Bilješka koja je zakomplicirala ionako komplicirane stvari
Bilješka koja je sve to zakomplicirala je Pacta conventa. Toma Arhiđakon je svoju Povijest napisao u 13. stoljeću, dok se bilješka datira u drugu polovicu 14. Sedamnaesto poglavlje Tomine kronike govori, kao i uostalom dodatak, o razdoblju nakon Zvonimirove smrti i dolasku na vlast ugarskog kralja Kolomana koji se okrunio za kralja Hrvatske i Dalmacije. Razlika između Tomina pisanja i pisanja nepoznatog autora je i u načinu preuzimanja Hrvatskog Kraljevstva. Tomina varijanta ide u prilog osvajanja dok ova druga donosi moment sporazuma, prema kojem je Koloman na Dravi, predstavnicima 12 hrvatskih rodova potvrdio stare privilegije poput uživanja posjeda, oslobađanja od poreza i vojne službe u obrambenom i napadačkom ratu. Navedene komponente su sastavnice koje se u hrvatskoj hitoriografiji tumače kao refleksija procesa društvenog oblikovanja plemićkog staleža, koji se našao u 14. stoljeću u promijenjenim okolnostima, odnosno pred novom ugrozom Anžuvinaca, zbog koje ovdje, čini se, niže plemstvo pokušava definirati u tim novim okolnostima svoje privilegije. Prema nepoznatom kroničaru sporazum između kralja i hrvatskog plemstva se dogodio 1102. godine, u trenutku kada se Koloman okrunio za kralja Hrvatske i Dalmacije. U vrijeme kada nastaje ovaj tekst očito je da autor ovog teksta pokušava naglasiti da prava koja je ispoštovao još Koloman sada trebaju poštovati i drugi poput Ludovika I. Anžuvinca. U hrvatskoj historiografiji zadnjih godina sve se više naglašava važnost krune kao one koja je temelj moći, a ne više toliko same osobe vladara. Upravo je ta kruna način da pod njenim okriljem niži plemički stalež riješi probleme koji ga muče vezane uz drušveno pozicioniranje i izdvajanje.
Ovaj je tekst već bio poznat i ocu hrvatske historiografije Ivanu Lučiću Luciusu, koji ga je objavio u drugoj polovici 17. stoljeća u svom djelu De regno Croatiae et Dalmatiae libri sex (“Kraljevstvo Hrvatske i Dalmacije u šest knjiga!”). Međutim spis je ostao u zapečku sve do nacionalnog buđenja u 19. stoljeću kada je došlo do nagle eksplozije interesa za Qualiter. U skladu sa situacijom u kojoj se Hrvatska našla suočena s težnjama Mađara da Hrvatsku stave u podređeni položaj, značenje zabilješke se mijenja i dobiva uvažen ili popularnije rečeno “VIP status” međudržavnog ugovora, kako bi se stalo na kraj problematičnom pokroviteljskom odnosu Mađara prema Hrvatima. S druge strane imamo težnje mađarskih povjesničara koji nastoje dokazati suprotno odnosno da nije bilo sporazumijevanja i da je Mađarska osvojila Hrvatsku čime je Hrvatska izgubila dobar dio svojih prava. U tom duhu treba gledati na Istvána Horvátha, koji je jedan od prvih u nizu koji su nastojali dokazati da je riječ o krivotvorini, a koja onda navodno skriva mračnu tajnu hrvatske prošlosti. Međutim, za razliku od jednog dobrog dijela povjesničara koji su tijekom 19. i većeg dijela 20. stoljeća zakleto tvrdili da je riječ o autentičnom dokumentu, suvremeni su povjesničari, odbacili autentičnost Qualitera i to ponajprije na osnovu upotrebljenog jezika, koji je karakterističan za 13. i 14. stoljeće, a ne za kraj 11. i početak 12. stoljeća. Upotreba vokabulara za datiranje se možda može nepovjesničarima činiti čudnom iz današnje perspektiva, no samo ondašnje administrativno nazivlje, primjerice u titulama može biti i uglavnom je, dobrom odrednicom u vremenskoj orijentaciji povijesnih tekstova. Danas je opće poznato da naknadno dodana narativna bilješka nepoznatog autora nije iz vremena o kojem se u tekstu govori. Osim navedenog vremenskog odmaka, bilješka boluje i od genealoških netočnosti što ne bi bio slučaj da je riječ o vjerodostojnom dokumentu, ako već govorimo i o nekom uvriježenom tretmanu ovog teksta. Tako se u zabilješki navodi potpuno krivo da je Koloman Ladislavov sin, a poznato je da mu je ovaj bio nećak a ne sin. Kao treći razlog se navodi to što bilješka nema sačuvanog duplikata u Mađarskoj. U ovoj ili bilo kojoj drugoj analizi Qualitera najčešće se, čast izuzecima, prilazilo od potpuno krive premise da je ovdje riječ o dokumentu, a riječ o bilješci koja nema snagu dokumenta zbog čega je njezino razmatranje kao takve gotovo bespredmetno. U opasnim trenucima za Hrvatsku po pitanju gubitka svoje posebnosti, konkretno prigodom sklapanja Austro-ugarske nagodbe iz 1867. i godinu dana kasnije Hrvatsko-ugarske nagodbe, počinju žestoka historiografska prepucavanja koja traju sve do raspada Austro-Ugarske Monarhije 1918. godine, kada je i nestalo potrebe za dokazivanjem hrvatske posebnosti, barem u odnosu prema Austrijancima i još više Mađarima.
I arheologija u službi dokazivanja valjanosti!
Qualiter u devedesetim 20. stoljeća se ponovno izvukao iz ropotarnice povijesti u svrhu novonastale situacije hrvatskog osamostaljenja. Zapravo ovaj dokument se koristi poput svojevrsnog “Jockera zovi” kada se Hrvatska suoči s nekom određenom i vrlo živom prijetnjom svoje hrvatske državnopravne zasegnosti. Tada Pacta conventa dobiva uvijek iznova ulogu najstarijeg međudržavnog ugovora na koji se treba pozvati. Ukoliko i danas zavirite u razne enciklopedija ili se “prošetate” Internetom naći ćete da se ovoj bilješci nadalje daje autentičnost, neovisno o promjenama do kojih je došlo u međuvremenu u hrvatskoj historiografiji. Očito je da u takvim priručnim izvorima nije došlo do usuglašavanja stajališta u povijesnoj znanosti s onim političkim zbog nesklada u ciljevima političara i znanstvenika. Nikola Jakšić je pak pokušao i s arheološke strane potvrditi ovu bilješku, pa je tako nalaz ostave s 2000 Kolomanovih srebrnjaka u dalmatinkom zaleđu povezao s dolaskom Kolomana i sklapanjem sporazuma na širem potezu Benkovca, konkretno na mjestu uz staru srednjovjekovnu cestu koja je povezivala Knin i obalu, točnije uz mjesto Lepur kod Podgrađa. Ovaj arheološki nalaz bez nekog šireg konteksta ne može se tumačiti kao siguran pokazatelj sklapanja sporazuma između Kolomana i hrvatskog plemstva pa ga treba zasada ostaviti po strani.
Na kraju nam ostaje da se zapitamo možemo li uopće govoriti ovdje o pregovorima između ugarskog kralja i hrvatskih plemića 1102. godine ili pak samo osvajanju. Čini se da stručnjak za hrvatsko srednjovjekovlje Mladen Ančić ima recept za prevladavanje suprotstavljenih stavova pri čemu argumentirano tvrdi da je Kolomanovo osvajanje Hrvatskog Kraljevstva miješavinja nasilja, ali i sporazumijevanja kao dio jednog dugog i kompliciranog procesa, različitog od onoga kojega smo do sada imali na umu, a koji se zbivao između 1091. i 1105. Taj proces nije bio jednostran i svaki pokušaj bi, a s čime se ne možemo ne složiti, bio pogrešan.
Piše: Sonja Kirchhoffer
