Talijansko–etiopski ratovi: Preokret u Prvom ratu

axeNakon talijanske pobjede u Eritreji drugi veliki sukob u I. etiopsko-talijanskom ratu odigrao se kod planine Ambe Alagi u pokrajini Tigraj krajem 1895., gdje je etiopska vojska pod carevim bratićem, knezom Makonnenom, zadala veliki poraz vojsci Talijana i askara pod talijanskim generalom Oresteom Baratierijem.

Ostavivši dio svoje vojske u tvrđavi kod grada Mek’ele, Baratieri se povukao u grad Adigrat na krajnjem sjeveru Etiopije. Etiopljani su opkolili spomenutu tvrđavu čija se posada 21. siječnja 1896. predala. Menelik je bio velikodušan te je dopustio svim braniteljima da u miru napuste tvrđavu i vrate se u Eritreju, što mu je ujedno omogućilo da iskoristi situaciju kako bi postrojio svoje snage na bolje položaje. Shvativši da su Etiopljani jednostavno prebrojni da bi ih savladao, Baratieri je odlučio ukopati svoje snage u pokrajini Tigraj, računajući na to da će nedostatak infrastrukture prisiliti etiopsku vojsku na raspuštanje. Međutim, talijanska vlada nije mogla prihvatiti činjenicu da su njihovu vojsku porazili divljaci. Premijer Francesco Crispi naredio je Baratieriju da se probije duboko u protivnički teritorij i nametne bitku. Bila je to kobna pogreška.

Bitka kod Adue

axeVidjevši da nema izbora, Baratieri je 1. ožujka krenuo u napad. Njegove su snage brojale oko 18 000, ali je u samoj bitki vjerojatno je sudjelovalo svega 15 000 vojnika i 56 topova. Na etiopskoj se strani borilo oko 110 000 ljudi, većinom naoružanih puškama, a imali su i konjicu te 42 ruska topa. Baratieri je naredio napad pred zoru, nadajući se da će uloviti Etiopljane na spavanju. No, Etiopljani su rano ustali kako bi kao pripadnici Etiopske pravoslavne crkve prisustvovali misi prije napada koji je Menelik zakazao za 2. ožujka. Talijani su stoga naišli na budnog protivnika koji je zauzeo povoljnije položaje na bojištu. Da stvar bude još gora, talijanske su topografske karte bile neprecizne, a pojedine jedinice talijanske vojske su napredujući po mraku izgubile kontakt s ostatkom vojske.

Etiopljani su napali Talijane i prvo uništili njihove manje i izolirane jedinice. Zatim su u nekoliko valova napali glavninu vojske. U početku se činilo da će Etiopljani biti odbijeni, ali car na nagovor svoje supruge Taitu i zapovjednika svoje tjelesne straže nije obustavio napad te je naposljetku natjerao Talijane na uzmak. Juriš etiopske konjice zadao je konačan udarac demoraliziranim Talijanima i askarima – sijekući Talijane, konjanici su vikali “Žanji! Žanji!“. Više od polovice ih je poginulo ili zarobljeno (uključujući tri generala), dok je Etiopljana poginulo između 4000 i 5000. Ostatci talijanske vojske povukli su se u Eritreju, ostavivši na polju veliku količinu oružja i streljiva koje su zaplijenili Etiopljani. Oni su, uzevši u obzir oskudicu potrepštinama, dobro postupali prema zarobljenim Talijanima, ali su dali osakatiti zarobljene askare, smatrajući ih izdajicama.

U Italiji su izbili veliki neredi pa je policija zatvorila sveučilišta i kazališta. Demonstranti su kamenovali rezidenciju premijera Crispija koji je 9. ožujka podnio ostavku. Kralj Umberto I. proglasio je 14. ožujka, svoj rođendan, danom žalosti. Mirovni ugovor u Adis Abebi potpisan je 23. listopada 1896., čime je formalno završen rat, a Etiopija je priznata kao nezavisna država. Tako je Etiopija postala jedina afrička država koja se oružjem oduprla europskom kolonijalizmu, što je dalo novu nadu zagovarateljima antikolonijalnih i panafričkih pokreta.

Car Menelik II. odustao je od napada na Talijansku Eritreju te je ponudio mir uz vrlo blage uvjete. Razlog tomu vjerojatno leži ne samo u nedostatku ratnih zaliha već i svjesnosti cara da bi napad na talijansku koloniju rezultirao općom mobilizacijom talijanske vojske i pohodom na njegovu zemlju. No, to nije bio kraj talijanskih težnji za osvajanjem. One su se ponovno rasplamsale u 1930-ima, u vrijeme fašističkog režima Benita Mussolinija.

Piše: Boris Blažina

Više o temi:

Talijansko – etiopski ratovi: kako je pokorena posljednja neovisna afrička država

Komentari