Vojska tisućljetnog Bizanta

Zapadno Rimsko Carstvo palo je 476. godine, a Istočno Rimsko Carstvo, poznato i kao Bizant, opstalo je još gotovo tisuću godina. Iako se uvijek ističe vještina bizantskih diplomata, važnu ulogu u očuvanju moći Carstva imala je, dakako, vojska. Različita po strategiji i organizaciji od suparničkih i iznimno fleksibilna, ispunila je svoju funkciju do pojave Osmanlija.

Naziv Bizant potječe od antičkog grada Bizancija (grč. Bizantion), na obali Bospora, gdje je u prvoj polovici 4. stoljeća rimski car Konstantin Veliki utemeljio novu prijestolnicu Carstva – Konstantinopol ili Carigrad. Teritorij Bizanta prostirao se na golemom području od Balkana preko Male Azije i istočne obale Sredozemnog mora do Egipta. Službeni jezik bio je grčki. Za razliku od Zapada, Bizant je održao neprekinutu kulturnu tradiciju iz starog vijeka te zbog toga stoljećima ostao dominantna sila Sredozemlja u civilizacijskom smislu.

Vojni uspjesi i neuspjesi

Razdoblje ranog srednjeg vijeka je bilo vrlo turbulentno za Bizant. Suočeno s brojnim neprijateljima poput Arapa, Avara, Slavena i Franaka, Bizantsko Carstvo je do 11. stoljeća zadržalo status dominantne europske sile te je prednjačilo u mnogim društvenim, političkim i vojnim aspektima. Tada je uslijedio proces slabljenja carske vlasti u korist veleposjednika i velikaša. Usto se pojavljuju novi politički rivali poput seldžučkih Turaka i Normana, koji osvajaju bizantske posjede u Maloj Aziji, odnosno na jugu Italije. Istovremeno traju unutarnjopolitičke borbe za vlast koje 1081. na prijestolje dovode dinastiju Komnen. Time započinje stogodišnje razdoblje obnove bizantske moći jer su prije svega suzbijeni napadi Normana, Kumana, Pečenega i ostalih. Uspostavljena je vlast nad zapadnim dijelom Male Azije i jugom Italije, a Carstvo se proširilo na Balkanski poluotok te bilježi uspjehe protiv križarskih državica.

Iako je Bizant do konca 12. stoljeća jačao i uspio povratiti dio nekadašnje moći, početak 13. stoljeća donio je Četvrti križarski rat i potpunu katastrofu. Iako su križari trebali ratovati isključivo protiv muslimana, oni su pljačkali i pustošili kršćanska područja na putu prema Svetoj Zemlji. Tako je stradao i Bizant. U dogovoru s mletačkim duždem Enricom Dandolom, križarska vojska 1204. osvaja i pljačka Carigrad. Tako su križari nakratko srušili Bizantsko Carstvo i osnovali Latinsko Carstvo na širem području Carigrada. Ostatak teritorija raspao se na više država. Najvažnija među njima bilo je Nikejsko Carstvo, koje je 1261. uspjelo srušiti slabo Latinsko Carstvo i restaurirati Bizantsko Carstvo, ali ne i njegovu prijašnju moć.

Na području Balkana su ojačale Srbija i Bugarska, u Maloj Aziji Osmanlije, a na jugu Italije dinastija Anžuvinaca koja je vladala Napuljem i Sicilijom. Uz sve to, Sredozemnim morem su dominaciju preuzele Genova i Mletačka Republika koja se nakon pada Carigrada 1204. uzdigla kao vodeća sila na čitavom Mediteranu. Bizant se više nije mogao nositi s moćnim rivalima, a dodatno su ga oslabili i građanski ratovi sredinom 14. stoljeća. Sve je to utjecalo na transformaciju Bizanta iz dominantne političke i vojne sile u drugorazrednu državu.

Strategija i taktika

Strategija Bizantskog Carstva je u ratu bila vrlo jednostavna: pokušati izbjeći bitku. Jedan od glavnih razloga bila je malobrojna vojska. Brojčani podatci su o bizantskoj vojsci vrlo neprecizni, no može se kazati kako Bizant nije raspolagao velikom vojskom. Naime, kada nije bilo velikih kampanji, car (basileus) je mogao računati na 3000 – 6000 vojnika, tek rijetko na više od 10.000. Problem je u tome što izvori koji donose takve brojke popisuju samo konjanike, pa se o stvarnoj veličini bizantske vojske koja uključuje i pješake, može tek nagađati. Bizantinci su u većini bitaka bili brojčano nadjačani, stoga su primjenjivali razne taktike i strategije kojima bi izbjegavali izravne sukobe, a istovremeno bi protivnicima zadavali teške udarce.

Neke od tih strategija i taktika su uključivale konstantno povlačenje i odgađanje bitke, zasjede, pomno iskorištavanje slabosti, oslanjanje na prirodne i vremenske uvjete te vještu ratnu diplomaciju. Velika pozornost se pridavala uništavanju neprijateljske infrastrukture i gospodarstva. Vrlo rijetko su vladari Bizanta planirali ratni sukob ofanzivnog karaktera. Glavna preokupacija bila im je organizacija obrane Carstva, budući da su vanjski neprijatelji najčešće bili i napadači. Namjera Bizantinaca nije bila skršiti neprijatelja u potpunosti, već zadati mu udarac koji bi ga doveo u podređeni položaj iz čega bi Carstvo izvuklo materijalnu korist. Bizantinci su svoje protivnike različito valorizirali. Ratovanje protiv muslimana smatrali su puno vrednijim, važnijim i časnijim od ratovanja protiv Slavena i sjevernih susjeda, koje su držali običnim barbarima.

Logistika i disciplina

Logistika bizantske vojske bila je jedna od najvećih prednosti gotovo 700 godina. Opskrba vojske i cestovna umreženost kao i razvijeni porezni sustav bili su među ključnim faktorima cjelokupne vojne moći Bizanta. Vrlo su dobro razumijevali ekonomske aspekte rata. Primjerice, vojni zapovjednici su bili svjesni štetnosti, odnosno cijene predugog zadržavanja vojske na jednom mjestu te su nastojali podijeliti opterećenje uzdržavanja vojske na ostale provincije. Vojni udžbenici srednjeg vijeka upozoravali su i na opasnost velikog broja pratnje i slugu koji su bespotrebno trošili hranu i piće. I dok su zapovjednici u jednoj mjeri to prihvaćali, za cara to nije vrijedilo. Luksuzni predmeti, razne životinje, darovi i mnoštvo sluga, bili su samo dijelom raskoši koja je pratila vladara na vojnom putu. U slučaju vojne kampanje, sve provincije kroz koje bi se vojska kretala bile su dužne omogućiti hranu, vodu i ostala sredstva za uzdržavanje vojnika. I u mirnodopskom razdoblju bilo je potrebno održavati vojsku, što se postizalo vrlo dobrom raspodjelom resursa. Prihodi od poreza bili su neophodni da bi se uopće financirala vojska, odnosno kako bi se unajmilo plaćenike, osiguralo stoku i sve nužno za vođenje rata. Zbog tako sofisticiranog sustava, bizantska je vojska mogla opstati i u najtežim uvjetima. Ipak, sustav je imao svoje nedostatke pa su pri opskrbi vojske najčešće profitirali istaknuti pojedinci, a pučanstvo je vrlo teško podnosilo uzdržavanje čitavog sustava. Disciplina, kao faktor koji vojsku čini snažnijom, Bizantincima je poznata barem od početka srednjeg vijeka. Naime, smatralo se kako je malen broj ljudi po prirodi hrabar, ali se mnoštvo ljudi kroz vježbu i disciplinu može pretvoriti u efikasne vojnike. Unatoč tome što su mnogi izvori isticali disciplinu kao jednu od najvažnijih značajki vojnika u bizantskoj službi, u praksi to, ipak, nije bilo tako. Prije svega, disciplina u vojsci, kakvu danas poznajemo, počela se razvijati tek u 17. stoljeću. Stega i poslušnost, odnosno disciplina bizantskog vojnika, ovisila je ponajviše o zapovjedniku i ona se razlikovala od jedinice do jedinice. Vojnik koji je znao da će za svoju službu biti dobro plaćen ili nagrađen, najčešće nije imao problema s disciplinom i autoritetom. Usto, disciplina je varirala ovisno o vrsti vojnika.

Upravo se tu ogleda važnost vojnog zapovjednika u provođenju discipline. Naime, za razliku od elitnih postrojbi, razne provincijske milicije nisu se mogle pohvaliti naročitom disciplinom. Dobar zapovjednik je i među njih mogao uvesti red pri čemu su mu pomagali brojni bizantski priručnici i pisane upute o uspostavi stege i poslušnosti među vojnicima. Kako bi vojnici postali učinkovitiji na bojnom polju, postojali su brojni traktati o vježbama koje vojnici moraju prolaziti. Naravno, oni najbolji među njima, koji su činili elitne jedinice, uvježbavali su i primjenjivali najzahtjevnije manevre. Tu se najčešće radilo o teškim konjanicima. Pješaštvo koje je činilo veći dio vojske izvodilo je manje zahtjevne vježbe i manevre, a uglavnom su bili lošije opremljeni i manje pouzdani na bojištu.

Tagma i pronijari

Sveukupni vojni potencijali Bizanta u razvijenom i kasnom srednjem vijeku mogu se podijeliti na središnju vojsku koja se nazivaVasilikon Allagia,TaxeisiliTagmata, razne vojne kontingente iz bizantskih provincija, pomoćne jedinice koje su dolazile iz susjednih zemalja i strane plaćenike.Tagmataili tagma je do početka 13. stoljeća činila jezgru i najjači dio bizantske vojne sile. Pojam je u početku označavao temeljnu vojnu jedinicu jačine od 150 do 400 vojnika, no kasnije označava gardijske ili elitne jedinice smještene u Carigradu koje čine središnju vojsku. Tagma se dijeli na manje odredeturmeidrunge, a od 11. stoljeća podrazumijeva i elitne čete besmrtnika (atanatoi), satrapa (satrapai), stratelata (stratelatoi), megatima (megathymoi) i arhitopulia (archontopoulai). Vojnici u odredima tagme.

Iako je tagma bila malobrojna u odnosu na ostale plaćenike i pomoćne jedinice, državi je bilo sve teže financirati takve postrojbe. Usporedno s padom financijske moći Bizanta, opadala je i snaga tagme. U ranom srednjem vijeku središnja vojska je bila glavni oslonac cara pa neki suvremenici govore kako je brojila i do 6000 vojnika. Vremenom je tagma, ipak, postala sporedan faktor bizantske vojne sile. Prvi udarac središnjoj vojsci zadao je katastrofaln poraz u bitki protiv seldžučkih Turaka kod Mancikerta 1071. gdje je gotovo u potpunosti uništena. Za manje od stotinu godina nakon velikog poraza, središnja je vojska postala prevelikim teretom za carsku riznicu te je nakratko raspoređena u provincije na čija je leđa pao teret uzdržavanja. Napori cara Teodora II. Laskara (1254. 1258.) da ojača središnju vojsku povećanjem broja domaćih vojnika i smanjenjem stranaca bili su kratkog vijeka. Kada je na prijestolje došao Mihael VIII. Paleolog (1259. 1282.), poništio je odredbe Teodora II. i vratio stranim plaćenicima ključnu ulogu u bizantskoj vojsci. Mihaelova odluka ne čudi jer je bio zapovjednik plaćeničkih postrojbi prije negoli je stupio na prijestolje. Koliko je središnja vojska zapravo oslabila i bila podložna stalnim organizacijskim promjenama svjedoči i odredba Andronika II. (1282.1328.) da zbog nedostatka novca središnju vojsku trajno rasporedi po provincijama kako bi je one financirale.

Kako je tradicionalna tagma slabila, sve veću važnost dobila je vojska pronijara. Njihova se pojava veže uz pokušaje Manuela I. Komnena (1143. 1180.) da ojača vojsku. Naziv pronijar dolazi od privilegijepronoiai(pronija) koja uživatelj privilegije omogućuje da u zamjenu za vojnu službu ubiru prihode sa zemlje i ostvaraju pravo na jedan oblik radne rente iako sami nisu vlasnici te zemlje. Ipak, naziv je zaživio tek u 15. stoljeću, a dotad su takvi vojnici nazivanistratioti. Pronijari su bili pripadnici središnje vojske, a budući da su ubirali prihode s dodijeljenih zemljišta, nisu previše opterećivali državnu blagajnu. Također, plaćali su porez što je dodatno pripomoglo uzdržavanju vojske u drugim krajevima Carstva.

Razlika u odnosu na tradicionalnutagmatu je bila u tome što pronijari više nisu bili stalni vojnici već su njihove vojne obveze korištene prema potrebi. Pronijari su bili bizantska varijanta europskih feudalaca. Ne samo da su ubirali prihode sa zemljišta, nego su i na bojnom polju nastupali kao teški konjanici, baš poput vitezova u srednjoj i zapadnoj Europi. Pronijari su bili naoružani dugim kopljem kojim su jurišali na neprijatelja i mačem kojeg bi isukali nakon juriša, što dodatno podsjeća na europsku feudalnu konjicu. Nosili su više vrsta prsnog oklopa, načinjenog od mnoštva pločica ili ljuskica, ali najčešća je bila verižnjača (žičana košulja). U 14. stoljeću pronija postaje nasljedna, ponajviše kako bi car osigurao potporu pronijara. Među pronijarima je dolazilo do podjela prema bogatstvu. Veći dio činili su oni bogatiji koji se nazivajudynatoi. Oni su u bitku vodili i svoje vojne odrede, odnosno pratnju od 30 do 80 ljudi koja se nazivaoikeioi (ilioikeiai). Siromašniji pronijari nazivani suoikonomiate su u bitki djelovali kao laka konjica i pješaštvo.

Pogranične postrojbe i plaćenici

Car Heraklije je u 7. stoljeću podijelio Carstvo na vojno-upravne teritorijalne jediniceteme. Takav je ustroj opstao do 11. stoljeća kada doživljava čitav niz promjena da bi početkom 13. stoljeća nestao. Glavni vojni i civilni zapovjedniktemeje bio strateg. Karakteristična vojska bizantskihtemabili suprvoklasniteški konjanici katafrakti (kataphraktoi) i klibanofori (klibanophoroi). Slabljenje Carstva i sustavatema popratilo je slabljenje tematske vojske. Kako su mnogeteme i provincije postale pogranične uslijed gubitka teritorija, pa je tako nestala razlika između provincijske i pogranične vojske. Vojnici koji su ranije služili u pograničnim odredima nazivani suakritima i predstavljali su marginalan faktor bizantske vojske. Kako bi se zaštitile granice od nadirućih neprijatelja, posebno Osmanlija, u svakoj velikoj ili pograničnoj provinciji nalazio se barem jedan utvrđeni grad ilicastrum. Posaducastruma su većinom činili seljaci (tzakones) koji su periodično obnašali vojnu službu. U drugoj polovici 13. stoljeća mnoge od tih seljaka je država primorala na vojnu službu što je rezultiralo dezertiranjem i prelaženjem u neprijateljski tabor. Konačno, provincijska ili pogranična vojska nije uspjela zadržati osmanska osvajanja pa je Bizant do 14. stoljeća gotovo u potpunosti istisnut iz Male Azije.

Plaćeničke trupe oduvijek su imale nezanemarivu ulogu u bizantskoj vojsci. Ta se uloga naglo povećava nakon katastrofe kod Mancikerta 1071. i postupnim gubitkom posjeda u Maloj Aziji, a udio plaćenika u vojsci od 11. stoljeća raste. Domaćih plaćenika je bilo vrlo malo. Tek se rijetko pojavljuju u pojedinim kampanjama ili poputparamonaia služe kao garda u carskoj palači. Strani plaćenici čine većinu bizantske vojske i zapravo su njen najvažniji čimbenik jer su prisutni u svim odredima i rodovima. Budući da plaćenici dolaze iz raznih zemalja, bizantska je vojska u razvijenom i kasnom srednjem vijeku zaista kozmopolitska. Naime, izvori svjedoče kako se među plaćenicima moglo pronaći Albanaca, Alana, Armenaca, Bugara, Burgundijaca, Francuza, Gruzijaca, Engleza, Katalonaca, Krećana, Kumana, Mongola, Nijemaca, Rusa, Skandinavaca, Srba, Talijana, Turaka, Ugara, Vlaha i drugih.

Najvažniji među njima su bili Turci. Njihova prisutnost u bizantskoj vojsci može se pratiti od kraja ranog srednjeg vijeka, no posebnu važnost dobivaju u 13. stoljeću kada car Mihael VIII. Paleolog unajmljuje 5000 seldžučkih Turaka kako bi služili središnjoj vojsci. Koliko su turski laki konjanici bili važni Bizantu, svjedoči podatak da je upravo uz pomoć više tisuća turskih konjanika 1349. osvojen Solun kojeg su dotad držali Srbi. Mnogobrojne turske plaćenike ne treba miješati s odredimaturcopouloi, odnosno redovnom vojskom kristijaniziranih Turaka čije ime u prijevodu značisinovi Turaka. Kao i Turci, važno mjesto u središnjoj vojsci imali suskythion, tj. Kumani koji su službovali kao strijelci na konjima.

Bizantska mornarica

Slabljenje bizantske mornarice započelo je u 10. stoljeću, ali je nakratko prekinuto za vrijeme cara Alekseja I. Komnena (1081.1118.). Nakon njegove smrti, Bizant se oslanjao na pomoć Venecije, Genove i Pise koje su za novac stavljale određeni dio brodova i posade na raspolaganje. Postojali su, također, pojedinačni pokušaji u 13. i 14. stoljeću da se izgradi snažnija flota, no čim bi jednog cara zamijenio drugi, sve bipalo u vodu. Tako je Mihael VIII. Paleolog nakon povratka Carigrada dao izgraditi flotu do 80 bojnih brodova, ali je već njegov nasljednik Andronik II. raspustio većinu flote jer nije bilo dovoljno novca za financiranje. Bizantskom mornaricom je do 11. stoljeća zapovijedao drungarij (drungarios), a nakon toga veliki vojvoda (megas duks). Bizantinci su najčešće koristili brodove tipa dromon koji potječu od rimskih trirema s pogonom na jedra i vesla. Primali su do 300 članova posade i vojnika, a bili su opremljeni katapultima i bacačima plamena (tzv. grčka vatra).

Kraj tisućljetnog Carstva

Kad je u travnju 1453. gotovo 100.000 osmanskih vojnika započelo opsadu Carigrada, bizantsku je prijestolnicu branilo manje od 10.000 vojnika. U obrani grada je sudjelovalo tek nešto više od 1000 domaćih vojnika dok su ostatak činili uglavnom talijanski plaćenici. U tom su trenutku zaraćene vojske sjajno ilustrirale odnos snaga dviju država. Bizantsko Carstvo je bilo na izdisaju, a njegova uloga je svedena na simboliku rimske tradicije i obrane od prijetećih Osmanlija. Istovremeno, osmanska je država, predvođena Mehmedom II. Osvajačem ili el-Fatihom (1451. 1481.), bila jedna od najjačih sila na istočnom Sredozemlju. Osim što su bili otprilike deseterostruko brojniji, Osmanlije su u opsadi upotrebljavali topove, koji su prema carigradskim zidinama ispaljivali do 120 puta u danu. S druge strane, Bizantinci nikada nisu u potpunosti prihvatili vatreno oružje koje se od 15. i 16. stoljeća javlja u svakoj modernoj europskoj vojsci. Nakon 53 dana opsade zidine Carigrada su konačno pale, a malobrojni branitelji grada nisu mogli zadržati nadmoćnijeg neprijatelja. Bio je to kraj Bizantskog Carstva, koje je srednjovjekovnoj Europi otkrilo mnoge tajne političkog, upravnog i diplomatskogzanata, ali i onog čija vojska, unatoč dobroj organizaciji, u razvijenom i kasnom srednjem vijeku nije postala prvorazrednom bojnom silom.   

INFOBOX: Varjazi

Brojne trgovačke i vojne ekspedicije koje Normani ili Vikinzi poduzimaju od 9. stoljeća rezultirale su, između ostalog, njihovim susretom s Bizantskim Carstvom. Vjerojatno najznamenitija posljedica tog susreta su varjazi, odnosno odredi carske straže koju su činili upravo Normani. Pojam vjerojatno dolazi od normanske riječivàr što se može prevesti kaozavjet vjernosti. Prema svemu sudeći, varjazi su do Bizanta došli sa sjevera preko Rusije. U 10. stoljeću varjazi ulaze u bizantsku službu kao carska straža i do 15. stoljeća ostaju jedina elitna postrojba koja se borila i na bojnom polju. Opisivani su kao izvrsni ratnici, no skloni prevelikoj okrutnosti i opijanju. U početku su jedinice varjaga popunjavali Skandinavci i Rusi, a od kraja 11. stoljeća i Englezi. Budući da su čuvali samog cara, varjazi su bili među najbolje opremljenim vojnicima. Nosili su velike sjekire i mačeve te okrugle ili dugačke štitove. Normanski utjecaj je bio vidljiv na njihovoj opremi, posebno u prvim stoljećima službe.

Piše: Filip Hren

Komentari