Kineski zid: monumentalna obrambena građevina dulja od pola opsega zemaljske kugle

Piše: Boris Blažina

Kineski zid (ili Veliki kineski zid) monumentalna je građevina koja se sastoji od složenog sustava zidina, konjskih putova, osmatračnica, skloništa, prolaza i pograničnih utvrda. Glavna funkcija zida bila je zaštita od raznih nomadskih naroda koji su živjeli blizu sjeverozapadne granice Kine.

Za razliku od predodžbe zida koja je duboko usađena u popularnu svijest, Kineski zid nije jedinstveno, neprekinuto utvrđenje. On je zapravo izgrađen postepeno tijekom razdoblja od gotovo 2000 godina, dakle u vrijeme mnogih različitih dinastija. To je jedan od razloga zašto mu je toliko teško precizno izmjeriti duljinu. Usto je važno napomenuti da postoje veliki razmaci između pojedinih dijelova zida. Osim zidina, pod pojmom „Kineski zid“ uključujemo i sustav jaraka te prirodnih obrambenih barijera poput rijeka i strmih brda.

Naziv zida

Zanimljivo je da pojam (Veliki) Kineski zid nisu izmislili Kinezi, već ranonovovjekovni europski putnici koji su ga romantizirali. Tijekom 19. stoljeća pojam „Veliki kineski zid“ postao je standardiziran u engleskom, njemačkom i francuskom jeziku. Sami Kinezi koristili su se različitim riječima da bi opisali taj sustav zidina. Vjerojatno najčešći među njima bio je „Dugi zid / Duge zidine“, ali su se koristili i pojmovima poput „granične zidine“, „vanjske utvrde“, „bedemi“ itd. Nekad se koriste i slikovitim nazivom „Zid od 10 000 li“. „Li“ je, naime, mjerna jedinica za dužinu, oko 500 metara. To naravno ne znači da je zid doslovce te dužine, već je samo slikovit izraz za „vrlo dugačak zid“.

Najstarije utvrde – dinastija Qin

Zamisao o izgradnji zida potekla je upravo od Qin Shi Huanga (259. – 201. pr. Kr.), prvog kineskog cara i utemeljitelja kratkotrajne dinastije Qin (Ćin). Iako je car Qin Shi Huang prvi koji je osmislio ideju golema obrambenog sustava, on je pri realizaciji svog projekta iskoristio tada već postojeće utvrde i zidine koje su se nalazile u blizini sjeverne granice kineskog carstva. Te starije utvrde izgrađene su od 5. stoljeća pr. Kr. nadalje, poglavito u tzv. „Razdoblju zaraćenih državica“, kada su državice gradile bedeme da bi zaštitile svoje gradove i polja od susjeda i raznih nomadskih naroda sa sjevera. Zadatak nadgledanja i koordiniranja radova povjerio je poznatom generalu Meng Tianu. Kasnije je nastala legenda da je mjesta gdje je zid izgrađen prethodno obilježio dobroćudni zmaj.

Kineski zidBio je to istinski monumentalni pothvat, jedan od najvećih koje je ikad poduzela neka predindustrijska civilizacija. Za realizaciju projekta unajmljeni su radnici s područja gotovo cijele države. Osim njih, zid su gradili vojnici, seljaci koji su bili prisiljeni na to, zatvorenici i ratni zarobljenici. Štoviše, jedna od mogućih kazni za prekršitelje zakona bio je višegodišnji rad na zidu. Ako bi takav osuđenik umro prije nego što je odradio svoju kaznu, morao ga je zamijeniti neki drugi član njegove obitelji! Prema nekim teorijama tijekom izgradnje zida izginulo je nekoliko stotina tisuća ljudi, neki od kojih su pokopani blizu ili čak u temeljima građevine na kojoj su radili.

Najstariji dio zida proteže se od luke Shanhaiguan u pokrajini Hebei na istoku do Jiayuguana u pokrajini Gansu na zapadu. To znači da se većina zida nalazila blizu južne i jugoistočne Mongolije (dijelom uz pustinju Gobi), a ostatak je bio okrenut prema Mandžuriji i sjevernoj Koreji. Za razliku od danas rasprostranjenih predodžbi o zidu, taj je zid bio napravljen od nasipane i nabite zemlje, a ne opeke ili kamena. Da bi dopremili materijal do gradilišta, Kinezi su morali izgraditi ekstenzivnu cestovnu mrežu. Zanimljivo je da su najnovija arheološka istraživanja pronašla mnoge predmete vezane uz stepske nomade s kineske strane zida, što znači da je car Qin Shi Huang proširio svoj teritorij na račun nomada i da je dio zida izgrađen kako bi zaštitio novoosvojena područja, a ne samo za zaštitu od nomadskih prodora.

Razvoj zida kroz stoljeća

U vrijeme dinastije Han (206. pr. Kr. – 220.) zid je dobio na značenju jer je uz njega išao Put svile. Vladari su prepoznali važnost te trgovačke rute i dali su proširiti zid daleko na zapad do grada Xinjiang. U vrijeme te dinastije Kina je postepeno prešla na defenzivu te je dio ekspanzionistički orijentiranih zidova dinastije Qin napušten da bi se stvorila crta obrane dalje na jugu, otprilike tamo gdje prolazi danas najpoznatiji i najočuvaniji dio zida. Nakon pada te dinastije većina je zida zapuštena. Veći popravci izvršeni su tek u vrijeme dinastije Sjeverni Wei (386. – 535.), u svrhu obrane od susjednih naroda. Kraljevstvo Bei Qi (550. – 577.) obnovilo je više od 1500 km zida, dok ga je dinastija Sui (581. – 618.) znatno proširila.

U vrijeme dinastije Tang (618. – 907.) Kineski zid ponovno je izgubio svoj obrambeni značaj, a Kina je proširila svoje granice preko područja koje je on izvorno branio. No, u vrijeme dinastije Song (960. – 1279.) Kinezi su bili prisiljeni uzmaknuti pred nadiranjem naroda Liao i Jin, koji su zauzeli teritorije s obiju strana zida. Dinastiju Yuan (1206. – 1368.) osnovali su Mongoli, a ona je na vrhuncu moći u vrijeme Kublaj-kana pod svojom kontrolom držala ne samo cijelu Kinu već i velike dijelove Azije i Europe. U to vrijeme Kineski zid nije imao značenje kao vojni objekt, ali su Mongoli tamo postavili svoje vojnike da bi lakše štitili trgovce i karavane koje su prolazile kroz to područje.

Dinastija Ming – vrijeme kada je zid poprimio današnji oblik

Većina današnje strukture, one koja je danas najprisutnija u popularnoj svijesti, izgrađena je u vrijeme dinastije Ming (1368. – 1644.), a izgradnja je bila posebno intenzivna nakon 1474. godine. Razlog proširenja zidina bio je vezan uz osnivanje nove prijestolnice te dinastije u Pekingu (Beijingu), smještene na području bivšega mongolskog grada Dadu. Zid izgrađen za vrijeme dinastije Ming protezao se od rijeka Yalu u pokrajini Liaoning do istočne obale rijeke Taolai u pokrajini Gansu. Počevši od prijevoja Juyong, Kineski zid bio je podijeljen na sjevernu (Vanjski zid) i južnu granu (Unutarnji zid). Kapije su postavljene na šest ključnih prijevoja: Juyong, Daoma, Zijing (Vanjski prijevoji), Yanmen, Ningwu i Piantou (Unutarnji prijevoji). Sve kapije bile su snažno branjene te su smatrane ključnima za sigurnost prijestolnice. Prosječna visina te barijere bila je 7,6 metara, a širina između 4,6 i 9,1 metara uz zemlju i oko 3,7 metara pri vrhu. Najviši dio zida visok je 8 metara. Na nekim je mjestima zid dovoljno širok da se duž njega može voziti automobil. Uza zid su se nalazile stražarnice i osmatračnice, postavljene u pravilnim razmacima jedna od druge. Većina zida bila je sagrađena od opeke i kamena. Prema nekim procjenama čak milijun vojnika bilo je zaduženo za čuvanje zida. Postoje i procjene da je svaki treći odrasli muškarac barem neko vrijeme radio na izgradnji zida dinastije Ming.

Propala investicija?

Dinastija Qing (Ćing; 1644. – 1912.) smatrala je zid promašajem te ga je uvelike napustila i više nije gradila nove dijelove zida. Naime, opetovane invazije na Kinu sa sjevera pokazale su da Kineski zid zapravo nije imao veliku obrambenu vrijednost. Tako je npr. veliki mongolski osvajač Džingis-kan još u 13. stojeću shvatio da ima nebranjenih ili nepovezanih dijelova u Kineskom zidu. Stoga je svojim vojskama naredio da jednostavno zaobiđu branjene dijelove zida. Ako neki dio zida nisu mogli zaobići, neprijatelji su često mogli podmititi branitelje ili ih namamiti da iziđu i padnu u zasjedu. Kako je Džingis-kan navodno izjavio: „Snaga zida ovisi o hrabrosti njegovih branitelja.“ Čak je i sama dinastija Qing, izvorno iz Mandžurije, također prošla kroz zid bez otpora jer ju je propustio Wu Sangui, general koji je bio zadužen za obranu tog dijela zida. On je s pravom smatrao da je dinastija Ming bila na izmaku snage te da ju je potrebno svrgnuti s vlasti.

No, prisutnost vojarni i osmatračnica svjedoči tome da zid nije imao samo obrambenu ulogu, već je služio i kao granična kontrola i sustav trgovačkih i kurirskih postaja. Štoviše, na nekim je mjestima zid bio toliko širok da je služio kao cesta kojom su se kola kretala kroz brdovite krajolike. Osmatračnice su bile dovoljno blizu jedna drugoj da su mogle prenositi poruke signalima (dimom, vatrom, zastavicama i sl.). Osim toga, zid je imao psihološki učinak u smislu da je bio simbol kineske superiornosti i prezira prema „barbarima“ koji su živjeli iza njega te monumentalan pokazatelj moći i izdržljivosti kineske države i civilizacije. Ipak, neki kineski intelektualci zid smatraju simbolom mnogo toga što nije u redu s njihovom državom: pretjerana konzervativnost, usredotočenost na dane slave umjesto na današnjicu, razmišljanje koje je usmjereno prema Kini, a zatvoreno prema vanjskom svijetu (ksenofobija) i sl.

Zid u suvremenom dobu

Nažalost, velik dio zida u lošem je stanju. Osim spomenutog zapuštanja zida od strane političkih vlasti, tome je doprinijela i Kulturna revolucija (1966. – 1978.) kada su ljudi aktivno poticani da uzimaju dijelove zida i koriste ga kao građevinski materijal. Naime, tadašnje su kineske vlasti zid smatrale simbolom despotizma. Tek je 1984. godine kineska vlada uvela novu politiku prema kojoj je zid trebalo sačuvati kao ujedinjujući simbol kineske nacije. UNESCO je 1987. godine zaštitio Kineski zid kao spomenik svjetske kulturne baštine. Međutim, niti to niti mjere kineske vlade nisu spriječile da se i danas dijelovi zida koriste kao građevinski materijal, za kojim potražnja ubrzano raste nakon ekonomskog procvata Kine.

Nakon što je Kina počela otvarati svoje granice stranim turistima (prvi dio zida otvoren je za posjetitelje 1957.), Kineski je zid naravno postao jedna od najposjećenijih destinacija u zemlji. Jedna od najatraktivnijih karakteristika zida njegova je sveprisutnost. Tako ga je npr. moguće vidjeti s plaža Quinhuangdaoa, u planinama oko Pekinga (Beijinga) ili kod pustinjskog koridora među visokim planinama kod prijevoja Jiayu. Svake godine više od 10 milijuna turista posjeti Kineski zid. Najposjećeniji dio zida zove se Badaling, a nalazi se svega 70 km od Beijinga. Ironično je da je Kineski zid izvorno bio napravljen da strance drži izvan Kine, ali je na kraju zapravo privukao stotine milijuna posjetitelja.

Duljina zida

[one_half][box type=”info” bg=”#” color=”#” border=”#” radius=”0″] Zanimljivo je da je Kineski zid zapravo još dulji nego što sugeriraju navedena mjerenja, posebno jer neki njegovi dijelovi leže u pustinji Gobi, izvan granica današnje Kine, tj. u današnjoj Mongoliji.[/box][/one_half]Godine 2007. skupine kineskih arheologa rasporedile su se u 15 pokrajina sa zadatkom da izmjere svaki dio Kineskog zida koji su mogli pronaći. Taj veliki projekt uključio je više od 2000 ljudi. Mjerenja su dovršena 2012. kada je ustanovljeno da je zid, uključujući sve sporedne grane koje su izgrađene tijekom vladavine mnogih dinastija, dug točno 21 196,18 km. Za usporedbu, promjer Zemlje na ekvatoru je otprilike 40 075 km, što znači da bi Kineski zid mogao opasati više od polovice zemaljske kugle. Važno je napomenuti da su mjerenja obuhvatila ne samo one dijelove zida koji još uvijek stoje već sve koji su ikada izgrađeni. Zanimljivo je da je Kineski zid zapravo još dulji nego što sugeriraju navedena mjerenja, posebno jer neki njegovi dijelovi leže u pustinji Gobi, izvan granica današnje Kine, tj. u današnjoj Mongoliji. Usto je vjerojatno da su neki dijelovi zida još neotkriveni – nekada je teško razlikovati ostatke Kineskog zida i drugih obrambenih građevina koje nisu dio tog obrambenog sustava. Spomenuto istraživanje također je procijenilo da je svega 8,2% zida još uvijek u dobru stanju, a ostatku osim ljudskih aktivnosti prijeti erozija. Stoga je jedan od ciljeva istraživanja bio pomoći pri očuvanju tog neprocjenjivog povijesnog spomenika.

[box type=”info” bg=”#” color=”#” border=”#” radius=”0″]JE LI KINESKI ZID VIDLJIV IZ SVEMIRA?

Postoji rasprostranjena tvrdnja da je Kineski zid toliko velik da ga je moguće vidjeti s Mjeseca. To ipak nije točno, što su potvrdili i astronauti koji su s Mjeseca gledali Zemlju. čak nije vidljiv ni s Međunarodne svemirske postaje bez pomoći dalekozora. Tome doprinose dva faktora. Prvo, ljudske oči najbolje zapažaju kontrastne boje, a zid je slične boje kao okolna područja te ga je stoga nemoguće raspoznati. Drugo, iako je vrlo dugačak, zid je razmjerno uzak, u prosjeku samo oko sedam metara. Zanimljivo je da porijeklo tog mita nije poznato, iako neki smatraju da seže u rani novi vijek, točnije u 1754. godinu kada je jedan engleski povjesničar u pismu ustvrdio da je zid toliko monumentalan da bi ga se moglo vidjeti s Mjeseca. Mit je bio toliko rasprostranjen da je sve do 2003. ostao u kineskim školskim udžbenicima. Tada se, naime, prvi Kinez u svemiru Yang liwei vratio na Zemlju i priznao da tijekom boravka u svemiru nije mogao vidjeti Kineski zid.[/box]

Komentari