Kako se razvijao najstariji grad na svijetu i zašto su njegovi stanovnici pokapali mrtve ispod svojih kuća?

Jerihon. Fotografija: Britannica.

Zanimali li vas kako su izgledali domovi stanovnika starog Jerihona, kao i zašto su lubanje njihovih pokojnika pretvarane nakon smrti u prava mala “umjetnička djela”, pridružite nam se u ovom putovanju u daleku prošlost drevnog grada.

Zašto je došlo do naglog razvoja Jerihona?

Smatra se da se prvi gradovi razvijaju još u doba neolitika. Kao prva gradska formacija se obično navodi Jerihon. Jerihon se razvija zahvaljujući povoljnom prirodno-geografskom položaju u dolini istoimene rijeke. To je bilo plodno područje pogodno za razvoj poljodjelstva čemu je u prilog išla i tamošnja blaga klima. Osim toga ključan čimbenik razvoja ovog naselja leži u njegovu položaju na sjecištu važnih putova zbog čega je tamošnja elita kontrolirala prirodna bogatstva Mrtvog mora, bogata sumporom, bitumenom i soli. Elita je nadzirali i trgovinu skupocjenom robom koja je dolazila s područja Anadolije poput opsidijana, ili pak onu školjkama koje su stizale sa Sinaja. Ovakva lokacija omogućavala je ljudima da si osiguraju egzistenciju bez stalne selidbe.

Razdoblje u kojem se živjelo u kućama kružnog oblika

U razvoju Jerihona razlikujemo tri etape. Prva je vezana uz period između 11 000 i 8 500 godina pr. Kr. kada je Jerihon malo nomadsko naselje s otprilike 150 do 200 kuća kružnog oblika. Kuće su im bile izgrađene od ćerpiča i drveta. U tom periodu još nije došlo do razvoja ratarstva zbog čega su njegovi stanovnici tada polunomadi. Kružni oblik kuća karakterističan je za početke razvoja arhitekture. Ovi su oblici jednostavni, ali nepraktični po pitanju stanovanja zbog teže iskoristivosti kružnog prostora. Takve je prostore ujedno teško preinačiti i proširiti. U dugom periodu između 8 500 i 7 300 godina pr. Kr. dolazi do naglog razvoja naselja u smislu njegova eksponencijalnog rasta. U tom razdoblju ima između 2000 i 3000 stanovnika. Broj stanovnika sugerira da je riječ o naselju koje je moralo mati organiziranu upravu odnosno da je društvo doseglo stupanj razvoja sposoban  za centralizirano upravljanje kako bi moglo nesmetano funkcionirati. Kuće su i dalje kružnog oblika, a podovi kuća su bili ispod razine zemlje i u njih se ulazilo preko stuba. Većina kuća imala je samo jednu okruglu ili ovalnu prostoriju promjera 4 do 5 m, ali je bilo i većih kuća s više prostorija. U toj se etapi pojavljuju prve poznate fortifikacije. Naselje je napušteno oko 7 300 godina pr. Kr. iz nama nepoznatih razloga. U Jerihonu stanovništvo više nije povezano samo krvnosrodstvenim vezama već teritorijem. U njemu dolazi do i razvoja različitih djelatnosti što su odlike karakterističnih za gradske sredine.


Pravokutne kuće u najrazvijenijoj fazi naselja

Nekoliko stoljeća kasnije otprilike oko 7000 godina prije Krista započinje treća etapa koja traje do 5 850 godina pr. Kr. kada ovdje dolazi novo stanovništvo sa sjevera. Tada dolazi do velikih promjena u gradnji kuća koje dobivaju razvijeniju pravokutnu formu. Temelji kuća postaju kameni, a dolazi do oslikavanja zidova. Naravno to se odnosi samo na bogatiji sloj. Oko 6 000 godina pr. Kr. pojavljuje se keramika, a iz tog razdoblja datiraju i brojni tkalački stanovi. Postoje pokazatelji da je unutar kuća postojao namještaj poput kreveta i ormara. Ognjišta su bila udubljena u podu, i obložena pločama, a najčešće su bila smještena u dvorištima. Početkom 6-og tisućljeća pr. Krista naselje se napušta. Vjeruje se da je uzrok napuštanja naselja barem dijelom vezan uz pretjerano iskorištavanje prirodnih resursa (tla, deforestacija i sl.), ali su tome morali presuditi i drugi razlozi. U toj etapi Jerihon dobiva i moćne fortifikacije.

Štovanje glava pokojnika

U podnicama jerihonskih kuća nađeni su ostaci ukapanja tijela dok su glave pokojnika držane na istaknutim mjestima unutar kuća. Pretpostavlja se da su tamošnji stanovnici vjerovali da je središte čovjekove duše u glavi i da ona  nadživljava čovjeka. Kako bi se glavama dao privid života nakon smrti njima se nastojala vratiti fizionomija. Lubanje su se u tu svrhu oblagale glinom dok su se školjkice stavljale u očne šupljine kako bi glave dobile što životniji izraz. Na ovaj su način lubanje postajale mala umjetnička djela. Pretpostavlja se da nisu svi imali pravo na ovakav tretman već samo ugledni članovi zajednice. Tijela su u skladu s drevnim vjerovanjima bila pokapana u zapadnim dijelovima kuća u kojima se spavalo jer se smatralo da je zapad povezan sa smrću i lošim stvarima dok je istok bio prostor života i tu se živjelo i radilo.

Jedna od jerihonskih lubanja. Fotografija:
The Conversation.

Vidljivo je da se u dugom povijesnom razdoblju ovdje razvija urbana formacija, a njegova je poleogeneza povezana s reguliranjem poljoprivredne proizvodnje koja je praćena sve stabilnijom konstrukcijom naselja i nastambi, kao i složenijom društvenom organizacijom. Upravo impozantne fortifikacije Jerihona opovrgavaju standardno mišljenje velikog broja znanstvenika koji tretiraju neolit kao mirno i idilično razdoblje, i pokazuju sasvim suprotno da su ozbiljni sukobi bili stvarnost neolitičkog svijeta.

Piše: Sonja Kirchhoffer

Komentari