Normandijski vojvoda Vilim I. Osvajač ostao je najpoznatiji kao brutalan osvajač Engleske, koji unatoč svojim ambicijama nije mogao pokoriti ono najveće carstvo, carstvo smrti. Zanima li Vas kako je završio svoju surovu vladavinu, pročitajte članak koji slijedi.
Što kažu najpouzdaniji izvori o njegovoj smrti!
Povijesni izvori o Villiimovom kraju se ponešto razlikuju, ponajprije količinom podataka. Među poznate izvore 11. i 12. stoljeća ulazi izvor, poznat pod imenom, Historia Ecclesiastica ili “Crkvena povijest”, koju je napisao benediktinac Orderic Vitalis. On je za razliku od većine drugih kroničara pisao na živopisan način, a njegov se stil zbog svoje slikovitosti ponekada uspoređuje s današnjim novinarskim pisanjem. No, kada je u pitanju Vilim I. Osvajač znatno je manje opširan nego u drugim svojim bilješkama. Prema njemu kralj se razbolio tijekom bitke te se srušio od vrućine i napora. Međutim, Ordericov suvremenik, kojega svrstavaju među najznačajnije povjesničare 12. stoljeća, Vilim od Malmesburyja posvetio je njegovoj smrti znatno više pozornosti. Poznato je da je Vilim I. stradao za vrijeme zauzimanja francuskog grada Mantesa, no prema ovom drugom povjesničaru to se dogodilo u trenutku propinjanja njegova konja. Kako se Vilim tijekom godina opustio i dobio trbuh dok je jahao ovaj dio tijela mu se nalazio iznad prednjeg unkaša na sedlu. U trenutku nezgode on je pretpostavlja se udario svom silinom trbuhom u prednju hvataljku na sedlu, što je dovelo do smrtonosne ozljede jer je ovaj dio sedla bio visok i ojačan metalom. U identificiranju točnog nazivlja za ovaj starinski dio sedla pomogla nam je stručnjakinja za holistički pristup konjima Maja Živanović voditeljica Pojekta Jednorog. Ovaj događaj u osnovi nije u potpunosti proturječan onome što je zabilježio Orderic Vitalis jer se on doista i srušio na bojnom polju, samo je to rušenje bilo uzrokovano nezgodom na konju, a ne nekim drugim čimbenicima. Upravo ga je to, čini se, koštalo života i nikakvo mu liječenje više nije moglo pomoći.
Grižnja savjesti na samrtničkoj postelji
On je potom došao u samostan Sv. Gervazija (Saint Gervase) u gradu Rouen, gdje je dočekao smrt. U očekivanju svog kraja Vilim je imao vremena da se u agoniji pokuša iskupiti za sva surova djela koja je počinio, pa je uplašen neminovom smrću ostavio velike iznose sirotinji i crkvi. Nastojao se i izmiriti i s obitelji, pa je svog polubrata Oda – bajoškog biskupa, konačno pustio iz zatvora, a starijem odmetnutom sinu Robertu je ostavio svoje vojvodstvo Normandiju. Mlađem sinu Vilimu dao je englesku krunu. Vilim II. Crveni se pokazao dostojnim sinom svog oca, pa je ne samo proširio i učvrstio svoju vlast u Engleskoj već je iskoristio odlazak brata Roberta u križarski rat ne bi li se se domogao i njegova vojvodstva.
Kaos obilježen bježanijom i krađom nakon kraljeve smrti
Kralj je izdahnuo u dobi od pedeset i devet godina, 9. rujna 1087. godine nakon čega je nastupio kaos. Neovisno o brutalnoj naravi Vilima kao osvajača, on je uspostavio stabilnost u kojoj je postojala i predvidljivost. Njegova smrt donijela je nemir jer plemstvo nije bilo sigurno što može očekivati u novonastaloj situaciji pa je “dalo petama vjetru” zabrinuto za svoju sigurnost i sigurnost svoje imovine. Oni službenici koji su ostali kraj kralja temeljito su opljačkali prostor u kojem je Vilim izdahnuo. Nakon što su uzeli sve što su mogli ostavili su ga polugolog na kamenom podu. Jedan od niže rangiranih vitezova odlučio se nekoliko dana kasnije pobrinuti za Vilimovo tijelo koje je na kraju balzamirano, ali sasvim površno. Ovako balzamirani ostaci su mu prevezeni u grad Caen, gdje je Vilim izgradio svoj impozantni dvorac, a u blizini kojega je planiran njegov pokop u crkvi Sv. Stjepana (Saint Étienne) odnosno u istoimenoj opatiji, koju je osnovan on sam.
Odlazak uz veliki prasak
Kraljeva smrt je bila dobrim dijelom u skladu s nadrealnim stilom nekoć popularne serije Monty Python. Ova usporedba ima više svojih razloga. Carevo je tijelo trebalo prebaciti u Caen, grad više od 110 kilometara udaljen od Rouena, što je bilo prilično zahtjevno, pa je prijevoz organiziran riječnim putem. Kraljeva smrt krajem ljeta bila je dodatna otežavajuća okolnost u prijevozu mrtvog tijela. Nakon što je tijelo stiglo u grad došlo je do požara. A kada je konačno i pristiglo u opatiju gdje je kasnije i pokopano pojavio se neočekivano novi problem. Jedan je čovjek osporio ukop kralja tvrdeći da je crkva nezakonito izgrađena na njegovom zemljištu. Sve se otegnulo i do njegova ukopa prošlo je i više tjedana. Sasvim groteskno prilikom smještanja kraljeva tijela u lijes ustanovljeno je da je sanduk premalen jer ne samo da je tijelo bilo krupno već i poprilično napuhano nakon dugog čekanja na ukop u toplom okruženju. Ekipa zadužena za njegove ostatke nije odustajala i na sve je moguće načine pokušavala ugurati tijelo u premali lijes. U jednom trenutku, kažu da se začuo prasak, a prisutne je zapuhnuo strahovit smrad. Od pritiska naguravanja, tijelo ispunjeno plinom je jednostavno eksplodiralo. Neki kažu da je valjda morao otići s velikim praskom, u skladu kako je živio. Njegov se prethodnik na engleskom prijestolju Harold II. odozgo, ili prije odozdo mogao samo grohotom nasmijati ovakvom kraju svog smrtnog neprijatelja.
Nespokojno tijelo
Vilimov je mlađi sin podigao kasnije ocu grobnicu optočenu zlatom i srebrom i drugim dragocjenostima. Ova je grobnica opljačkana u drugoj polovici 16. stoljeća, a kraljevi su ostaci razasuti uokolo. Nakon skupljanja onoga što je preostalo kosti su mu ponovno pokopane, ali ni ovaj puta nisu našle spokoja. Grobnica mu je ponovno razvaljena tijekom Francuske revolucije, a tada su mu kosti bačene u rijeku Orne koja prolazi kroz grad Caen. Preživjela je, čini se, do danas samo bedrena kost koja je pohranjena na prvobitnom mjestu.
Piše: Sonja Kirchhoffer
