Njemačka invazija na Sovjetski Savez preko fronta dugačkog 2900 km sa silom od četiri milijuna vojnika bila je najveća operacija u čitavoj povijesti ratovanja.
Operacija Barbarossa započela je 22. lipnja 1941. godine. Blickrig je odlično počeo za Nijemce: Grupa armija Sjever pregazila je sovjetsku obranu u svega nekoliko dana. Do početka srpnja sovjetska se vojska povukla na Staljinovu liniju, u nadi da će tamo uspjeti zaustaviti njemačko napredovanje prema Lenjingradu. Sovjeti su tijekom prvih borbi s Nijemcima na sjeverozapadnoj granici platili ogromnu cijenu u ljudskim životima i u vojnoj opremi. Međutim, u tih nekoliko dana razaranja i povlačenja, ističe se jedan događaj u kojem je sudjelovala posada usamljenog ruskog teškog tenka tipa KV. Sami su uspjeli zaustaviti Kampfgruppe Raus iz 6. oklopne divizije za čitav jedan dragocjeni dan.
Bitka za Raseiniai, koja je trajala od 22. do 27. lipnja, bila je važna zbog strateškog položaja i kontrole nad prijelazima preko rijeka Nemunas i Dubysa u blizini sela Raseiniaia i grada Kaunasa, drugoga najvećeg grada u Litvi (Litva je tada bila pod sovjetskom okupacijom). Sovjeti su očajnički pokušavali izvesti bilo kakav protunapad na njemačke snage koje su već do kraja prvog dana osigurale oba riječna prijelaza. Radilo se prvenstveno o tenkovskoj bitki, u kojoj su se Nijemci sa svojih 245 tenkova suprotstavili neprijatelju s čak 749 tenkova, i teško je zamisliti kako bi se uopće uspjeli obraniti da njemačko ratno zrakoplovstvo nije odradilo svoj posao u samom početku Operacije Barbarossa. Bombardiranjem su uništili veći dio sovjetskih komunikacija dok su istovremeno napredovale kopnene snage, što je značajno doprinijelo lošoj koordinaciji i nedostatku točnih informacija među sovjetskim zapovjednicima na bojištu. Da nije bilo podrške iz zraka, njemački tenkovi Panzer 35(t) možda se nikada ne bi uspjeli oduprijeti najvećoj prijetnji sovjetskih oklopno-mehaniziranih snaga onoga vremena: teškim tenkovima KV-1 i KV-2.
Susret s oklopnom grdosijom
Panzer 35(t) nije bio opremljen topom koji bi mogao probiti debeo oklop tih sovjetskih grdosija, a nisu to mogli niti njemački protutenkovski topovi kalibra 37 mm. Čak i kada su KV tenkovi ostali bez streljiva, znali su krenuti ravno prema njemačkim topovima i jednostavno ih pregaziti. Kada Luftwaffe nije mogla pružiti podršku iz zraka bombardiranjem, jedino čime su Nijemci mogli zaustaviti KV tenkove bili su vrlo teški protuavionski topovi kalibra 88 mm i ljepljive bombe, kojima bi onesposobili gusjenice tenka ako bi im se pješak uspio dovoljno približiti.
Bitku između 1. oklopne divizije i sovjetskih KV tenkova, koja se odvijala 23. lipnja, opisao je i natporučnik Paul Carell u svojoj knjizi Hitler kreće za istok:
„KV-1 i KV-2. koje smo prvi put tada susreli, zaista su bili nešto posebno. Naše trupe otvorile su vatru na njih s udaljenosti od otprilike 750 metara bez ikakvog učinka. Približavali smo se neprijatelju koji se na to uopće nije obazirao. Ubrzo smo bili na svega 50 do 100 metara od njih i tada je počela nevjerojatna razmjena vatre bez ikakvog vidljivog uspjeha za nas. Sovjetski su tenkovi napredovali dok su se naše protuoklopne granate samo odbijale od njih. Našli smo se u situaciji u kojoj bi mogli proći kroz prvu liniju obrane i doći do naše pješadije i pozadinskih snaga. Naša oklopna pukovnija vozila je paralelno s njima i s udaljenosti od svega 30 ili 40 metara nekako su uspjeli posebnim streljivom neutralizirati neke od teških sovjetskih tenkova.
Jedan protiv blickriga
Do jutra 24. lipnja njemačke snage kontrolirale su velike dijelove područja zapadno od Kaunasa. Tada je njemački konvoj koji je prevozio ranjene vojnike i sovjetske zarobljenike s prve linije fronta (istočno od rijeke Dubyse) prema zapadu uočio usamljeni KV tenk na raskrižju u blizini Raseinaia, također u Litvi. KV je odmah otvorio vatru na njih. Konvoj se tog trenutka okrenuo natrag jer su imali informaciju iz zapovjedništva 6. oklopne divizije kako očekuju još jedan napad sovjetskih snaga. Mislili su kako je taj KV prethodnica sovjetskih snaga i da je napad upravo počeo.
Međutim, ubrzo su doznali od lokalnog stanovništva kako se taj tenk naprosto dovezao do raskrižja noću i tamo ostao čekati. Što su čekali, nikada se nije saznalo. Dok je general-pukovnik Erhard Raus, po kojem je i Kampfgruppe Raus, dobila ime pokušavao otkriti sprema li se nekakav snažan napad na njih i gomilaju li se sovjetske snage između njegovih trupa i zapovjednog štaba dalje prema zapadu, opskrbni konvoj koji je njegovim snagama dopremao streljivo i nove vojnike približio se raskrižju gdje je stajao KV tenk koji je odmah otvorio vatru i pretvorio konvoj u 12 gorućih olupina.
Raus je shvatio da je riječ o jednom jedinom tenku. Bio je pod pritiskom: nedostajalo mu je zaliha, a ranjenici su trebali čim prije biti zbrinuti, i stoga je morao uništiti taj tenk ili ga natjerati da se makne. Ali on je i dalje tamo stajao i ispaljivao granate prema njegovim trupama u Raseiniaiu. Okupio je protutenkovske topove kalibra 50 mm u bateriju koja je napala tenk. Nakon nekoliko minuta tišine, KV je okrenuo kupolu prema topovima i uništio ih sve do jednog.
Posada sovjetskog tenka pržila se na ljetnom suncu u utrobi čelične zvijeri, ali nisu se micali. Sljedeći njemački napad izveden je haubicama kalibra 105 mm, ali nisu uspjele pogoditi. Potom su pokušali smjestiti protuavionski top kalibra 88 mm unutar 700 metara, jer su znali da tim oružjem mogu makar onesposobiti KV s te udaljenosti. Međutim, bili su odmah uočeni i opet uništeni. Pala je noć. Raus je poslao pod zaštitom mraka malu pješadijsku jedinicu sa zadatkom da postave eksploziv pod tenk. I oni su bili uočeni i pokošeni strojnicama.
Kraj čeličnog giganta
Staljinova linija u BjelorusijiSljedećeg dana KV je napadnut tenkovima Panzer 35(t) čija je zadaća bila da sovjetskoj posadi odvuku pažnju kako bi opet pokušali protuavionski top dovući dovoljno blizu za učinkovit napad. Ovog im je puta to uspjelo i moćni KV je nakon nekoliko pogodaka utihnuo i ostao nepomičan. Oprezni Raus nije se dao zavarati te je poslao izvidnicu da provjeri jesu li uspjeli uništiti čeličnu grdosiju. Kada su se njemački vojnici dovoljno približili tenku, uočili su rupe od granata. Pokucali su po čeliku te ostali u šoku i strahu kada se kupola počela pomicati. Dali su se u bijeg, ali jedan od njih ostao je dovoljno priseban. Ubacio je granatu u tenk kroz jednu od rupa na oklopu, koja je dokrajčila posadu. Pregledom su ustanovili kako je šest sovjetskih vojnika poginulo u tenku.
Nijemci su s počastima pokopali pale neprijatelje. Nikada nisu saznali tko su bili svi vojnici najhrabrije tenkovske posade s kojom su se do tada sukobili. Na mjesto njihove pogibije stavili su oznaku s dvama imenima: Yershov, P.E., Smirnov, C.A., jednim skupom inicijala Sh., N.A., i riječima „još tri nepoznata vojnika“.
Piše: Vladimir Perić
