Američka Mona Liza: Fotografija koja je postala simbol Velike depresije

Originalna fotografija bez retuširanja. Fotografija: Dorothea Lange.

Da slika govori više od tisuću riječi “rječito” je pokazala fotografija Florence Owens koja je snimljena u vrijeme Velike depresije. Iza objektiva je stajala fotografkinja Dorothea Lange koja je u to vrijeme radila za saveznu Upravu za sigurnost farmi, te je bilježila tužnu sudbinu raseljenih ljudi koji su selili iz prerijskih područja SAD-a, pogođenih iznimnom sušom. No ovdje ćemo postaviti nekoliko pitanja je li žena koju vidimo doista pripadala skupini ljudi koji su se raselili u vrijeme sušnih oluja u ranim 30-im godinama prošlog stoljeća, jesu li joj snimljene fotografije donijele profit, i na kraju krajeva je li bila zadovoljna njima.

Egzodus izazvan sušnim olujama

U vrijeme Velike depresije brojni su ljudi zbog suše koja je trajala godinama bili prisiljeni napustiti svoje farme i otputovati u druga područja u potrazi za kruhom. Sve je to dovelo do gladi i siromaštva. Egzodus je zabilježen američkim saveznim državama poput Texasa, Oklahome i nekih drugih. Računa se da je između 1930. i 1940. iselilo više milijuna ljudi iz ovih sušama pogođenih područja. U nezapamćenoj suši i sušnim olujama ljudi su izgubili svoje domove bilo da su im kuće uništene, ili da su im banke zaplijenile domove jer su ostali bez prihoda i više nisu mogli plaćati svoje hipoteke, a zbog čega su morali krenuti dalje u potrazi za poslom. Ovi su ljudi u slengu nazivani imenima poput Okies ili Arkies što su postali standardni nazivi za one koji su izgubili sve u vrijeme velike suše.

U Kaliforniji je živjela od 1926. godine

Na fotografijama Florence Owens i njezine djece, možemo vidjeti ženu vrlo upečatljivog lica, rekli bismo lijepog, ali izbrazdanog borama teškog života. U vrijeme kada je snimljena ova fotografija imala je samo trideset i dvije godine, iako na slikama djeluje znatno starije. Bila je dijelom indijanskog podrijetla te se izjašnjavala kao pripadnica naroda Cherokee. Udala se sa 17 godina za Clea Owensa, a u braku su dobili brojnu djecu. Njezin je prvi suprug umro kada je bila trudna sa šestim djetetom 1931. godine. Godine 1933. rodila je u izvanbračnoj vezi još jedno dijete. Kasnije je imala još djece. Ona je na područje Kalifornije stigla prije ovog egzodusa već 1926., pa kada je ova serija fotografija snimljena već je tamo boravila 10 godina, zbog čega njena obitelj nije pripadala onima koji su se raselili zbog suše. Svojevremeno je izjavila iduće:


Radila sam u bolnicama. Radila sam u baru. Kuhala sam. Radila sam u polju. Radila sam pomalo svašta, kako bih zaradila za živote svoje djece.

Šesnaest godina nakon što je ova fotografija snimljena udala se za bolničkog administratora Georgea Thompsona i time si je osigurala financijsku sigurnost koja joj je cijeli život nedostajala.

Dan kada su snimljene fotografija

Na dan kada su snimljene njezine poznate fotografije sa svojom obitelji i novim partnerom Jimom Hillom krenula je prema poljima salate u dolini Pajaro. No, na tom putovanju im se pokvario auto u blizini logora u kojem su radili berači graška na području Nipomo Mesi. Dok je čekala pod improviziranim šatorom tadašnjeg partner koji je s dvojicom sinova otišao u grad po dijelove za popravak automobila naišla je Lange i snimila sedam fotografija u deset minuta. U tom je trenutku na ovom području bilo između 2500 i 3500 gladnih migranta. Nakon što su slike objavljene u novinama u San Francisku savezna vlada je poslala u ovaj logor gladnih nešto malo manje od 10 000 kilograma hrane, no do tog trenutka Owens je već napustila ovaj teritorij.

Posramljena žena i nasuprot nje uspješna fotografkinja

Fotografija prikazuje crte karizmatične žene, a njezin pogled koji je odlutao u daljine, i ruka na usnama ukazuju na duboku zabrinutost nad budućnošću. Uz nju su djeca koja svojim čvrstim stiskom oko majke pokazuju ovisnost o njoj. O njihovom siromaštvu najrječitije govori prljava i iznošena odjeća. Fotografija je prvi puta objavljena u novinama u San Francisku u ožujku 1936. godine. Ona je retuširana pa tako na obrađenoj fotografiji nema palca koji se vidi u originalu, a koji se nalazio u donjem desnom kutku fotke.

Retuširana fotografija. Fotografija: Dorothea Lange (Rare Historical Photos).

Njezine su fotografije postale simbol siromaštva i beznađa u doba Velike depresije. Nakon što je snimka izašla u novinama, Owens se osjećala duboko posramljeno. I dok su s jedne strane fotografije unijele nemir u život siromašne žene s druge su snimateljici iza objektiva dale slavu iako ona sama nije imala financijske koristi od snimljenih fotografija, odnosno nije imala prava na tantijeme. Lange je slovila za revnu fotografkinju koja je bilježila korektno podatke o onome što je fotografskim aparatom snimila, no ovdje to nije učinila dapače bilješke koje su stajale uz fotografije bile su krive, pa se u tom smislu pokazala nemarnom, ma kako joj drugi pisali hvalospjeve. Nikada primjerke fotografija nije poslala ovoj ženi kojoj je dugovala kasniju slavu. Nakon što se Owens udajom izvukla iz siromaštva poživjela je još prilično dugo i umrla je u svojoj 80-oj godini života, 1983. Njezina je fotografija odnosno čitava serija fotografija u Americi analizirana valjda koliko i sama europska Mona Liza i njen se status može donekle po popularnosti usporediti s njom. Owensina kći Katherine McIntosh je izjavila da joj je majka bila vrlo snažna žena i kičma njihove obitelji.

Pojednostavljivanje stvarnosti

Profesor s Berkeleya, Lawrence Levine, rekao je da su fotografi zaduženi za snimanje ovih svojevrsnih izbjeglica iz opustjelih područja dali karikiran prikaz poljoprivrednih radnika, jer su oni bili puno više od onoga što su njihove fotografije prikazivale. Evo što je o životima ove kategorije ljudi ovjekovječenih na fotografijama tog vremena rekao:

Također su nastavili, kao što ljudi uvijek moraju, posao života. Jeli su i smijali se, voljeli i svađali se, brinuli i nadali se… ispunili su svoje dane, kao što mi ispunjavamo svoje, osnovnim stvarima svakodnevnog života.  

Fotografije su pojednostavljivale stvari jer su ti ljudi imali svoje živote ispunjene radostima i tugama neovisno o siromaštvu. Norma Rydlewski, jedno od njezine djece, rekla je da je njezina majka voljela glazbu, ples i svoju djecu, a pri tome je nadodala:

Kad pogledam tu fotografiju majke, rastužim se. Ne volim je se tako sjećati.

Fotografija je unatoč svojoj velikoj moći jednodimenzionalna i često daje samo lice, ali ne i naličje te je u konkretnom slučaju pojednostavila stvari koje su u pozadini uvijek znatno kompleksnije. Upravo o toj kompleksnosti svjedoči izjava njezinog sina koji je svojevremeno rekao:

Bila su to teška, teška vremena, ali najbolja koja smo ikada imali.

Piše: Sonja Kirchhoffer

Komentari