Brestovac – kad sagradiš bolnicu da bi spasio ljubav

Novoujedinjeni grad Zagreb doživljava velike promjene u drugoj polovici 19. stoljeća. Osnivaju se Sveučilište i JAZU, pušta se u rad vodovod, plinara, željeznica, javni telefonski promet. Gradi se kanalizacija i otvara Botanički vrt. Pokreću se razni politički i kulturni časopisi. U Zagrebu se na prijelazu iz 19. u 20. st. nalazila najveća koncentracija industrije – nekoliko ciglana, tvornica parketa, duhana, piva i slada, sapuna, cikorije i kavovine. Stoga se doseljava velik broj stanovništva – broj Zagrepčana utrostručio se u manje od 100 godina.

Uz sav taj razvoj, životni standard radnika nije napredovao. Živjeli su na periferiji grada u lošim, prljavim i prenatrpanim stanovima. Jedan od najčešćih uzroka smrti bila je tuberkuloza. Ne samo među radnicima. Gotovo 30 posto smrtnih slučajeva u Gradu Zagrebu na prijelazu stoljeća uzrokovano je tuberkulozom. Najviše smrtnih slučajeva zabilježeno je oko potoka koji su u Zagrebu nekada bili mnogobrojni. Iako su već tada postojali vrlo detaljni statistički podatci o problemu tuberkuloze u Zagrebu, gradska uprava nije činila gotovo ništa. Sve dok se jedan sposoban liječnik nije zaljubio u slavnu glumicu koja je oboljela od – tuberkuloze.

Taj liječnik i književnik zvao se Milivoj Dežman, a glumica je bila Ljerka pl. Šram. Bili su prijatelji od djetinjstva, odrastali u istoj ulici. Milivoj je bio beznadno zaljubljen u Ljerku, a Ljerka je tek koketirala s Milivojem i na kraju se udala za fulira koji ju je ostavio samu s djetetom. Milivoj je strpljivo čekao da brak propadne kako bi mogao ući u Ljerkin život. Nakon toliko godina čekanja, napokon mu se ostvarila ljubav, a onda je ona oboljela od tuberkuloze.

Milivoj je potegnuo sve veze i učinio sve što je mogao da se u Zagrebu podigne sanatorij za plućne bolesnike. I uspio je! U Brestovcu, na obroncima Medvednice, podignut je prvi sanatorij u ovom dijelu Europe. Poznati slikari Bukovac, Iveković, Crnčić i Medović poklonili su slike za prodaju, a novac se prikupljao na priredbama i lutriji. Za gradnju je bio zadužen arhitektonski ured Benedik i Baranyai. Prvi pacijenti stigli su 22. svibnja 1909. godine, a među njima i Ljerka. U Brestovcu je provela nekoliko godina, sve do smrti 1913. godine.

U sklopu sanatorija postojale su zgrade u kojima su živjeli zaposlenici s obiteljima. Budući da je bio daleko od grada, Brestovac je morao funkcionirati kao grad za sebe. Otvorena je pekara, trgovina, kino, škola i knjižnica. Izgrađeni su športski tereni, a uzgajali su i životinje za hranu. U Brestovcu je bilo i zvono – zvonilo bi kad bi netko umro, gotovo svakoga dana. Ipak, bilo je i sretnih trenutaka i raznih dogodovština. Zaposlenici nisu više znali kako sakriti medicinski alkohol jer su ga pacijenti i lopovi krali noću, a priča se i da su u Brestovcu nastale mnoge ljubavi, pogotovo između pacijenata i medicinskih sestara. Navodno su ženski i muški odjeli prije spavanja zaključavani kako se po noći ne bi “družili”.

Onda je došao 2. svjetski rat. Tijekom rata u Brestovcu su liječeni vojnici NDH. U svibnju 1945. partizani su pobili sve pacijente i doveli svoje ranjenike. Novonastala država ulagala je mnogo u zdravstvo, pa se u razdoblju 1945. – 1955. bilježi najveći pad oboljelih od tuberkuloze. Uz nove načine liječenja i sve manje oboljelih, Brestovac gubi svrhu. Definitivno je napušten 1968. godine. Nažalost, nije prenamijenjen, nego propada i služi još samo kao zgodna lokacija za paintball.

Piše: Marsela Alić

Komentari