Vilim I. Osvajač otišao u stilu Montyja Pythona!

Ilustracija. Fotografija: CinemaTyler

Normanski vojvoda Vilim I. Osvajač ostao je najpoznatiji kao brutalan osvajač Engleske, koji unatoč svojim ambicijama nije mogao pokoriti ono najveće carstvo, carstvo smrti. Zanima li Vas kako je završio svoju surovu vladavinu, pročitajte članak koji slijedi.

Što kažu najpouzdaniji izvori o njegovoj smrti!

Povijesni izvori o Villiimovom kraju se ponešto razlikuju, ponajprije količinom podataka. Među poznate izvore 11. i 12. stoljeća ulazi izvor, poznat pod imenom, Historia Ecclesiastica ili Crkvena povijest, koju je napisao benediktinac Orderic Vitalis. On je za razliku od većine drugih kroničara pisao na živopisan način, a njegov se stil zbog svoje slikovitosti ponekada uspoređuje s današnjim novinarskim pisanjem. No, kada je u pitanju Vilim I. Osvajač znatno je manje opširan nego u drugim svojim bilješkama. Prema njemu kralj se razbolio tijekom bitke te se srušio od vrućine i napora. Međutim, Ordericov suvremenik, kojega svrstavaju među najznačajnije povjesničare 12. stoljeća, Vilim od Malmesburyja posvetio je njegovoj smrti znatno više pozornosti. Poznato je da je Vilim I. stradao za vrijeme zauzimanja francuskog grada Mantesa, no ovaj izvor navodi da se to dogodilo u trenutku propinjanja njegova konja. Kako se Vilim tijekom godina opustio i dobio trbušinu dok je jahao trbuh mu je bio redovito iznad prednjeg unkaša na sedlu. No, kada je tijekom bitke došlo do propinjanja konja ovaj je udario svom silinom trbuhom u tu prednju hvataljku, što je dovelo do smrtonosne ozljede unutarnjih organa jer je unkaš bio visok i ojačan metalom. U identificiranju točnog nazivlja za ovaj dio starinskog sedla pomogla nam je stručnjakinja za holistički pristup konjima Maja Živanović voditeljica Pojekta Jednorog. Ovaj događaj u osnovi nije u potpunosti proturječan onome što je zabilježio Orderic Vitalis jer se on doista i srušio na bojnom polju, samo je to rušenje bilo uzrokovano nezgodom na konju, a ne nekim drugim čimbenicima. Upravo ga je to koštalo života i nikakvo mu liječenje više nije moglo pomoći. Njegovi su unutrašnji organi bili u katastrofalnom stanju i vjerojatno je nastupilo unutrašnje krvarenje.

Grižnja savjesti na samrtničkoj postelji

Njegovo je tijelo potom preneseno u samostan Sv. Gervazija (Saint Gervase) u gradu Rouen, u kojem će nekoliko stoljeća kasnije biti spaljena Ivana Orleanska, i u kojem će život završiti i Vilim I. Osvajač. U očekivanju svoje skore smrti Vilim je imao vremena da se u agoniji pokuša iskupiti za sva surova djela koja je počinio, pa je nagrizen osjećajem straha od smrti velike iznose ostavio sirotinji i crkvi. Nastojao se i izmiriti i s obitelji, pa je svog polubrata Oda bajoškog biskupa, konačno pustio iz zatvora, a starijem odmetnutom sinu Robertu je ostavio svoje vojvodstvo. Svom mlađem sinu Vilimu dao je englesku krunu. Vilim II. Crveni se pokazao dostojnim sinom svog oca, pa je tako ne samo proširio i učvrstio svoju vlast u Engleskoj već je iskoristio odlazak brata Roberta u križarski rat kako bi se domogao njegova vojvodstva.


Kaos obilježen bježanijom i krađom nakon kraljeve smrti

Kralj je izdahnuo u dobi od pedeset i devet godina,  9. rujna 1087. godine nakon čega je nastupio kaos. Neovisno o brutalnoj naravi Vilima kao osvajača uspostavio je stabilnost u kojem je postojala i predvidljivost, no njegovom smrću nastupila je panika i plemstvo nije bilo sigurno što može očekivati pa je “dalo petama vjetru” brinući se prvenstveno za svoju sigurnost i sigurnost svoje imovine. Oni službenici koji su ostali kraj kralja temeljito su opljačkali prostor u kojem je kralj izdahnuo, a pri tome su kralju uzeli ne samo nakit i druge dragocjenosti već i odjeću, nakon čega su ga polugolog ostavili na kamenom podu. Jedan od niže rangiranih vitezova odlučio se nekoliko dana kasnije pobrinuti za Vilimovo tijelo koje je potom balzamirano, ali sasvim površno. Tijelo mu je nakon toga prevezeno u grad Caen, gdje je Vilim izgradio svoj impozantni dvorac, a u blizini kojega je planiran njegov pokop u crkvi Sv. Stjepana (Saint Étienne) odnosno u istoimenoj opatiji koju je osnovan on sam, kao pokoru jer je protivno papinskim naputcima oženio svoju rođakinju Matildu od Flandrije.

Fotografija: Screenshot YouTube (The Strange Funeral of William the Conqueror, 1087)

Odlazak uz veliki prasak

Kraljeva smrt je bila dobrim dijelom u skladu s nadrealnim stilom nekoć popularne serije Monty Python. Ova usporedba ima više svojih razloga, koje ćemo pojasniti. Carevo je tijelo trebalo prebaciti u Caen, grad više od 110 kilometara udaljen od  Rouena, što je bilo prilično zahtjevno, pa je prijevoz organiziran riječnim putem. Tome treba dodati da je kralj umro na kraju ljeta pa je toplo vrijeme dodatno otežalo prijevoz mrtvog tijela. Nakon što je tijelo stiglo u grad došlo je do požara. A kada je tijelo konačno i pristiglo u opatiju gdje je trebalo biti pokopano, pojavio se neočekivano novi problem. Jedan je čovjek osporio ukop kralja tvrdeći da je crkva nezakonito izgrađena na njegovom zemljištu. Sve se otegnulo i do njegova ukopa od trenutka smrti prošlo je više tjedana. Sasvim groteskno prilikom smještanja kraljeva tijela u lijes ustanovljeno je da je kameni lijes premalen jer ne samo da je tijelo bilo krupno već i poprilično napuhano, budući da je već dugo čekalo na ukop u toplom okruženju. No ekipa zadužena za njegove ostatke nije odustajala i na sve moguće načine je pokušavala ugurati tijelo u premali lijes. U jednom trenutku, kažu da se začuo prasak, a prisutne je zapuhnuo strahovit smrad. Od pritiska naguravanja, tijelo ispunjeno plinom je jednostavno eksplodiralo. Neki kažu da je valjda morao otići s velikim praskom, u skladu kako je živio. Možemo samo pretpostaviti da se njegov prethodnik na engleskom prijestolju Harold II. odozgo, ili prije odozdola grohotom nasmijao ovakvom kraju svog smrtnog neprijatelja.

Nespokojno tijelo

Njegov je  mlađi sin podigao kasnije ocu grobnicu optočenu zlatom i srebrom i drugim dragocjenostima, no ona je otvorena u prvoj polovici 16. stoljeća po naputku iz Rima, da bi nakon otvaranja bila ponovno zatvorena, no već u drugoj polovici istog stoljeća opljačkano mu je tijelo i grobnica, a njegovi su dijelovi razasuti uokolo. Nakon skupljanja onoga što je preostalo tijelo mu je ponovno pokopano pod novim spomenikom, koji je opet uništen tijekom Francuske revolucije, kada su mu kosti bačene u rijeku Orne koja prolazi kroz grad Caen. Preživjela je, čini se, do danas samo bedrena kost koja je pohranjena na prvobitnom mjestu.

Fotografija: Screenshot YouTube ( The Strange Funeral of William the Conqueror, 1087)

Definitivno njegovo tijelo nije našlo spokoja, a vjerojatno ni duša, no njegovi suvremenici nikada nisu posumnjali da je na kraju dobio ono što je i zaslužio, i vjerojatno bi im godila spoznaja da mu od tijela do danas nije ostalo gotovo ništa.

Piše: Sonja Kirchhoffer

Komentari