U unutrašnjosti Male Azije smještena je povijesna regija grčkog imena Kapadocija. Naziv vjerojatno potječe iz staroperzijskoga u značenju zemlja lijepih konja. Krajolik sačinjavaju vulkanske stijene koje su vjetar i voda isklesale u neobične oblike. Budući da je stijena vrlo meka, i ljudi su u njoj izdubili nastambe, skloništa, crkve i samostane. U Kapadociji se nalazi Nacionalni park Göreme koji je zbog prirodnih i povijesnih osobitosti1985.uvrštenna UNESCO-v popisSvjetske baštine.
Za ljubitelje povijesti možda je najzanimljiviji lokalitet Derinkuyu. U istoimenu gradu neki je stanovnik 1963. renovirao kuću i pritom probio stijenu. Iza nje se otkrio sustav hodnika za koji nitko nije mogao vjerovati da sežetoliko duboko i daleko. Ispostavilo se da pod zemljom leži ogroman grad i da je od svih otkrivenih podzemnih gradova u Kapadociji Derinkuyu najveći i najnevjerojatniji.Njegova površina iznosičakdeset kvadratnih kilometara. Dosad je pronađenooko200 sličnih gradova samo u Kapadociji.
Derinkuyu se prostire na 12 katova na kojima su uređena mjesta za obavljanje religijskih obreda, smočnice, štale za stoku i spavaonice.Osim toga pronađene su zajedničke prostorije, grobnice, trgovine, skladišta za oružje, pa čak i učionice.Izdubljeno je oko 15.000 odvoda za zrak. Ispostavilo se da je ovaj ventilacijski sustav bio iznimno učinkoviti na dubini od60 metara,koliko seže ovo graditeljsko čudo.Neki kanali služili su za komunikaciju među razinama, pa se informacija o opasnosti mogla vrlo brzo proširiti čitavim gradom.Mnoge prostorije služile su isključivo kao kuhinje, a pronađene su preše za vino i ulje.
U gradu je bilo idovoljno svježe vode jer su kaptirali izvore i sagradili bunare,a nekim dijelovima tekli su potoci. Pretpostavlja se da se u podzemnom gradu istodobno moglo sklonitido20 000 ljudi(za usporedbu, to je čitav grad Požega)s domaćim životinjama.U glavnim i sporednim hodnicima izdubljene su niše u kojima su stajale uljanice.Pomalo neuvjerljivo zvuči teorija da je takav inženjerski pothvat poduzet da bi se stanovništvo povremeno sakrilo pred neprijateljem ili od neke prirodne katastrofe. Vjerojatnije je da tamo netko živio dulje vrijeme.
Danas je ulaz u Derinkuyu je vrlo uzak, pa je potrebno provlačiti se do prve veće prostorije. Na ulazu svake razine nalazi se težak kamen koji se gurao na vrata.Kamenje je teško oko 450 kg, ali je primjenom poluge kamen mogla pomaknuti samo jedna osoba. Mnogi stručnjaci uspoređuju vještinu graditelja ovog veličanstvenog podzemnog svijeta s vještinom graditelja egipatskih piramida. Naime, vulkanski kamen je mekan, što olakšava kopanje i dubljenje, ali se objekti građeni u takvoj stijeni lako urušavaju. U čitavom Derikuyju nisu pronađeni tragovi bilo kakvog urušavanja. To upućuje na nevjerojatno graditeljsko znanje, ali i vještinu obrade s obzirom na postojanjesamo primitivnog oruđa.
Pitanja tko je doslovce izdubio čitav grad u vulkanskim stijenama Kapadocije, kada i zašto, ostaju bez odgovora. Pretpostavlja se da su prve tunele iskopali Hetiti u 8. st. pr. Kr., kad su ih napali Frigijci. Ovi su se kasnije skrivali od Asiraca. Nakon dolaska Bizantinaca, u skloništa su bježali Arapi. Od muslimana su se potom skrivali kršćani. Svaki je narod proširivao tunele. Ipak, sve više dokaza govori u prilog tome da je grad isplaniran za dulji boravak i ne zbog neprijatelja. Na to upućuju upravo ventilacijski otvori koje je lako zatrpati i time bi grad vrlo brzo i bez borbe bio pokoren. Stoga se pretpostavlja da se stanovništvo preselilo pod zemlju kako bi se spasilo od dugotrajnih posljedica erupcije vulkana.
Najzanimljivija teorija je, naravno, ona koja se ne može potvrditi, a odnosi se na priču zapisanu u Avesti, svetoj knjizi zoroastrizma, koji je nastao na temelju starije religije među Perzijancima. Bog dobra, Ahura Mazda, naredio je proroku Yimi da sagradi podzemni grad kako bi se ljudi spasili od katastrofalnih posljedica ledene zime. Yima je odabrao najbolji par svake životinjske vrste i ljudi te je ponio sjeme biljaka kako bi ih posadio nakon kataklizme.
Piše: Marsela Alić
