Istarski kašteli – nijemi čuvari povijesti najvećeg hrvatskog poluotoka

Kašteli (lat. castellum, castrum – dvorac, mala tvrđava, gradina) jedan su od karakterističnih elemenata srednjovjekovne arhitekture Istre. Iako su mala utvrđena mjesta postojala i u ranijim razdobljima (npr. rimski Turnina, Quadruvium i Ad Ningum), korijene srednjovjekovnih kaštela valja potražiti u kasnoantičkim vojnim postajama (lat. castrum), od kojih se dio razvio u srednjovjekovne gradove, a dio je prerastao u kaštele. Srednjovjekovne su kaštele posjedovali i gradili feudalci i bogati zemljovlasnici kao obrambene utvrde iz kojih su mogli nadgledati svoje posjede, ali su oni ujedno služili kao sudišta i skladišta hrane. Najstariji pisani spomen kaštela potječe iz 983. godine. Razdoblje najintenzivnije izgradnje kaštela bilo je nešto kasnije, u vrijeme mletačko-habsburških sukoba oko Istre (Venecija je držala priobalne dijelove, a Habsburgovci unutrašnjost oko Pazina). Važan faktor koji je utjecao na razvoj masivnijih i raskošnijih kaštela bili su križarski ratovi, tijekom kojih su europski feudalci upoznali raskoš istoka te stoga svoje domove željeli učiniti ne samo obrambeno snažnijima, već i pogodnijima za boravak.

Poznato je više od 70 istarskih kaštela. Gotovo svi su smješteni na uzvisinama na strateški važnim položajima, a u pravilu se u blizini nalazio izvor pitke vode. U arhitektonskom su smislu kašteli bili slične građe. Svi su izgrađeni od kamena, a sastoje se od utvrđene kule obično kvadratnog oblika (donjon), zgrade za stanovanje (palas), gospodarskih građevina (štale, skladišta, šterne) i otvorenog dvorišta. Nerijetko su bili dodatno zaštićeni jarkom ili pokretnim mostom. Razvojem topova početkom novoga vijeka kašteli su kao obrambene utvrde postali zastarjelima. Neki su od njih tada napušteni, a drugi su opstali prvenstveno kao administrativne zgrade. Funkciju stambene prostorije za društvene elite preuzele su gradske i ladanjske palače. Među najpoznatijim kaštelima koji su sačuvani u autentičnom obliku su Pazin, Posert, Svetvičenat, Kršan i Šumber.

Piše: Boris Blažina


Komentari