Početkom 20. stoljeća pušenje je bilo u modi. Pušili su muškarci, ali i dobar dio žena. I dok su muškarci s cigaretom bili poželjni i moderni, žene su se mjerile dvostrukim mjerilima i njihovo posezanje za cigaretama se tretiralo slabošću i lošim moralom. Ovo gledište su dijelile i crkvene organizacije, kao i pojedini političari. Među onima koji nisu nikako željeli vidjeti žene s cigaretama bio je jedan od gradskih vijećnika New Yorka, Timothy Sullivan koji je doduše priznao da nije nikada vidio ženu koja puši na ulicama New Yorka, ali da bi ta potencijalna žena izgubila njegovo svako poštovanje.
Epidemija pušenja među djevojkama
Naime, masovna proizvodnja cigareta započela je 1880. godine izumom stroja za motanje
cigareta. Ubrzo je zahvaljujući agresivnim marketinškim kampanjama došlo do rasta
popularnosti cigareta na uštrb pušenja lula i žvakanja duhana. SAD-e je preplavila masovna epidemija pušenja pri čemu su u ovisnosti o cigaretama prednjačile djevojke. Kako bi se ženskoj samovolji stalo na kraj Sullivan je predložio uredbu o zabrani pušenja ženama na javnim mjestima.
Što je Sullivanova uredba?
Sullivanova uredba bila je pravna odredba koja je nosila jasnu poruku ženama da ne smiju
pušiti u javnosti jer time pokazuju da ne ulaze u kategoriju onoga što se smatra dobrim
‘curama’, ženama, ili koji god drugi naziv upotrijebili. Istovremeno muškarci su mogli
pušiti apsolutno svuda. Samo su dvije osobe u čitavom muškom “orkestru” gradskih vijećnika bile protiv donošenje te uredbe. Među njima nešto je više “soli u glavi” očito imao John Henry Smith, koji je izjavio da bi bilo bolje trošiti vrijeme na važne stvari poput poboljšanja života siromašnih nego baviti se “besmislicama”. Kao protivnik ove uredbe spominje se i dr. John Pease koji je pak dalekovidno predlagao da se zabrana primjeni na žene i muškarce. Uredba je izglasana 21. siječnja 1908. godine. Žene su prema njoj i dalje mogle pušiti, ali je problem bio ako su to činile na javnom mjestu. Uredba je predviđala da će, ako posegnu za cigaretama na javnom mjestu, biti suptilno upozorene. Ovo suptilno shvatite uvjetno jer je način obraćanja ženama ovisio o tome kojem je društvenom sloju žena pripadala. Uglavnom žena bi bila u slučaju pušenja na javnom mjestu, upozorena na lijep ili nelijep način da baci cigaretu, a ako ne uslijedila je kazna; iako ona nije točno definirana, što ide u prilog površnosti same donesene uredbe. Uoči donošenja ove odredbe vlasnik luksuznog restorana Café Martin kojega su posjećivali bogatiji slojevi njujorškog društva, kao i posjetitelji iz Europe, odlučio je dozvoliti ženama slobodno pušenje u konkretnom objektu. Kako se ta odluka spomenutog objekta pokazala više nego dobrom, čitaj unosnom, i drugi su ugostiteljski objekti najavili slične mjere.
Žena koja odbija platiti kaznu
Prva i jedina žrtva ove odredbe bila je Njujorčanka Katie Mulcahey, koja je zapalila
cigaretu na hladnoj njujorškoj ulici, nonšalantno paleći šibicu o kameni zid. Uskoro joj je
prišao policajac i upozorio je da ne smije pušiti na javnom mjestu. Zatražio ju je da ugasi
cigaretu i da mu plati kaznu od pet dolara, što i nije bilo tako malo jer u današnjim
novcima to bi bilo malo vise od 150 američkih dolara. Nastup policajca nije bio sofisticiran što znači da Katie nije pripadala sloju s kojim se trebalo ophoditi “u rukavicama”. Katie je bila tvrdoglava, i odlučna u svom protivljenju zbog čega je policajac odlučio primijeniti taktiku “opravdane” sile i uhititi je. Zbilo se to u siječnju 1908. godine. Nakon njezinog uhićenja kršćanske skupne su “trljale ruke” od zadovoljstva, no većina javnosti je bila na strani uhićene.
Budi ‘kuš’ i znaj gdje ti je mjesto
U to vrijeme bio je aktivan pokret za ženska prava, a ova je Sullivanova uredba trebala “uvesti red” i dati ženama do znanja da budu kuš i gdje im je i mjesto, tj. unutar četiri zida. Katie se kao pametna žena tijekom saslušanja upustila u raspravu o pravu žena da puše u javnosti. Sucu je rekla iduće:
Imam pravo na pušenje koliko i vi. Nikada nisam čula za ovaj novi zakon i ne želim čuti za njega. Nitko mi to ne može nametnuti.
Kako iz inata nije željela platiti 5 dolara kazne, njezini su odvjetnici pregledali raspoloživu
dokumentaciju i uočili da u pravilniku nije propisana novčana kazna za samu osobu koja puši, zbog čega je puštena na slobodu već idućeg dana. Nakon samo dva tjedna, veto na tu uredbu donio je tadašnji gradonačelnik New Yorka, George B. McClellan, ml. Ova je situacija potaknule žene na izlazak na ulice pri čemu su krenule i korak dalje u traženju i drugih prava, koja su se do tada smatrala rezerviranim za muškarce.
Obavezna muška pratnja
U to vrijeme žene se nisu mogle slobodno kretati ulicama bez muške pratnje. Nisu mogle
samostalno otići u restorane, kafiće i hotele. Žene koje su se pojavljivale na takvim mjestima same, smatrane su nepristojnima i lakima. Ovo pravilo o pratnji vrijedilo je samo za više slojeve društva jer su obične žene morale zarađivati za život, i kao takve su samostalno obavljale svoje poslove.
Ovo nije bio zadnji pravni akt koji je pokušao spriječiti žene da oslobode muške paske. Tri godine kasnije došlo je do novog pokušaja uvođenja zabrane pušenja namijenjene ženama, na javnim mjestima, ali je prijedlog nove uredbe odmah odbijen. Dapače, tada je prošireno pravo žena, pa je ženama omogućeno da po volji puše birajući žele li cigarete, cigare ili pak lulu. Cigarete su postale sredstvo izražavanja samostalnosti, ali i mogućnost da udovolje same sebi, a ne samo svima ostalima.
Piše: Sonja Kirchhoffer
