Stari su Rimljani živjeli ne samo u kućama već i u stambenim zgradama. Ovaj oblik stanovanja u najamnim zgradama nije nigdje prepoznat kao takav izvan antičke Italije. Postoje pretpostavke da su neki objekti i drugdje u carstvu imali tu funkciju, no to do sada nije nigdje potvrđeno. Inzule su na području Italije identificirane i u velikom Rimu, i primjerice malom Herkulaneju što pokazuje da su se ove zgrade gradile i tamo gdje nije postojao problem s gustoćom naseljenosti. Zbog manje sačuvanosti ovih objekata oni su danas manje poznati od kuća.
Kako se i zašto javljaju stambene zgrade?
Pojava stambenih zgrada u središtu rimske države obično se vezuje za specifičnu političko-gospodarsku situaciju uzrokovanu nestankom malih posjeda. Ovaj proces bio je posljedica brojnih ratova u kojima su jedni siromašili, a drugi zgrtali bogatstvo. Seljaci su propadali jer zemlju za vrijeme ratne službe nisu mogli obrađivati. Osim toga njihov položaj je bio dodatno otežan ratnim porezima, kao i osvajanjima žitorodnih područja što je snizilo cijene žita na tržištu i zadalo novi udarac seljaštvu. I dok s jedne strane seljaci propadaju i postaju gradska sirotinja, drugi ne znaju što bi s bogatstvom. Sve se to zbiva potkraj 3. st. pr. Krista. Takva je situacija dovela do razvoja kompleksnijih tržišnih odnosa u sklopu kojih su bogati osnivali financijske korporacije te svojim poslovima zgrtali sve veće bogatstvo, u čemu je važnu ulogu imao i veliki priljev robova.
Opisani je proces bio praćen jakom socijalnom diferencijacijom koja je uzrokovala promjene u stanogradnji, zbog čega se počinju graditi stambene zgrade koje su za razliku od imućnih obiteljskih kuća bile koncepcijski orijentirane prema ulici. Takva je orijentacija bila posljedica drukčije koncepcije stanovanja i načina na koji su stanovi mogli uopće dobiti osvjetljenje s obzirom na manji raspoloživi prostor. Vjeruje se da se prve stambene zgrada razvijaju iz atrijskih kuća. Najamne se zgrade danas, na osnovi najbolje i najraznovrsnijih sačuvanih primjera iz Ostije, dijele na nekoliko osnovnih tipova, pri čemu se njihova podjela bazirala na veličini i organizaciji prostora.
Glad za profitom
Bolje situirani su živjeli u većim stanovima na nižim katovima. Međutim postojale su i zgrade za imućniju populaciju koje su bile građene kvalitetnijim materijalima i tehnikama gradnje od drugih objekata. U njima su postojali stanovi s više prostorija namijenjeni imućnijima. Najveći i najraskošniji prostori u ovima stanovima, barem u Ostiji, su služili nešto kao današnje dnevne sobe, dok su im se spavaonice nalazile redovito u blizini ulazno-izlaznih prostora iz stanova zbog učestalih požara i potrebe za bijegom. Naime, zbog gladi za profitom većina stambenih zgrada je imala poveći broj katova, pri čemu se štedjelo na materijalu gradnje, a što je dovodilo posljedično do urušavanja zgrada.
Ancient roman insula | 3D Warehouse.
Goleme razlike: Nekada i danas
Rimski književnik Marcijal živio u jednoj stambenoj zgradi na trećem katu, što znači da su stanovi i na toj visini bili prikladni za imućnije slojeve. Vrlo je vjerojatno on živio u jednoj od bolje građenih stambenih zgrada. Zanimljivo je da u do sada istraženim stambenim zgradama nisu nađeni kuhinjski prostori dok su toaleti uglavnom postojali, najčešće u prizemlju, ali i na balkonima. To znači da se većina stanovnika ovih prostora hranila vani. Neke su zgrade imale svoje termalne prostore što svjedoči o različitosti inzula i njezinih stanovnika.
I danas se stambene zgrade jako razlikuju svojim obilježjima i standardom života. Primjerice u Trumpovu tornju u New Yorku iznajmljuju se stanovi od cirka 500 m² s odličnim pogledom na Central Park. Ovi stanovi imaju spektakularne prozore koji su ugrađeni od stropa do poda. Stanari u spomenutom tornju imaju uz luksuzne prostore na raspolaganju i isto takve usluge poput 24-satnog vratara, recepcionara, rekreativnog centra, spremačica i posluge. Osim toga, zgrada raspolaže dizalom, parkiralištem i vrtnim prostorom. Takvi stanovi čija mjesečna cijena iznosi 12.500 USD pokazuju goleme socijalne razlike unutar današnjega svijeta. U rimsko doba nije, zbog slabe tehnološke razvijenosti, bio moguć luksuz današnjih razmjera, ali su tu, također, postojale goleme društvene razlike. Stambene su zgrade, najvećim dijelom, bile građene jeftinim građevinskim materijalima, a vodila se briga o tome da se koriste što lakši materijali zbog gradnje u visinu kako bi se smanjila težina.
Ograničavanje “rasta” u visinu
Kako se štedjelo na materijalu, a povećavala se visina gradnje u svrhu zarade, u carskom se razdoblju donose zakoni kojima se ograničava “rast” takvih zgrada koje su postale opasne za život. Ugroženi su bili ne samo oni koji su tu živjeli već i oni koji su se kretali u njihovoj blizini. Požari su uzimali svoj danak zbog drvene konstrukcije koja je često korištena u njihovoj gradnji. Koliko je poznato, posljednji put je za cara Trajana donesena uredba o ograničavanju visine stambenih zgrada te je tom prigodom definirano da ovi objekti ne smiju premašiti visinu od 17,60 metara.
Niži kat bolja društvena pozicija
Stanovnici viših katova nisu imali vodu i sanitarije, zbog čega su bili najpoželjniji stanovi na nižim katovima. Što ste bolje kotirali to ste bili na nižem katu, dok danas stvari stoje drugačije pa svi žele panoramski pogled, što u rimsko doba nije bilo nikako preporučljivo. Danju se ova populacija barem na višim katovima koristila javnim toaletima, a noću noćnim posudama. Izgradnju inzula karakteriziraju veći i brojniji prozori u odnosu na kućne prostore, koji su bili obično dani u skupinama od po dva ili tri prozora, kao i balkoni. Vlasnici ovih zgrada su stanare morali prijaviti gradskoj upravi, a sama je stambena zgrada morala imati protupožarnu zaštitu da bi dobila uporabnu dozvolu. Vjerojatno se pitate što je podrazumijevala protupožarna zaštita onog vremena. Odgovor je vrlo jednostavan samo sjekiru i vjedra za vodu, koja vam baš i nisu bila od pomoći u slučaju izbijanja požara. Stanove su najmile različite kategorije stanovništva jedni iz egzistencijalne potrebe, drugi zbog potrebe posla, a treći iz čiste razonode kako bi si dali prostora i slobode.
Piše: Sonja Kirchhoffer
