Vjerojatno ste čuli za Mulholland Drive cestu u Los Angelesu koja je dobila ime prema inženjeru građevine Williamu Mulhollandu. Ova se cesta spominje u velikom broju filmova i knjiga, a najpoznatija je po istoimenom filmu Davida Lyncha, no u današnjem članku ćemo se baviti više osobom po kojem je ova cesta dobila svoje ime.
Izgradnja akvadukta
Početkom 20. stoljeća postalo je očito da grad Los Angeles treba vodu kako bi se mogao dalje nesmetano širiti i razvijati. Bio je to grad koji se iz godine u godinu eksponencijalno povećavao. Novo stanovništvo dolazilo je ovdje zaslijepljeno toplim životnim uvjetima. U Los Angelesu se nastanio i irski imigrant William Mulholland koji se zaposlio u tadašnjem Uredu za vodoprivredu i opskrbu osnovanom početkom 20. stoljeća. Mulholland se tijekom godina rada samostalno obrazovao i profilirao u izvrsnog građevinskog inženjera. Njegove su sposobnosti brzo zamijećene i on je uskoro zasjeo na mjesto glavnog inženjera Ureda. Brzo je uočio da rijeka Los Angeles nema dovoljno kapaciteta kako bi osigurala opskrbu grada. Nakon toga Ured za vodoprivredu i opskrbu je odlučio zajedno s gradonačelnikom Fredom Eatonom izgraditi akvadukt i dovesti vodu u grad iz rijeke Owens. Kada je akvadukt konačno završen 1913. bio je to u tom trenutku najduži akvadukt na svijetu, a njegova dužina je iznosila oko 350 kilometara. Upravo je ovaj akvadukt bio uzrok Kalifornijskih ratova za vodu koji su poslužili kao inspiracija za film Romana Polanskog nazvan “Kineska četvrt “iz 1974 godine.
Kako doći do vode, prevarom
Kako bi se došlo do vode i izgradnje akvadukta gradske su vlasti kupovale zemljišta za cijenu znatno manju od realne vrijednosti. Izgradnja akvadukta i preusmjeravanje vode u grad utjecalo je na čitavo područje jer je ova voda do tada osiguravala opstanak stotine tamošnjih rančeva. Ubrzo je došlo do presušivanja jezera Owens i suše, koja je imala za posljedicu nemire. Revoltirani ljudi počeli su uzimati pravdu u svoje ruke i dizati dijelove akvadukta u zrak, a što je rezultiralo time da su žrtve ovog građevinskog poduhvata završavale pred sudom.
Zabrinjavajuća inspekcija brane uoči kolapsa
Mulholland je bio svjestan da treba osmisliti bolji plan kako bi se osigurala daljnja dovoljna opskrba grada vodom jer je grad i dalje rastao, pa je uskoro donesena odluka o izgradnji brane St. Francis u kanjonu San Francisquito, a koja je dovršena u svibnju 1926. godine. Na području na kojem je izgrađena ogromna brana živjeli su uglavnom zemljoradnici i radnici koji su bili potrebni za nadziranje brane. Samo dvije godine, nakon što je brana završena, došlo je do katastrofe. Na dan kada će sve otići k vragu 12. ožujka 1928. jedan je od odgovornih zaposlenika Tony Harnischfeger obavljao svoju uobičajenu dnevnu inspekciju brane, kada je primijetio njezino curenje na zapadnom dijelu. Ono što je bilo zabrinjavajuće je to što je voda koja je curila bila zamućena od blata, a što je ukazivalo na moguću narušenost temelja brane. Harnischfeger je odmah nazvao Mulhollanda koji je vrlo brzo stigao u pratnji svog zamjenika Harweya Van Normana. Ova su dvojica obavila inspekciju brane i zaključila da nema nikakve opasnosti jer se u međuvremenu voda razbistrila. Vratili su se umireni u Los Angeles.
Bujica koja nosi sve pred sobom
Oko 23 sata Harnischfeger je završio svoju uobičajenu večernju inspekciju, ali bila mu je to posljednja radna dužnost jer je on, sa svojom obitelji, bio jedna od prvih žrtava nakon pucanja brane. Nakon kolapsa brane ogromna je količina vode potekla kanjonom i počela je rušiti sve pred sobom, a zbilo se to samo nekoliko minuta prije ponoći. Ljudi u okolici su začuli podrhtavanje i tutnjavu pucanja brane, ali su je povezali s potresima koji su ovdje učestali, zbog čega se na to nisu obazirali. U cijeloj regiji nestalo je struje, a telefoni su tada bili prava rijetkost pa ljudi nisu znali što se događa. No za one rijetke koji su imali telefone, telefonske operaterke nazvane Hallo Girls su obavještavale sve koje su mogle, kako bi se sklonili što je prije moguće s puta vodenog vala. Ovi su telefonski pozivi napravili razliku između života i smrti. U obavještavanju ljudi sudjelovala je i policija koja je prometovala u blizini ugroženih područja sa sirenama, upozoravajući ljude da se nešto događa. Bujica je svoje putovanje završila u Tihom oceanu, udaljenom oko 80 kilometara od izvorišta, negdje iza 5 sati ujutro 13. ožujka 1928.
Razlozi nesreće
Mulholland je kasnije izjavio nakon što je posjetio poprište nesreće:
Odmah smo vidjeli da je brana uništena i da je bujica iz akumulacije ostavila užasan trag smrti i razaranja u dolini ispod.
Nakon toga su angažirane brojne komisije kako bi se utvrdio uzrok nesreće. Nesreća je nakon istrage proglašena inženjerskim propustom odnosno povezana je s lošim temeljima, a Mulholland je umirovljen bez posljedica. Unatoč svemu je ostao i dalje vanjski suradnik Ureda za vodoprivredu i opskrbu. Umro je 1935. u 79-oj godini života. Nekoliko desetljeća kasnije inženjer geologije J. David Rogers u svojoj je knjizi “Revizija katastrofe brane Sv. Francisa” (The St. Francis Dam Disaster Revisited) iznio zaključak da je brana bila izgrađena na starom klizištu koje se aktiviralo pod težinom brane te da u tom trenutku s obzirom na slabiji razvoj tehnologije nije bilo šanse da bilo tko predvidi što će se dogoditi. No ipak treba nadodati da se pri gradnji brane odstupilo od originalnih planova i da je njen kapacitet povećan za ogromnih 25 posto, a da te izmjene nisu pratile promjene u temeljima, što je bio priličan propust. Ipak nakon ovoga došlo je do promjena u zakonodavstvu pa je odlučeno da na takvim velikim projektima ne može raditi samo jedna osoba, ma kako sposobna bila.
Zbrajanje štete
Nakon toga trebalo je zbrojiti štetu. Utvrđeno je da je materijalna šteta bila ogromna te da su izgubljeni brojni ljudski životi. Grube procjene kreće su između 450 i 600 osoba, no vrlo je vjerojatno da su te brojke bile znatno veće. U Kaliforniji je bio velik broj imigranata, pa je tako u najvećem gradu na putu ove bujice nazvanom Santa Paula živjelo oko 7000 ljudi. U ovu brojku nisu bili uključeni imigranti koji su ovdje živjeli izolirano na plantažama citrusa bez struje i telefona. Za pretpostaviti je da su svi oni stradali u ovoj nesreći jer na putu bujice do njihovih radnih, a ujedno i stambenih mjesta nije bilo nikakvih zapreka. Prema izvješćima iz tog vremena jasno je da ozlijeđeni u ovoj nesreći nisu dobivali jednaku skrb, sve je ovisilo boji vaše kože, ukoliko ste bili bijeli prošli biste bolje od ostalih.
Los Angeles Times.
Žrtve su nakon toga nalažene desetljećima, a velik broj njih završio je u Tihom oceanu, i nije nikada nađen. Grad je platio odštetu od 14 milijuna dolara unesrećenima kako bi katastrofa bila zaboravljena, no iako je velikim dijelom ova nesreća ostala na margini, nije zaboravljena jer da je o njoj ne bismo pisali.
Bila je to druga najgora katastrofa koja je pogodila Kaliforniju, nakon potresa koji je razorio San Francisco 1906. godine, a kada je život izgubilo oko 3000 osoba.
Piše: Sonja Kirchhoffer
