Francusko-britanska izložba u Londonu bila je velika javna priredba organizirana 1908. u čast stvaranja Antante, političkog saveza sklopljenog između Francuske i Ujedinjenog Kraljevstva 1904. godine. Tijekom 1907. godine 12 000 radnika izgradilo je fantastičan kompleks s mnogo egzotičnih palača i paviljona, plovnih kanala i raskošnih vrtova. U sklopu izložbenog kompleksa napravljena je i velika umjetna laguna s lađama u obliku labuda te pruga za turistički vlakić. Velik broj podignutih zgrada s bijelim fasadama pribavio je ovome dijelu grada naziv White City (hrv. Bijeli grad). Taj se naziv održao do danas, unatoč činjenici da su zgrade kasnije porušene. Podignuto je svih 20 predviđenih palača i sedam izložbenih dvorana, a sve su izgrađene u orijentalnom stilu s karakterističnim kupolama i lukovima te su noću bile raskošno osvijetljene. Za potrebe izložbe u Londonu je proširena mreža podzemne željeznice, a uvedene su i dvije nove postaje. Organizirani su mnogi posebni vlakovi za posjetitelje, posebno one iz Francuske. Izložba je službeno otvorena 14. svibnja 1908.
Izložba je bila podijeljena na tematske cjeline. Neke su bile posvećene dijelovima britanskog kolonijalnog imperija. Uz Australski paviljon bili su smješteni Kanadski paviljon i uprizorenja tzv. kolonijalnih sela. U središtu izložbenog prostora nalazili su se i odjeljci Elitni vrtovi, Kraljevski paviljon te Veliki restoran. Indijski paviljon s palačom izgrađen je u muhamedanskom stilu, a kraj njega se nalazila replika cejlonskoga sela u prirodnoj veličini. Odraz tadašnjeg političkog stanja bila je činjenica da je odbor za indijski dio izložbe sadržavao samo dvije osobe izvaneuropskoga porijekla, ali su ipak brojni indijski velikaši novčano podupirali izložbu. Na jugoistočnom dijelu izložbenog prostora nalazili su se Dvor časti te Francuska i Britanska palača industrije (tekstila), a sjeveroistočno od izložbenog prostora smješten je Olimpijski stadion.
Ostali paviljoni i palače bili su Palača likovnih umjetnosti, Palača dekorativne umjetnosti, Palače britanske i francuske primijenjene umjetnosti, Palača glazbe, Palača ženskog rada u kojoj je predstavljen rad poznatih žena poput kraljice Viktorije i Florence Nightingale, izložbe francuskih rukotvorina, Novozelandski paviljon, goleme dvorane sa strojevima, poljoprivredna izložba itd. Izbor tema nije bio slučajan. Osim poticanja prijateljstva s Francuskom, željelo se smiriti političke i socijalne napetosti u Ujedinjenom Kraljevstvu – Palača ženskog rada osobito je jasan primjer tih težnji.Na zemljištu Izložbe postavljene su mnoge atrakcije poput replika kolonijalnih sela, arena za predstave i sportove te zabavni park. Izložbu je posjetilo preko 8 milijuna posjetitelja, a trajala je nešto manje od pola godine.
Izbijanjem Prvoga svjetskog rata prostor je korišten za obuku vojnika, a nakon rata su se na njemu održavali sajmovi tekstilnih proizvoda. Većina građevina porušena je 1937., a na mjestu na kojem su stajale izgrađen je stambeni kompleks. Flip Flap i druge čelične konstrukcije prodane su kao staro željezo. Postoji nekakva gorka ironija u činjenici da se to dogodilo u vrijeme uspona moći nacističke Njemačke kojoj se tijekom idućih nekoliko godina francusko-britanski savez pokazao vojno i politički nedoraslim – rušenje kompleksa kao da je najavilo propadanje moći saveza u čiju je čast podignut.
Piše: Boris Blažina
