Piše: Hrvoje Spajić
Nakon sudjelovanja u ratu protiv Poljske i Francuske, jedinice Waffen-SS-a sudjelovale su u kampanji na Balkanu, gdje su se borile protiv snaga Kraljevine Grčke i Kraljevine Jugoslavije, koje su pomagali Britanci. Zatim je slijedilo njihovo najveće iskušenje: invazija na SSSR 22. lipnja 1941. godine.
U kampanji na Balkanu Waffen-SS sudjelovao je s dvije odlične divizije koje su postigle značajne vojne uspjehe. Mladim pripadnicima elitnih Waffen-SS divizija početna faza kampanje u Sovjetskom Savezu donijela je izobilje akcija, munjevitih napredovanja, sjajnih pobjeda (uz gubitak mnogih života svojih suboraca) i nevolja pretrpljenih zbog paklene ruske zime. U idućim godinama njihove su nevolje porasle, a pobjede postale sve rjeđe i rjeđe, čime je rat na istoku potrajao duže nego što su Nijemci isprva planirali. Nakon uspjeha II. SS oklopnog korpusa kod Harkova u ožujku 1943., Hitleru je ponovno vraćena vjera u uspjeh Njemačke na istoku. Međutim, nakon bitke kod Kurska u srpnju 1943., gdje divizije Waffen-SS-a također postižu dobre borbene rezultate, sovjeti preuzimaju inicijativu na bojišnici. Uloga Waffen-SS postrojbi na istočnom ratištu od tada pa nadalje svodila se uglavnom na zaštitničke akcije poput one divizije Wiking kod Čerkasija. Ipak, vještina SS vojnika usporila je napredovanje Sovjeta, ali neće moći spasiti Wehrmacht od konačnog poraza na istoku.
Divizija Reich prva stiže u Beograd
Nakon sloma Francuske 1940., pojačava se novačenje u SS postrojbe sa svih okupiranih područja. Vojsci je taj izvor još uvijek nedostupan, a usprkos mnogobrojnim preprekama koje ona postavlja, Waffen-SS je iznimno uspješan u svojoj politici novačenja. U toj politici vodeću je riječ imao SS-Obergruppenführer (general) Gottlob Berger, koji je do tada novačio ponajprije Nijemce s područja Reicha. Riječ je o generalu SS-a koji je bio jedan od Himmlerovih stručnjaka za rasnu selekciju unutar SS-a. Od 1940. bio je na čelnome mjestu stožera vojnog SS-a. Nakon rata mu se sudilo zbog njegove odgovornosti tijekom ubijanja židova u Europi, za što je optužen na 25 godina zatvora, od čega je odslužio samo šest i pol godina. U svojem poslu novačenja Berger je bio toliko uspješan da su sve postrojbe Waffen-SS-a u to vrijeme posve popunjene.
Pukovnija Leibstandarte tako je u kolovozu 1940. prerasla u motoriziranu brigadu te će s SS-Verfügungsdivision (nešto kasnije preimenovana je u diviziju Reich) biti angažirana u balkanskoj kampanji. Hitler je u međuvremenu uvjeravao vojsku da ne kani dopuštati neograničenu ekspanziju Waffen-SS-a. Njihovu ulogu zamišljao je kao postrojbe poslijeratne državne policije koja svoj moralni autoritet mora izgraditi i potvrditi na bojnom polju. Tako je došlo do dogovora prema kojemu postrojbe Waffen-SS-a neće prelaziti 10 % mirnodopske snage vojske (to je u to vrijeme iznosilo 64:6 divizija).
U to se vrijeme postrojbe Leibstandarte, Reich, Totenkopf i Polizei uvježbavaju na području Francuske za invaziju na Veliku Britaniju. Toga ljeta njemačko ratno zrakoplovstvo nije uspjelo izboriti prevlast na nebu iznad Otoka. Operacija nazvana „Seelowe“ (Morski lav), iskrcavanje na britansko otočje, nikada neće biti realizirana zbog spomenutog neuspjeha Luftwaffe, nakon čega se Hitler ubrzo potpuno posvetio planovima za napad na Sovjetski Savez. Međutim, prije pokretanja jedne od najvećih vojnih operacija u povijesti, Hitler je morao vojno intervenirati zbog nepovoljne situacije na Balkanu. U listopadu 1940. godine Talijani su napali Grčku iz ranije anektirane Albanije, a da pritom nisu obavijestili svojeg saveznika Njemačku. No, nakon samo mjesec dana Talijani ne samo da nisu osvojili Grčku, nego je grčka vojska potisnula talijanske trupe s grčkog tla zaprijetivši njihovim položajima u Albaniji.
Hitler je svoje interese na Balkanu osigurao priključenjem zemalja u regiji Trojnom paktu (Mađarska, Rumunjska i Slovačka 1940. godine pristupile su Trojnom paktu, a 1941. godine Bugarska i Jugoslavija). Međutim, državnim udarom u Jugoslaviji 27. ožujka 1941. srušena je vlada koja je potpisala sporazum o pristupanju Trojnom paktu, zbog čega je Hitler odlučio vojno intervenirati u Jugoslaviji i Grčkoj. Zbog tog vojnog pohoda Hitler je morao odgoditi planiranu operaciju protiv Sovjetskog Saveza.
Diviziji Reich je 28. ožujka 1941. naređeno da se što hitnije prebaci iz Francuske u Temišvar kako bi sudjelovala u napadu na Jugoslaviju. Značajno je da je diviziji trebalo samo tjedan dana da obavi taj posao. Međutim, tijekom prebacivanja divizije Reich dogodilo se nekoliko incidenata između Waffen-SS postrojbi i vojske. Problem je nastao oko toga tko ima pravo prvenstva napredovanja jer su ceste bile zakrčene različitim jedinicama. Jedan časnik 11. SS pješačke pukovnije, nezadovoljan disciplinom u konvoju, naredio je da se ispod vodećeg vozila suparničke kolone postave mine. Njih su čuvali naoružani SS vojnici sve dok njihova kolona nije prošla mimo armijskih vozila. Sličan incident dogodio se kada je drugi SS časnik bio razjaren činjenicom što je jedna armijska postrojba pokušala prestići njegovu postrojbu. Pod prijetnjom oružja, armijskim je vozilima bilo zabranjeno bilo kakvo pretjecanje kolone SS-a.
Njemački napad na Jugoslaviju i Grčku započeo je 6. travnja 1941. godine. Napad na Jugoslaviju zvao se „Pothvat 25“, dok je kodni naziv za napad na Grčku bio „Marita”. Divizija Reich ulazi u Jugoslaviju s XLI. oklopnim korpusom iz Rumunjske sa zadatkom izravnog napredovanja prema Beogradu. Hausserova divizija 11. travnja napreduje preko močvarnoga tla, a neadekvatne prometnice i blato uzrokuju zastoj. Ipak, laka vozila izviđačke bojne uspjela su se probiti željezničkom prugom do glavne prometnice Alibunar-Beograd. Kada je stigao ostatak divizije, pomislili su da je njihova inicijativa bila uzaludna. Postrojbama Korpusa zapovjeđeno je da ne slijede jugoslavenske trupe u povlačenju preko Dunava. Zapovjednik izviđačke bojne SS-Hauptsturmführer (satnik) Fritz Klingenberg u čamcima prelazi rijeku s deset dobrovoljaca i njihovom opremom. Stigavši sa svojim ljudima u Beograd, Klingenberg svojim pratiteljima naređuje da postave tešku strojnicu u zgradi Ministarstva rata. u pregovorima s gradonačelnikom Klingenberg se predstavio kao zapovjednik njemačkih snaga koje čekaju pred Beogradom. Zahvaljujući varci, Klingenberg je zaprijetio zračnim bombardiranjem, što se nije moglo ostvariti jer su Nijemci izvršili sve predviđene zračne udare. Grad se službeno predao u 18:45 sati 11. travnja 1941. Tijekom noći je u Beograd pristigla prva veća njemačka postrojba koja na svoje čuđenje primjećuje da se glavni jugoslavenski grad predao šačici SS vojnika. Već 18. travnja 1941. Jugoslavija je kapitulirala. Jugoslavenska je vojska, naime, bila demoralizirana slabom pripremljenošću, nadmoćnošću protivnika i moralno razgrađena nacionalnim trzavicama. Za svoju izvanrednu domišljatost i inicijativu Klingenberg je odlikovan visokim odlikovanjem Viteškoga križa.
U Grčkoj
Istodobno s napadom na Jugoslaviju započela je i njemačka intervencija protiv Grčke. Grčkoj su vojsci u pomoć priskočile trupe Velike Britanije i Commonweltha. U napadu na Grčku na južnom sektoru sudjelovala je motorizirana SS brigada Leibstandarte. Početkom veljače 1941. godine Leibstandarte je prebačena iz Francuske u Bugarsku, gdje se pridružila Dvanaestoj armiji pod zapovjedništvom generala Lista. S 9. oklopnom divizijom Leibstandarte priključena je XL. oklopnom korpusu kojim zapovijeda general Stumme. Korpus je imao dva glavna pravca napredovanja, a na sjevernom pravcu nalazila se Leibstandarte s 9. oklopnom divizijom. Te dvije postrojbe nakon samo jednog dana zauzimaju prolaz Kriva i Skoplje. Do tada su postrojbe na drugom pravcu napredovanja zauzele Prilep i poslale patrole koje su se trebale spojiti s Talijanima na zapadu. Brzim tempom napredovanja Nijemaca ugrožene su grčke postrojbe u Albaniji koje su odlučne ne popuštati pred talijanskim pritiskom.
S glavnom zadaćom što daljeg proboja u samu Grčku, motorizirana brigada Leibstandarte 11. travnja 1941. nailazi na prolaz Klidi koji su branile australske i novozelandske trupe. Uz potporu tenkova 9. oklopne divizije, SS pješaštvo nakon teških dvadesetčetverosatnih borbi zauzima spomenuti prolaz. Nijemci su preuzimanje te važne obrambene točke na sjeveru Grčke ostvarili uz znatne gubitke (poginulo je 37 ljudi, dok je približno stotinu njih ranjeno ili nestalo). Brzo njemačko napredovanje nastavilo se prema čvrsto branjenom Klissura prolazu. S obiju strana ceste uzdizale su se litice visoke 1400 metara. Grčki branitelji bili su dobro raspoređeni, podržani topništvom i minobacačima. Te su snage imale zadatak što duže zadržati svoje položaje kako bi se omogućilo povlačenje grčkog III. korpusa iz Albanije. Tijekom svojega napredovanja Nijemci su naišli na srušen most, a zbog preuske ceste bilo je onemogućeno njihovo povlačenje. Noć je donijela olakšanje SS inženjeriji koja uz velike napore djelomično osposobljava most. Prolaz je osvojen tek nakon teških borbi u kojima su Nijemci upotrijebili 88-milimetarske topove, a zarobljeno je više od tisuću grčkih vojnika. Tom se prigodom posebno istaknuo SS-Sturmbannführer (bojnik) Kurt Meyer koji je predvodio spektakularan napad na tu odlučno branjenu grčku točku. U vrijeme napada, vojnici izviđačke bojne pod Meyerovim zapovjedništvom našli su se u pogibeljnoj situaciji kada su vatrom sa savezničkih položaja prisiljeni na obustavu napredovanja. Kako bi se nastavilo s napredovanjem, Meyer je iza svojega posljednjega čovjeka bacio ručnu granatu, čime ja napredovanje nastavljeno, a borbeni Grci svladani. Spustivši se u nizinu, motorizirana postrojba Leibstandarte osvaja Kastoriju u kojoj je zarobljeno još 12 000 grčkih vojnika. U završnim operacijama 21. travnja 1941. zapovjednik Leibstandarte SS-Gruppenführer (general-poručnik) Josef Dietrich prihvatio je kapitulaciju šesnaest grčkih divizija, no čast službene predaje prepuštena je na Hitlerov zahtjev njegovu savezniku Mussoliniju. Postrojba pod Dietrichovim zapovjedništvom nastavila je progoniti britanske trupe prema jugu Grčke, no nije uspjela spriječiti njihovu evakuaciju.
Tijekom grčke kampanje vojnici motorizirane brigade Leibstandarte pokazali su da posjeduju veliku vještinu ratovanja, elan, smionost i visok stupanj osobne hrabrosti. Isto tako, važno je spomenuti viteški način u ophođenju SS vojnika prema njihovu neprijatelju. Preživjeli Britanci iz grčke vojne svjedočili su o primjerenu tretmanu svojih Waffen-SS zarobljivača. SS-Hauptsturmführer (satnik) Gerd Pleiss, zapovjednik 1. satnije iz sastava brigade Leibstandarte, i SS-Sturmbannführer (bojnik) Kurt Meyer, zapovjednik izviđačke bojne, odlikovani su Viteškim križevima za hrabrost tijekom zauzimanja prolaza Klidi i Klissura.
„Barbarossa“
Operacije protiv Jugoslavije i Grčke odgodile su njemački napad na Sovjetski Savez za šest dragocjenih tjedana. Za nacističku partiju i Waffen-SS rat protiv Rusije trebao je biti križarski. Takvu značajku tom pohodu davala je predstojeća konfrontacija sa skupinama koje je nacizam najviše prezirao: boljševicima, Židovima i Slavenima. To je prije svega trebao biti sukob ideologija, odnosno sraz nacionalsocijalizma protiv komunizma, „Herrenvolka“ („gospodara naroda“) protiv „Untermenscha“ („niže rase“). Za Waffen-SS, vojnu i političku elitu Trećega Reicha, taj će pohod donijeti mnogobrojne sjajne pobjede, ali i nametnuti novi oblik ratovanja u kojem nijedna od strana neće tražiti i neće davati milost. Za operaciju „Barbarossa“ (šifrirani naziv plana napada Njemačke na Rusiju) bilo je predviđeno jedanaest njemačkih armija, od kojih četiri oklopne i tri zračne flote, s ukupnotri milijuna vojnika svrstanih u tri armijske skupine. Napad je počeo 22. lipnja 1941., a u njemu sudjeluju postrojbe Waffen-SS-a. Divizije Leibstandarte i Wiking raspoređene su unutar armijske skupine Jug pod zapovjedništvom feldmaršala von Rundstedta.
Nakon kampanje na Balkanu, postrojba Leibstandarte prebačena je u Prag kako bi se pripremila za odgođeni napad na Sovjetski Savez. Tom prigodom ona stječe divizijski status – 1. SS-Motorisierte Division Leibstandarte Adolf Hitler (1. SS motorizirana divizija LAH) – ali čak i uz novododijeljenu motoriziranu pješačku bojnu i ostala pojačanja, brojčana snaga divizija iznosila je tek 10 796 ljudi. To je odgovaralo dvostruko manjem broju pripadnika divizija Reich, Totenkopf i Wiking. Spomenuta nestašica imala je korijene u pomanjkanju regruta koje se već počelo osjećati u Njemačkoj. Wehrmacht je postavio ograničenja za broj ljudi kojima je dopušteno priključenje Waffen-SS-u. Stoga je Reichsführer Himmler, kao što je već istaknuto, počeo popunjavati redove SS-a sve većim brojem Volksdeutshera s okupiranih teritorija. Međutim, postrojba Leibstandarte će ostati jedinstvena iznimka u toj politici jer je Himmler čvrsto odlučio da ona mora ostati „rasno čista.“ Divizija Reich bila je dijelom armijske skupine Centar na čijem se čelu nalazio feldmaršal Fedor von Bock. Do tada je Kampfgruppe (borbena skupina) Nord poslana na finsku bojišnicu, dok je njome zapovijedao general von Falkenhorst. Potkraj 1940. za službu na dalekom sjeveru od pripadnika različitih pukovnija Totenkopf divizije formirana je Kampfgruppe Nord. U pričuvi armijske skupine „Sjever“ pod zapovjedništvom feldmaršala Wilhelma Rittera von Leeba našle su se divizije Polizei i Totenkopf.
U središnjem sektoru bojišnice divizija Reich je dodijeljena XLVI. oklopnom korpusu u čijem se sastavu nalazila 10. oklopna divizija i elitna pukovnija Grossdeutschland. Taj je korpus činio pričuvu 2. oklopne skupine koja je bila pod zapovjedništvom generala Heinza Guderiana, jednog od najvećih njemačkih vojnih zapovjednika. Divizija Reich 27. lipnja 1941. godine sudjeluje u jednoj od najvećih akcija okruženja Drugoga svjetskoga rata kod grada Minska. General Heinz Guderian je početkom srpnja 1941. zapovjedio opće napredovanje prema rijeci Dnjepru, a nedugo zatim divizija Reich s 10. oklopnom divizijom i pukovnijom Grossdeutschland sudjeluje u teškim borbama za grad Gorki. Zbog velikih napora i gubitaka prilikom borbi za izbočinu kod Jelnje, divizija je 8. kolovoza 1941. povučena na područje sjeveroistočno od grada Smolenska radi nužnog odmora. Situacija na bojišnici zahtijevala je da se divizija početkom rujna vrati u akciju. Sovjeti očajničkim protunapadima podržanima iz zraka i od oklopništva pokušavaju zaustaviti Nijemce u napredovanju prema Kijevu, ali je grad zauzet 26. rujna 1941. Tom je prigodom zarobljeno približno 665 000 sovjetskih vojnika, velik broj tenkova i druge vojne opreme.
Njemački napad prema Moskvi pod nazivom „Tajfun“ započeo je 30. rujna 1941. Hausserova divizija Reich našla se na čelu oklopnoga klina generala Guderiana s armijskim oklopnim divizijama i pukovnijom Grossdeutschland. SS-Obergruppenführer (general) Paul Hausser imao je zadatak odsjeći glavne komunikacije puteve između Smolenska i Moskve, a potom je trebao zauzeti strateški važan grad Gžatsk. Razvile su se žestoke borbe u obližnjim šumama, no SS vojnici ubrzo zauzimaju grad u kojem nalaze brojne civilne žrtve koje je ubio NKVD, sovjetska tajna policija. Rusi nisu posustali i nastavljaju s pokušajima potiskivanja Nijemaca i ponovnog osvajanja grada, no sva njihova nastojanja ostala su bez rezultata. Divizija Reich zatim nastavlja napredovanje prema Moskvi. Sredinom listopada 1941. divizija je prisiljena probijati se kroz prave snježne oluje. Daljnjim napredovanjem Hausserovi su vojnici postajali sve iscrpljeniji, a ruski je otpor sve više jačao. Staljin je odlučio zaustaviti Nijemce oko 100 kilometara zapadno od Moskve, poslavši svoje najbolje trupe da ih odbace.
Tako se divizija Reich našla suočena s 32. sibirskom streljačkom divizijom pristiglom iz Vladivostoka. Osim toga, Rusi su prvi put u većem broju upotrijebili novi tenk T-34. Njemački protutenkovski topnici svojim oružjem nisu mogli ozbiljnije naštetiti oklopu T-34. Da bi se uništio takav tenk, bilo je potrebno ručno postaviti snop eksplozivnih punjenja na njegovo tijelo ili gusjenice. Takvi su pothvati zahtijevali iznimnu požrtvovnost i hrabrost, i upravo su se Hausserovi ljudi istaknuli u tim zadatcima. Unatoč ogorčenoj obrani, Borodino 15. listopada 1941. pada u ruke pripadnika divizije Reich. Kako je divizija dalje napredovala, njezina pukovnija Deutschland upala je kod sela Otjakova u položaje dviju bojni mongolskoga pješaštva. Dobro opremljeni i pripremljeni za borbe na niskim temperaturama, Mongoli su s velikom hrabrošću napali SS pješaštvo. Ne obazirući se na teške gubitke koje su im nanosile njemačke strojnice, oni nastavljaju s uzastopnim jurišima, no na kraju su ipak odbijeni. Te uspjehe divizija je platila vrlo skupo. Do toga se trenutka divizija Reich od ukupno 19 000 ljudi, koliko je imala na početku kampanje, smanjila na približno 12 000 vojnika.
Hladno vrijeme donijelo je uz silne poteškoće i jednu prednost – blato se smrzlo i omogućilo lakše napredovanje. Nijemci su stigli na samo 20 km zapadno od predgrađa Moskve. Njemačko napredovanje bilo je opterećeno izduženim opskrbnim linijama. Osim toga, njemačka ratna oprema u cijelosti nije bila prilagođena za niske temperature koje su se znale spustiti i do -50 ˚C. Zima je te godine nastupila ranije i bila je jedna od najhladnijih u posljednjih nekoliko desetljeća. Takvu su situaciju iskoristili sovjeti i s 18 svježih divizija odbacuju Nijemce od vrata Moskve.
Prema Rostovu
Motorizirana divizija Leibstandarte u bitku se uključila 27. lipnja 1941. Ta je postrojba bila u sastavu XIV. korpusa koji je bio dijelom Kleistove Prve oklopne grupe u području kod Lublina u Poljskoj. Kleistova se grupa borila u sastavu Rundstedtove armijske grupe Jug čiji je glavni cilj bio Smolensk. U pokušaju da presiječe glavnu autocestu kod Dubnog, divizija se sukobila sa sovjetskim oklopnim postrojbama. Bitka je trajala nekoliko dana i Dietrichova divizija zauzima Možkov. Njemačke oklopne divizije napredovale su velikom brzinom, što je dovelo do toga da su pješačke postrojbe zaostajale i do 80 km za tenkovima. Te praznine u njemačkom rasporedu Crvena armija kani iskoristiti sa strane nedovoljno zaštićenih bokova njemačkih postrojba. Takva opasna situacija razvila se i u pozadini 11. oklopne divizije, no tu se spasonosnom za Nijemce pokazala motoriziranost divizije Leibstandarte.
Nakon proboja sovjetske obrane kod Mirnopola, divizija Leibstandarte nastavlja svoje brzo napredovanje prema Žitomiru. Izviđački odredi divizije pod vodstvom SS-Sturmbannführera (bojnika) Kurta Meyera, časnika koji se istaknuo u prethodnim kampanjama, zauzimaju vitalno križanje kod Kudnova. Uslijedio je očajnički sovjetski protunapad uzduž čitave jugozapadne bojišnice, gdje dolazi do teških borbi prsa o prsa. Nijemci su u samo dva dana pretrpjeli veće gubitke nego od početka kampanje pa do tada. Međutim, silina njemačkog napada nije se mogla zaustaviti. Nakon toga divizija Leibstandarte nastavlja s ofenzivnim akcijama i zauzima Šepkovu u noćnom napadu, a zatim skreće na sjeverozapad prema Žitomiru koji Nijemci također ubrzo zauzimaju.
Tada se Hitler upliće u Rundstedtove planove zauzimanja Kijeva i zapovijeda Šestoj armiji da krene prema Umanu. Divizija Leibstandarte opet se našla na zadatku zaštite bokova postrojbi koje su izvodile glavni napad prema jugoistoku. Teški trenutci divizije nastupili su kada su brojne postrojbe sovjetske Pete armije pokušale izvršiti proboj kroz njemačke bokove. Nakon što se 16. oklopna divizija našla u okruženju kombiniranih snaga triju sovjetskih oklopnih postrojbi, motorizirana divizija Leibstandarte odigrala je vodeću ulogu u spašavanju opkoljene njemačke jedinice. Potkraj srpnja pada Uman u kojem je zarobljeno oko 100 000 sovjetskih vojnika, ali divizija nema vremena za slavlje i nastavlja s napredovanjem do velikoga industrijskoga grada Čersona. Intenzivne ulične borbe trajale su tri dana dok na kraju 20. kolovoza 1941. branitelj nije bio izbačen. Divizija je potom poslana u pričuvu na zasluženi odmor.
Početkom rujna 1941. motorizirana divizija Leibstandarte pridružuje se njemačkoj vojsci pri njezinu napredovanju prema Crnom moru. Dietrichovi ljudi na svojem putu u Rostov na rijeci Donu, nakon brojnih borbi sa sovjetskim snagama, u povlačenju zauzimaju Romanovku, Berdjanski i Mariupol. Grad Taganrog 17. listopada 1941. dolazi pod njemački nadzor, a Stalino tri dana poslije. No, nakon toga dolazi do znatnog pogoršanja vremena, što usporava daljnje napredovanje. Divizija Leibstandarte 17. studenoga 1941. godine kao dio III. oklopnog korpusa započinje s napadom na Rostov u vrlo teškim vremenskim prilikama praćenima snježnom mećavom. Ključni njemački uspjeh postignut je hrabrošću SS-Hauptsturmführera (stožernog narednika) Heinricha Springera, koji sa svojom malobrojnom postrojbom zauzima glavni željeznički most preko rijeke Dona. Springerova skupina odolijeva uzastopnim sovjetskim pokušajima vraćanja mosta. Taj vitalni prijelaz omogućio je Nijemcima ulazak u grad koji im pada u ruke 20. studenoga 1941. Međutim, njemačke opskrbne linije bile su opasno izdužene i izložene sovjetskom pritisku. Petnaest sovjetskih divizija angažirano je da bi se odsjekle njemačke prethodnice. Kako se nedostatak streljiva sve više osjećao, divizija Leibstandarte bila je prisiljena napustiti Rostov i konsolidirati svoje položaje na skraćenoj bojišnici. Teški zimski uvjeti onemogućili su sve veće operacije tako da ubrzo nastupa zatišje na objema zaraćenim stranama.
U istom sektoru bojišnice na kojem je napredovala 1. SS motorizirana divizija Leibstandarte djelovala je divizija Wiking pod zapovjedništvom SS-Brigadeführera (brigadira) Felixa Steinera. Divizija se uključila u kampanju 29. lipnja 1941. napredujući prema Tarnopolu i Žitomiru. Predvođena njemačkim časničkim kadrom, u diviziji su služili dobrovoljci iz Danske, Nizozemske, Belgije, Norveške i Finske. Nakon sudjelovanja u akcijama opkoljavanja sovjetskih snaga kod Umana, Steinerovi ljudi napreduju prema rijeci Dnjepru. Potkraj kolovoza 1941. divizija Wiking sudjeluje u suzbijanju odlučnog otpora kod Dnepropetrovskog. Zaobilazeći borbene aktivnosti na Krimu, divizija napreduje prema Stalinu i Rostovu. Krajem godine Steinerovi se ljudi nakon povlačenja iz Rostova ukopavaju nedaleko od grada čekajući sovjetsku zimsku ofenzivu.
Prema Lenjingradu (džep kod Demjanska)
Divizija Totenkopf stupila je u akciju u noći 24. lipnja 1941. sa zadatkom da štiti desni bok LVI. oklopnog korpusa generala Mansteina. Početni napad koji je započeo 22. lipnja 1941. predvodila je 4. oklopna grupa pod zapovjedništvom generala Ericha Hoepnera. Mansteinov se korpus nalazio na desnom pravcu napada Hoepnerove 4. oklopne grupe, a njegovo je napredovanje bilo toliko brzo da je u samo dva dana prijeđeno oko 160 km. Čisteći otporne točke sovjetskih trupa preostale nakon prvoga vala njemačkog napada, Eickova divizija 30. lipnja 1941. dostiže Dvinsk. Daljnji pravac napredovanja divizije Totenkopf išao je kroz Latviju. Kod grada Opočka prethodnica Eickove divizije upada u zasjedu 42. streljačke divizije Crvene armije. Pretrpjevši znatne gubitke i trpeći stalni pritisak Sovjeta, divizija Totenkopf započinje s povlačenjem. Tek uz potporu iz zraka sovjetske su snage potisnute, a grad 11. srpnja 1941. pada u njemačke ruke. Do tada je Eickova divizija imala znatne gubitke, ostavši bez 82 časnika i 1620 vojnika, što je iznosilo 10 % snage postrojbe. Do kraja kolovoza 1941. divizija napreduje prema Lenjingradu. Na šumovitom i močvarnom području u okolici grada Eickovi su ljudi angažirani u žestokim borbama i do kraja rujna njihovi će se gubitci popeti na 6500 ljudi. Kraj godine divizija Totenkopf dočekala je ukopana na položajima između jezera Ilmen i Seliger, očekujući predstojeću sovjetsku zimsku ofenzivu.
U sjevernom dijelu bojišnice ofenziva Crvene armije započela je noću 7. siječnja 1942. Tri sovjetske armije udarile su na njemačke položaje između jezera Ilmen i Seliga. U isto vrijeme novi napad probio je njemačke linije južno od jezera Seliga. Čitavoj njemačkoj Šesnaestoj armiji prijetila je opasnost da će se naći u okruženju. Divizija Totenkopf 9. je siječnja 1942. hitno upućena prema mjestu Staraja Russa. U njezinu sastavu bile su dvije pješačke bojne, izviđačka bojna, bojna pionirske inženjerije i dio topničke pukovnije. To vitalno cestovno i željezničko križanje Eickovi su ljudi morali zadržati pošto-poto. Nekoliko dana kasnije još dvije bojne divizije Totenkopf poslane su u Demjansk kako bi ojačale ranjivi južni bok Nijemaca. Feldmaršal Leeb zatražio je dopuštenje za taktičko povlačenje iza rijeke Lovat. Hitler, naravno, odbija taj zahtjev i prihvaća Leebovu ostavku kojeg zamjenjuje general Kuchler. Situacija na terenu, međutim, nastavila se pogoršavati i II. i X. armijski korpus stiješnjeni su u džep kod Demjanska. Dvadesetoga siječnja 1942. sve kopnene komunikacije s ostatkom Šesnaeste armije bile su izgubljene. Luftwaffe je preuzela na sebe opskrbljivanje njemačkih snaga u okruženju brojnosti 100 000 ljudi. Opskrba zračnim putem jedva da je zadovoljavala i minimalne potrebe opkoljenih trupa.
Postrojbe Totenkopf divizije uspjele su kod Staraje Russe odbiti sve pokušaje proboja Jedanaeste sovjetske armije u pozadinu opkoljene njemačke armije. Od svih njemačkih vojnika u džepu najbolje su se držali Eickovi ljudi. Bili su podijeljeni na borbene skupine veličine pukovnija, razmještenih na područjima najintenzivnijih sovjetskih pritisaka. Jedan od najistaknutijih boraca Totenkopf divizije kod Demjanska bio je SS-Sturmbannführer (bojnik) Karl Ulrich. Njegova inženjerijska bojna nalazila se na položajima u okolici Staraje Russe (most preko rijeke Lovat) s 18. motoriziranom pješačkom divizijom. Protiv Ulrichove borbene grupe skupile su se tri sovjetske gardijske pukovnije, dvije skijaške bojne i tridesetak tenkova tipa T-34. Sve kuće u okolici bile su porušene djelovanjem sovjetskog topništva i napadima lovaca-bombardera. Kao jedini zaklon od velike hladnoće (do -45 ˚C) Ulrichovim su ljudima služili rovovi na otvorenom. Kad se uzmu spomenute okolnosti i sovjetska brojčana nadmoć, značajno je da je Ulrichova borbena grupa odbijala uzastopne ruske napade. Sovjeti su se čak tijekom noći pokušali infiltrirati u njemačke linije, ali bezuspješno. Za vrijeme tih akcija Ulrich je uvijek bio na „mjestu događanja“. Na kraju je Ulrichu dopušteno povlačenje kako bi se povezao s Eickovom glavnom borbenom grupom jugozapadno od Demjanska. Poslije će taj prekaljeni ratnik biti promaknut u čin SS-Oberführera (narednika) te će preuzeti zapovjedništvo nad 6. oklopno-grenadirske pukovnije Theodor Eick.
Opkoljeni Nijemci morali su izdržati oskudicu, zimu i neprekidne ruske nasrtaje puna 73 dana, kada je 27. travnja 1942. opsada probijena njemačkom proljetnom ofenzivom. Divizija Totenkopf povučena je sa svojih položaja, ali bez obzira na pretrpljene gubitke zadržana je na obrambenim zadatcima sve do listopada 1942. Tada je konačno povučena s bojišnice, najprije u Njemačku, a zatim u Francusku na oporavak. Od 17 000 ljudi koliko je divizija imala na početku kampanje u Rusiji preostalo je tek 4400 vojnika. Čak polovica ubijenih i ranjenih vojnika divizije bila je izgubljena u džepu kod Demjanska. Tijekom zimskih borbi od siječnja do ožujka 1942. godine 11 časnika i ostalih vojnika divizije Totenkopf odlikovano je Viteškim križevima za svoju hrabrost. Nijedna druga divizija Waffen-SS-a nije dobila toliko visokih odlikovanja u tako kratkom razdoblju.
Reputacija Waffen-SS-a
Vodeće Waffen-SS divizije – Leibstandarte, Das Reich, Totenkopf i Wiking – dokazale su se na bojišnici u ruskoj kampanji 1941./42. U napadu su se vojnici tih postrojbi pokazali odvažnima, agresivnima i neustrašivima gotovo do granica vratolomnosti. Pripadnici spomenutih divizija dobro su savladali obuku, pri čemu je izbjegnuta zastarjela taktika, a brzo su prihvaćeni najmoderniji vojnički koncepti ratovanja. Od svih komponenti njemačke ratne mašinerije, Waffen-SS najvjerojatnije je bio najbolje prilagođen za brzo, moderno kopneno ratovanje.Himmler je održao mnoge govore svojim vojnicima u kojima je protivnike prikazivao kao boljševike „podljude“. Međutim, kakvo god bilo njihovo političko uvjerenje na početku operacije „Barbarossa“, vojnici Waffen-SS-a brzo će razviti određeno poštovanje prema odlučnosti i upornosti sovjetskog vojnika. Kada su se sukobile dvije tako fanatične ideologije, bilo je neizbježno da se borba takve žestine pretvori u ekscese koje će počiniti obje strane. Gubitci Waffen-SS-a bili su vrlo veliki. Sredinom studenoga 1942. postrojbe Waffen-SS-a izgubile su više od 8400 vojnika, 27 115 bilo je ranjeno, dok se idućih 935 ljudi smatralo nestalima u akciji. Snaga Waffen-SS postrojbi na početku kampanje u Rusiji iznosila je približno 160 000 ljudi. Međutim, borbena postignuća Waffen-SS-a utišala su mnoge od njegovih klevetnika. Iako je u vojsci još uvijek bilo mnogo onih koji su SS i njegove metode smatrali mrskima, nekolicina je počela istraživati vojničku smjelost i hrabrost pripadnika te organizacije u akciji. Viši časnici Wehrmachta, nedavno tretirajući vojnike Waffen-SS-a s omalovažavanjem i prijezirom, sada su bili zadovoljni što uz svoje vojnike imaju trupe takvog kalibra. General Eberhardt von Mackensen, primjerice, napisao je pismo Himmleru u kojemu ističe kako je zadovoljan što pod svojim zapovjedništvom ima elitnu postrojbu poput Leibstandartea. General Wohler, zapovjednik Osme armije, također je govorio oduševljenim tonom o pripadnicima Waffen-SS-a, hvaleći njihovu „nepokolebljivu odvažnost”. Glavne postrojbe Waffen-SS-a pokazale su se iznad Himmlerovih očekivanja, ne samo u napadu, nego i u svojoj fanatičnoj odlučnosti, hrabrosti i tvrdokornosti u obrambenim akcijama.
Spomenute borbene značajke pripadnika tih divizija dolazile su do izražaja čak i tada kada su oni bili brojčano nadjačani od protivnika i kad bi druge jedinice odustale od borbe. Međutim, pripadnici nekih Waffen-SS postrojbi nisu ostvarili tako dobre borbene rezultate. Na krajnjem sjeveru novoformirana SS Kampfgruppe (borbena skupina) Nord bila je uključena s armijskim trupama i nekim finskim postrojbama u napad na jako sovjetsko uporište kod Sallae. Pripadnici SS borbene grupe triput su pokušali osvojiti sovjetsku točku otpora, ali su svaki put bili odbijeni. Sovjetski protunapad uzrokovao je paniku u redovima SS borbene skupine čiji su se pripadnici dali u bijeg. Srećom za SS vojnike, armijske i finske postrojbe uspjele su odbaciti sovjetski napad. Armija je bila zgrožena kukavičkim ponašanjem SS-a i ubrzo nakon toga SS borbena skupina povučena je s bojišnice radi reorganizacije i specijalne obuke za planinsku postrojbu. Uskoro stječe status divizije sa službenim nazivom 6. SS planinska divizija Nord. Nova je divizija vraćena na isti sektor bojišnice gdje su duboke šume, močvarno tlo i nesnosni rojevi komaraca malo pridonijeli tomu da se popravi moral divizije.
Divizija Polizei isto se tako nije proslavila služeći u sklopu armijske skupine Sjever, ali se pokazala adekvatnom. Divizija je sudjelovala u većini akcija oko Lenjingrada, a nikada nije prihvaćena kao „prava“ Waffen-SS postrojba, imajući samo prefiks SS koji je 1942. pridodan njezinu nazivu. Sve do tada pripadnici te postrojbe nose policijske oznake na ovratnicima i policijsko znakovlje na kacigama, gdje su inače iscrtane SS rune. Iako je u lipnju 1943. stekla status oklopno-grenadirske divizije, nikada nije dosegla razinu borbene spremnosti elitnih SS divizija. Zapravo, ta je postrojba stekla lošu reputaciju zbog brutalnosti počinjenih u akcijama protiv partizana.
Za mlade pripadnike elitnih Waffen-SS divizija kampanja 1941./1942. bit će zapamćena kao akcija munjevitog napredovanja, sjajnih pobjeda – premda uz gubitak mnogih života vlastitih suboraca – i nevolja pretrpljenih paklenom ruskom zimom. U idućim godinama njihove nevolje rastu, a pobjede postaju sve rjeđe i rjeđe. Međutim, u to je vrijeme njihov moral bio visok jer je Hitler podijelio najviša državna odlikovanja časnicima i vojnicima Waffen-SS-a.
Prvi Viteški križ za zasluge zbog istaknutog vođenja divizije Das Reich tijekom kampanje uručen je SS-Gruppenführeru (general-poručnik) Paulu Hausseru. Hausser je vjerovao, kao i mnogi drugi časnici Waffen-SS-a, u zapovijedanje s bojišnice. Takav stav stajao je gubitaka mnoge više časnike Waffen-SS-a, a sam Hausser tijekom bitke za Jelnju u listopadu 1941. ostaje bez jednog oka. Povez preko oka koji je kasnije nosio postao je svojevrsni znak prepoznavanja toga sposobnoga generala. SS-Unterscharführer (vodnik) Erich Rossner služeći u SS-Panzerjager Abteilung 2 (bojna lovaca tenkova) uništio je 13 sovjetskih tenkova prije nego što je kobno ranjen. Umro je 30. srpnja 1941. i posmrtno je odlikovan Viteškim križem. Fanatična odlučnost vojnika Waffen-SS-a najbolje je vidljiva u primjeru SS-Sturmanna (desetnika) Fritza Christena koji je služio u diviziji Totenkopf. Kao pripadnik protutenkovskoga topništva, taj se vojnik sa svojom postrojbom našao izložen koncentriranom napadu protivničkog oklopništva i pješaštva. Svi topovi divizije sa svojim posadama izbačeni su iz borbe, dok je Christen sam nastavio s pružanjem otpora nadmoćnijemu protivniku. Puneći, ciljajući i ispaljujući posve sam granate iz svojega oružja, do dolaska njemačkog pojačanja uništava 13 ruskih tenkova i iz borbe izbacuje oko stotinu sovjetskih vojnika. Christen je 24. rujna 1941. zasluženo nagrađen Viteškim križem. Fritz Christen bio je prvi i najmlađi unovačeni čovjek u redovima Waffen-SS-a koji je bio tako odlikovan. U svemu, između lipnja 1941. i kraja prosinca 1942. podijeljena su tri Viteška križa pripadnicima divizije Leibstandarte, osam vojnicima postrojbe Das Reich, devet vojnicima divizije Polizei, osam pripadnicima divizije Wiking i dva vojnicima SS konjičke brigade.
Dok su Hitler i Himmler zadovoljno gledali na borbene rezultate Waffen-SS-a na istočnom ratištu, strašni gubitci u ljudstvu s upornošću sovjetskoga otpora dali su na znanje Nijemcima da predstoji duga i teška kampanja. Njemački su uspjesi bili uistinu spektakularni, ali udarci koje je primila Crvena armija nisu slomili njezin ofenzivni potencijal.
