Drevni rimski svijet: Što kada u kuću uđe smrt?

Fotografija: Screenshot YouTube (Roman Funeral Pyre | Vorenus ensures Niobe's passage).

Svako društvo ima svoje običaje, koji se podložni promijenama. Danas kada netko umre prvi znak koji svjedoči da je u kući netko preminuo je obavijest o smrti koja se nalazi na ulaznim vratima. Rimsko je vrijeme imalo svoju signalizaciju koja je bila efikasna, ali ne i precizna. Nakon što bi kuću zadesila smrt, na vanjsku stranu kućnih vrata stavljala se grana bora ili čempresa kao upozorenje da je u kući nastupilo razdoblje žalovanja. Bio je to, kao i danas, ugovoren sustav znakova koji je jasno prenosio poruku. Naravno, u rimsko doba niste znali o kome je točno riječ za razliku od danas gdje je na obavijesti sve točno definirano.

Znak da će kuća biti jedno vrijeme izvan funkcije

Kada bi smrt zadesila neku kuću ukućani bi prestajali sa svojim uobičajenim aktivnostima čime je započinjalo razdoblje odstupanja od normalnih prilika jer su svi oni koji su došli u dodir sa smrću bili zbog novonastale situacije privremeno izdvojeni iz društva. Taj je znak ujedno davao do znanja svima da će kuća, a onda i njezini ukućani biti izvan funkcije jedno vrijeme. Muškarci koji su bili u stanju žalosti prekidali su sa svojim uobičajenim javnim poslovima, pa se marginalizacija osjećala u privatnom i javnom  djelovanju. Danas je slično jer osobe koje imaju smrtni slučaj u obitelji, također, nisu jedno vrijeme u funkciji i ne dolaze na posao. U kuću su u vrijeme žalovanja dolazili klijenti, samo ne više iz poslovnih razloga već kako bi izrazili sućut i pomogli familiji na neki od načina koji se od njih očekivao. U tim danima ritam života se mijenjao pa je sve bilo podređeno ispraćaju, što znači da je dom trebalo preurediti za potrebe iskazivanja pijeteta te se dio doma posebno prilagođavao za tu funkciju. U suvremenom svijetu dom često ostaje izvan zone posjeta drugih ljudi tako da se unutar naših životnih prostora uglavnom ne obavljaju nikakve posebne pripreme za prijem gostiju niti se tu tijelo priprema za pogreb.

Kako se koristila kuća u periodu žalovanja?

Kako je to točno utjecalo na korištenje rimskog privatnog prostora u dane žalosti, teško je reći. Najvjerojatnije se više vremena nego što je bilo uobičajeno provodilo u središnjem, odnosno atrijskom prostoru zbog čega je u prvi plan u atrijsko-peristilnoj kući moralo doći uređenje upravo tog dijela doma zajedno s obližnjim prostorima. U tim danima se u kući zasigurno nisu održavale gozbe rezervirane inače za drugi dio dana, barem ne one zabavnog karaktera.


Pokojnikova soba bi bila po završetku posla vezanog uz pripremu tijela izvan upotrebe.  Nakon završetka žalovanja pokojnikova soba je dobivala drugu namjenu ili pak novog korisnika. U prilog ovo drugoj opciji svjedoči i podatak da je August umro u sobi u kojoj je umro njegov otac, što znači da se soba pokojnika nastavila koristiti na sličan način samo se promijenio korisnik.

Dramatizacija s narikačama

U rimski bogati dom, koji je bio u žalosti dolazile bi profesionalne narikače koje bi iskazivale žalost za pokojnikom. One su to činile na karikiran način, a što je uključivalo naricanje nad umrlim, plač, čupanje kose, grebanje lica do krvi i druge prenaglašene izraze žalosti. Naravno što ste uvjerljiviji htjeli biti to ste morali izdvojiti više novca Sama prisutnost  unajmljenih narikača bila je pokazatelj privilegiranosti pokojnikove familije. Od žena iz višeg društvenog sloja se očekivalo da žaluju, no i da u tom procesu zadrže dostojanstvo koje se pak nije očekivalo od pripadnica nižih slojeva. Uz pomoć takvog distanciranja uspostavljala se dodatna razlika između društvenih slojeva. Razlika nije bila samo u materijalnom statusu već i u normama određenog društveno prihvatljivog ponašanja. Kroz stvaranje svojevrsnog dramskog igrokaza s narikačama i drugim angažiranim osobama jasno se oblikovao viši status familije.

U pogrebnom obredu sudjelovali su i razni zabavljači poput svirača, najčešće flautista, trubača, ali i glumaca, plesača i drugih. Brojnost i njihova raznovrsnost bila je pokazatelj prestiža.

Povratak u novu normalu

Kuća se ponovno vraćala u staro stanje nakon završetka pogreba, pa bi uslijedili rituali čišćenja. Tada su se vjerojatno izmješteni predmeti vraćali na svoje prvobitno mjesto, a kuća se čistila posebnom metlom. Dužina žalovanja bila je određena ulogama muškarca i žene u društvu pa su muškarci vrlo brzo izlazili iz žalosti jer se kuća morala što prije vratiti u svoju normalnu funkciju jer vrijeme je bilo novac kao i danas, dok se žena duže zadržavala u koroti. Danas u dužini žalovanja nema razlike po spolu, pa muškarci i žene mogu biti u žalosti u profesionalnom smislu vrlo ograničeno vrijeme.

Rimski je svijet pogrebe znao pretvarati u spektakle, ali je zadržao prisnost s mrtvima i prijateljima i poznanicima familije dok se današnji svijet najvećim dijelom distancira od smrti.

Piše: Sonja Kirchhoffer

Komentari