U Građanskom ratu sudjelovalo je smatra se nešto manje od tri milijuna vojnika. Životi vojnika nisu nikada bili lagani, no vojnici koji su ulazili u ovaj rat imali su ogromnu vjerojatnost da ga neće preživjeti.
Nova vojna čuda
U pet godina Američkog građanskog rata poginulo je više Amerikanaca nego u svim drugim ratovima zajedno. Vojnici su se ovdje suočili s novim tehnologijama poput oružja koje je u jednom rafalu moglo pobiti desetke ljudi. Tako se pojavila kao novo vojno čudo, puška repetirka koja je mogla ispaliti više metaka prije novog punjenja, uz druga oružja. Ovo oružje nije bilo dostupno svima, pa tako vojnici Konfederacije nisu imali novu tehnologiju. Osim vatrenog oružja koriste se i hladna oružja poput noževa, mačeva i bajoneta. Problematična je bila i strategija ratovanja, koja nije pratila tehnologiju. Vojnici su tako morali jurišati prema neprijatelju, iako je bilo izgledno da to neće preživjeti.
“Veliki Bože, kada će ovo prestati!”
Ljudi različito doživljavaju rat što ovisi o više čimbenika. O tome dobro svjedoči dokumentacija iz Američkog građanskog rata, primjerice pisma nastala nakon najkrvavije bitke Američkog građanskog rata, Bitke kod Gettysburga u Pennsylvaniji, koja se vodila između 1. i 3. srpnja 1863. godine. Evo kako je prvi dan te bitke opisao general Alfred Iverson:
Oni su se plemenito boriti i izginuli bez povlačenja. Nije se vidjela veća hrabrost i herojstvo.
No, što su o tome danu rekli obični vojnici. Oni opisuju blato, krv, mozgove i iznutrice svojih suboraca na sebi. Jedan od Iversonovih vojnika je zabilježio, nakon što je više desetaka njegovih suboraca ubijeno u rafalnoj paljbi:
Veliki Bože, kada će ovo prestati.
Usporedimo li ova pisanja o istom danu i istoj bitci, ne možemo se ne zapitati pišu li ljudi ove retke o istom sukobu.
Surov zakon rata
Obje strane u ratu su jedva spajale kraj s krajem. Vladala je otimačina za hranu, deke pa čak i donje rublje. Tijekom vremena situacija je za vojnike Konfederacije postala znatno teža. Tome je u prilog išla i činjenica da je Unija bila tehnološki razvijenija pa je primjerice njeno područje bilo premreženo prugama dok je na Jugu situacija bila znatno različitija. Mnogi su preživljavali zahvaljujući pošiljkama obitelji, a onda bi ono što su dobili mijenjali s drugima za ono što im je u tom trenutku bilo potrebnije. Često je sva odjeća na nekome bila oteta. Zakon rata je surov i tko je želio dulje živjeti, ili možda i preživjeti, morao se prilagoditi ovakvom načinu života,
Čekanje i čekanje
Teško je bilo i po pitanju medicinske skrbi jer su vojnici nekada danima morali čekati na medicinsku pomoć, a to je bilo najčeće zato jer ne samo da je nedostajalo liječnika već su i oni često bili bez nužne medicinske opreme koju su onda čekali. Zbog toga se puno toga svodilo na iščekivanje koje je doprinijelo većoj smrtnosti. Najveći broj vojnika nije izgubio živote u direktnom sukobu već od infekcija i bolesti. Računa se da je na strani Unije živote izgubilo čak 44 000 vojnika, i to samo od dizenterije, što bi odgovaralo desetorostrukom gubitku kod Gettysburgu. Oni koji su čekali bili su sretni ukoliko su sa sobom imali nešto alkohola da si olakšaju muke, osobito ako nisu dočekali pomoć.
Svaki peti vojnik je imao manje od 18 godina
Računa se da je svaki peti vojnik bio mlađi od 18 godina, s tim da je dosta veliki postotak bio i onih mlađih od petnaest. Ti su mali vojnici s obje strane bili uglavnom nezainteresirani za pitanje ropstva i u rat su ulazili kako bi pobjegli od svojih dotadašnjih života. U vojsku su ulazili zahvaljujući lažima, no i žmirenju onih koji su ih primili jer je zakon bio jasan i u vojsci nisu smjeli biti ljudi ispod 18 godina. Ipak se o njima vodilo donekle računa, pa su u ratu sudjelovali kao bubnjari, glasnici, izvidnica i slično. Iako su izvršavali zadatke koji najčešće nisu bili vezani uz direktnu borbu, imali su kao i ostali što bi se reklo “glavu u torbi”. Najveći broj vojnika činili su ljudi do 30-e godine starosti, a samo je 10 posto vojnika bio stariji od te dobi, dakle redom riječ je bila o izuzetno mladim ljudima. U rat se išlo iz raznih razloga i oni se ne mogu svesti na protivnike i zagovornike ropstva, bilo je tu često čisto praktičnih, čitaj egzistencijalnih razloga do onih sentimentalnih, koji su vjerujemo bili znatno rjeđi.
Crna vojska i što je s njima?
Konfederacija je pred kraj rata počela novačiti i Afroamerikance. Dana 13. svibnja 1865. Kongres Konfederacije je izglasao dozvolu sudjelovanja crncima u borbama na strani Konfederacije, ali bez da im se pri tome garantira oslobođenje po završetku rata. Bio je to očajnički potez koji nije napravio ama’ baš ništa jer je rat završio nepunih mjesec dana kasnije. Unija je također regrutirala crnce, koji su za to bili plaćeni, ali ne u iznosu kao i bijeli vojnici. Prema dostupnim podacima bijelci su na mjesec dobivali plaću od 13 dolara, uz dodatak za odjeću od 3,5 dolara dok su obojeni imali 10 dolara uz dodatak od 3 dolara. U lipnju 1864. Unija je izjednačila plaće bijelcima i crncima. Računa se da se na strani Unije borilo oko 200 000 crnaca, i da je od tog broja njih 40 000 izgubilo živote.
Prema nekim procjenama živote je u ovom ratu izgubilo preko milijun Amerikanaca ili tri posto ondašnjeg stanovništva. Velik broj mrtvih posljedica je primjene stare tzv. napoleonske taktike. Upravo će ovakvi porazni rezultati ovog rata u kojem taktika nije slijedila tehnologiju dovesti do potpune promjene taktike u Prvom svjetskom ratu kada se vojska seli u rovove.
Piše: Sonja Kirchhoffer
