Nekoliko sati prije smrti, Jean-Michel Nicolier je izjavio da ne želi izaći iz grada Vukovara i vratiti se u Francusku jer je došao ovdje svojom voljom, a tako će i otići, odnosno dijelit će sudbinu onih kojima se pridružio u dobru i zlu.
Sudbonosna 1991.
Jean-Michel Nicolier rođen je 1966. godine, kao najstarije dijete u obitelji s troje djece. Rodio se u Vesoulu na istoku Francuske. Nakon završetka srednje škole je jednostavno došao do točke kada više nije znao kojim putem krenuti. Takva je neodlučna situacija trajala do sudbonosne 1991.
Dopunjavanje životopisa službom u Legiji stranaca
Ovaj je neobični tada dvadeset petogodišnji Francuz, redovito gledao vijesti iz Hrvatske tijekom 1991. godine, i u jednom trenutku je odlučio da treba biti negdje drugdje, a ne u Francuskoj. Tako se otputio na neizvjesno putovanje u Hrvatsku. Brzo se spakirao i našao u vlaku koji je išao prema zemlji u kojoj nikada nije bio i u kojoj nikoga nije poznavao, a na veliko iznenađenje svojih najbližih. U Zagreb je stigao potpuno sam u srpnju 1991., a tu se odlučio pridružiti hrvatskoj vojsci. Znao je da nema previše iskustva pa je odlučio malo dopuniti svoj životopis, zbog čega je izjavio da je služio u Legiji stranaca, pri čemu je naveo i da je iz vojne obitelji jer mu se i brat borio u Iraku. Naravno, da je to bio cirkus koji je pripremio, kao što će ga konstantno pripremati svojim sudrugovima, kako bi bio primljen u hrvatsku vojsku. I znate što, upalilo mu je, pa je prvo završio na Baniji. Iako nije imao nekog iskustva, kažu da je to nadoknađivao svojim vedrim i neslomljivim duhom. Kako se situacija na istoku Hrvatske zaoštravala, odlučio je da treba otići tamo, gdje je najpotrebniji, a to je prema njegovom mišljenju bio Vukovar.
Nicolierova vjera u Ženevsku konvenciju
Unatoč mladosti i neiskustvu otišao je u Vukovar u rujnu 1991. i ostao tamo do kraja. Nikome nije jasno zašto se ovaj mladić odrekao udobnog života i došao boriti za zemlju i ljude koje nije poznavao. Smatrali su da je plaćenik, a on nije nikada dobio ni kunu za svoju službu. Bio je vođen samo srcem i osjećajem za ono što je dobro i loše. Vrijeme njegova dolaska poklapa se s kombiniranim snažnim napadima na Vukovar, koji su bili izvedeni od strane zrakoplovnih i tenkovsko-pješadijskih snaga. Intenzitet napada se neprestano pojačavao. Na meti napada je redovito bilo Sajmište, četvrt koja se smjestila južno od središta grada. Njegovi suborci kaže da su se borili samo na 20 do 30 metara udaljenosti od neprijatelja, ali da to Jean-Michela nije plašilo. U jakim napadima početkom studenog na Sajmištu je ranjen i Jean-Michel, koji je nakon toga završio u vukovarskoj bolnici. Njegov zapovjednik Damir Radnić kaže da su bili stalno na istim punktovima sve do njegovog odlaska u bolnicu. Isto tako navodi da mu je predložio proboj iz Vukovara prije ranjavanja, a da on za to nije htio ni čuti. Jean-Michel je vjerovao u Ženevsku konvenciju za koju je imao hrpu materijala jer je stalno slikao i zapisivao u svoj dnevnik sve što mu se događalo.
“Otiđite, mora netko i preživjeti!”
Samo nekoliko sati prije smrti intervjuirala ga je francuska novinarka Agnes Vahramian, a u tom je razgovoru on ostavio svjedočanstvo onoga što se tamo događalo, kao i nagovještaj onoga što će se dogoditi. U tom je trenutku imao samo 48 kg, pa ipak nije skidao osmijeh s lica. Opisao je ukratko svoje iskustvo boravka u Vukovaru, koji ga je najviše asocirao na klaonicu, barem prema onome što se tamo događalo u zadnjih nekoliko mjeseci. Možda je još maštao da će se sa svojim sudrugovima izvući i nakon rata raditi s njima kao zaštitar u Africi, premda je vidljivo da je i on ozbiljno počeo sumnjati u tu svoju tlapnju. U zadnjem susretu sa suborcima Jeanu su predložili da ga zbog ranjene noge nose u proboj iz grada, no on je samo rekao: No, no, one week in Zagreb. Nakon podužeg neuspješnog nagovaranja, poručio im je: Otiđite, mora netko i preživjeti!
Kada su kasnije razgovarali s Agnes ona je izjavila da je imala dojam da je znao da neće iz Vukovar izaći živ, a smrtnu presudu si je dodatno potpisao kada je dao izjavu za televiziju.
Piše: Sonja Kirchhoffer
