Nemoguće je govoriti o univerzalnoj viktorijanskoj modi jer je riječ o razdoblju koje je trajalo više od šezdeset godina, a moda se doslovno mijenjala u svakom desetljeću. Od početka vladavine kraljice Viktorije, koja je počela 1837, a završila 1901. godine, moda je doživjela niz drastičnih promjena. Često se samo jedan odsječak te mode tretira izrazito viktorijanskom, ali u pitanju su različiti stilovi koje je nemoguće svesti na jedan nazivnik. Ovakav pristup bi otprilike odgovarao onom u kojem bismo između modnog izričaja iz sredine 20. stoljeća i onog na kraju istog razdoblja stavili znak jednakosti. Svi znamo da je to besmislica.
Žene kao modne lutkice
Kraljica Viktorija je došla na prijestolje u vrijeme romantične ere koju su u odijevanju karakterizirali naglašeni puf rukavi i uzak struk. Bila je to moda koja je velikim dijelom diktirana iz Francuske. Ova je romantična moda pristupala ženama, kažu, kao lutkicama za odijevanje.
Viktorijanska era je završila je na samom pragu 20. stoljeća čime je započelo edvardijansko razdoblje odnosno vladavina engleskog kralja Eduarda VII. Modni izričaj ovog “novog” vremena je već formiran krajem vladavine kraljice Viktorije. Možda je najatraktivniji stil viktorijanskog razdoblja onaj iz otprilike 80-ih godina 19-og stoljeća, karakteriziran naglašenim strukom i haljinama, koje su u prvi plan stavljale stražnji dio ženskog tijela dok se u prednjem dijelu suknja jednostavno spuštala uz noge. U modi su tada i haljine intenzivnijih boja, što je posljedica procvata industrije sintetičkih boja. Ono što se obično zanemaruje je ne samo to da se moda mijenjala kroz uvjetno rečeno desetljeća već se mijenjala i u toku dana te nije bilo svejedno kako ste se odijevali ujutro, a kako navečer. Isto tako na modu je utjecalo ne samo doba dana već i prigoda za koju ste se odijevali. Drugačija se odjeća nosila za koncert, drugačija pak za operu ili bal, a drugačija za čajanku ili vožnju biciklom. Bio je to kompleksan “jezik”, naravno, visokih društvenih slojeva sa svojim pravilima.
Ne nošenje steznika usporedivo s nenošenjem grudnjaka
Iako se steznici smatraju torturom za žene prema sve glasnijim razmišljanjima oni se ne mogu okarakterizirati samo takvim. U osnovi steznik je davao određeni oblik tijelu i mogao mu je pružiti podršku osobito nakon poroda, a samo su ga pojedine žene koristile kako bi stisnule svoje tijelo do krajnjih granica izdržljivosti. Ne nošenje steznika u viktorijanskom razdoblju bilo je ravno svetogrđu kod žena poteklih iz viših društvenih slojeva, a danas bismo tako nešto mogli usporediti s nenošenjem grudnjaka u formalnim okolnostima. U svakom slučaju ovo je vrijeme donijelo brojne tehnološke inovacije pa je tako u tom periodu došlo do masovne proizvodnje šivaćih strojeva što je donekle pojeftinilo odjeću, a napredak u tiskarstvu doveo je do širenja ovih modnih trendova koji su postali imperativ u masama, a čemu i danas svjedočimo.
Ako baš trebamo naći zajednički nazivnik viktorijanskom razdoblju to su uglavnom velike količine tkanine korištene za izradu odjeće bogatijih slojeva, ispod koje se krio još jedan modni detalj isto tako rezerviran za imućne pripadnike ondašnjeg svijeta. Bio je to običaj piercinga.
Izabelin duboki dekolte
Zanimljivo je da je trend piercinga prsa primjenjivala francuska kraljica Izabela Bavarska u dalekom 14. stoljeću. Ona je silno voljela ekstravaganciju, i u modu je uvela izrazito dekoltirane haljine. Njezini su izrezi tijekom vremena postajali sve dublji i dublji dok na kraju nisu dosegli, kažu, razinu pupka, a zbog čega je na sebe navukla bijes svećenstva. Izabela Bavarska je prva poznata osoba za koju postoje nedvojbeni dokazi da je probušila svoje bradavice. Od milja je svoje grudi zvala “rajskim jabukama” te je bradavice ukrasila dijamantnim nakitom i lančićima izrađenim od bisera i zlata. U tu svrhu je vjerojatno i spuštala dekolte kako bi njezin skupocjeni nakit postao vidljiv okolini.
Suptilnije viktorijansko doba
I dok je Izabela koristila dijamante viktorijansko doba je bilo suptilnije u tom smislu, te je u modi bio jednostavniji nakit za prsa u vidu zlatnog prstenja koje se povezivalo lančićima, također izrađenim od zlata. Ova se moda pojavila tek pred kraj viktorijanske ere. Zahvaljujući člancima iz popularno-znanstvenog časopisa The English Mechanic and World of Science koji je izlazio između druge polovice 19. i prve polovice 20. stoljeća, znamo da su za bušenje tijela uz žene bili zainteresirani i pripadnici muškog spola. Kao ni danas ni onda se taj postupak nije baš odrađivao bilo gdje. Tako su primjerice bogati Amerikanci odlazili u centre europske mode kako bi si napravili piercing. Nakit za grudi se prodavao u ekskluzivnim draguljarnicama onog vremena. On nije ukrašavao grudi eto tek tako već zato što se smatrao seksualno atraktivnim jer je navodno žene držao u stanju stalne “uzbuđenosti”.
Časopis “Vogue” izvještavao je o ovoj modi krajem 19. stoljeća. Neki od sugovornika Voguea iz tog vremena su navodili da nošenje piercinga na bradavicama nije neugodno već da dapače izaziva intenzivan osjećaj ugode.
Je li princ Albert imao ukrašen osjetljiv dio tijela?
Muškarci se ovakvom bušenju bradavica u žena nisu protivili, čemu u prilog idu njihove izjave zabilježene u novinskim člancima na kraju 19. stoljeća. Neki su dapače bili pokretači inicijative da njihove žene naprave piercing bradavica. Princ Albert, suprug kraljice Viktorije je prema brojnim glasinama navodno nosio zlatni prsten na svojim genitalijama kako bi ih pričvrstio za lijevu ili desnu stranu tada izuzetno pomodnih uskih hlača. Sudeći prema ponekim fotografijama princa Alberta, ukoliko je doista imao ovaj prsten i za navedenu svrhu, on nije uvijek ispunjavao svoj cilj. Muškarci su čini se objeručke prihvaćali ovu žensku, ali i mušku dvojaku modu, pa se specifičan način ukrašavanja muškog spolovila na njegovom vrhu, počeo nazivati imenom princa Alberta. Ovakvo ukrašavanje skrivenih dijelova tijela se već početkom 20. stoljeća gubi iz vida.
U samoj Engleskoj liječnici su, za razliku od velikog broja konzervativnih liječnika u drugih dijelovima svijeta, preporučivali ovaj način stimuliranja bradavica kako bi se olakšao proces dojenja. Pozitivan stav engleskih liječnika prema piercingu vjerojatno treba povezati s činjenicom da je na čelu Britanskog Carstva stajala jedna žena dok je u drugim dijelovima svijeta nježniji spol najčešće igrao minorne uloge.
Danas je piercing gotovo pa uobičajena stvar i ljudi su ga skloni primjenjivati na najrazličitijim dijelovima tijela. Postupak je sada svima dostupan, ali ne i sam izuzetno skupocjen nakit, pa je danas vrijednost nakita, a ne sam postupak ukrašavanja, pokazatelj imanja odnosno nemanja.
Piše: Sonja Kirchhoffer
