Mussolini je 1935. pokrenuo Drugi talijansko-etiopski rat. Nakon velike etiopske pobjede u Božićnoj ofenzivi Talijani su zbog tehnološke premoći preuzimali vodstvo.
Talijani su početkom 1936. pokrenuli ofenzivu u sjevernoj Etiopiji. Prva bitka odigrala se kod klanca Warieu u pokrajini Tembien. Iako Talijani nisu ostvarili veliku pobjedu, prisilili su Etiopljane da obustave daljnje pokušaje napada. Iduće dvije bitke odigrale su se kod Ambe Aradram i u pokrajini Tembien (Druga tembienska bitka). Suočeni s brojim topovima, bombarderima, iperitom i fozgenom (bezbojni otrovni plin), etiopske su jedinice odlučno poražene. U tim su bitkama Etiopljani izgubili više od 25.000 ljudi, a Talijani niti 1500. U bitki kod Inde zadan je konačan udarac etiopskim snagama na sjeveru zemlje, najbrojnijem dijelu njihove vojske.
Talijani napali nebranjeni grad
Na jugu zemlje vojne su operacije bile manjeg opsega, a Etiopljani su brzo poraženi u bitki kod Ganale Dorije. Talijani gotovo da nisu imali gubitaka, a mnogi su se Etiopljani, suočeni s talijanskim zrakoplovima, dali u bijeg. Talijani su bombardirali gradove Jijigu i Harar te im nanijeli tešku materijalnu štetu – Harar je napadnut zapaljivim bombama, usprkos tome što su ga Etiopljani proglasili otvorenim gradom (bio je nebranjen). Posljednji organizirani pokušaj obrane južnoga dijela zemlje slomljen je u Ogadenskoj bitki (iako su ovoga puta Talijani izgubili 2000 vojnika).
Granatiranje vlastitih položaja
Etiopska carska vojska, najbolje opremljen i uvježban dio etiopskih oružanih snaga, krenula je u protunapad iz središta zemlje. U Bitki kod Maichewa (Mai Ceu) u pokrajini Tigraj careva se vojska sukobila s brojnijom talijanskom. Bitka je počela frontalnim napadom na talijanske linije. Precizna minobacačka paljba i hrabrost Etiopljana ugrozila je talijansku liniju, ali su Etiopljani odbačeni protunapadom talijanskih jurišnika (bersaljera). Nakon toga je uslijedio pokušaj slamanja lijevoga krila talijanske vojske, koje su osujetili talijanski bombarderi. Slijedio je napad Kebur Zabange, careve osobne straže. Dobro uvježbani Etiopljani vješto su izveli napad na krila talijanske vojske, što su Talijani odbili tek granatiranjem vlastitih pregaženih položaja. Na kraju je car naredio opći frontalni napad, no njegova je iscrpljena vojska tada već dala sve od sebe. Etiopska je vojska pretrpjela težak poraz (11 000 žrtava naspram 1300), a Haile Selasije povukao se prema Adis Abebi, gledajući velik broj svojih vojnika kako leže mrtvi kod obližnjeg bojnim otrovom zatrovanog jezera. Bio je to konačan slom etiopske vojske.
[quote font_size=”12″ bgcolor=”#” color=”#680f0f” bcolor=”#” arrow=”no”]“Bojeći se poraza, talijanska je vojska uvela mjeru za koju osjećam da mi je dužnost osuditi pred čitavim svijetom. Na svoje su avione postavili posebne raspršivače pomoću kojih su preko velikog prostora širili kišu smrti.” Haile Selasije[/quote]
Marš željezne volje
Ponijevši sa sobom zlato iz državne riznice, car Haile Selasije ukrcao se na vlak i uputio u Džibuti, a zatim u Ujedinjeno Kraljevstvo. Maršal Badoglio tražio je od Mussolinija dopuštenje da bombardira carev vlak, ali ga nije dobio. Talijani su poduzeli tzv. Marš željezne volje do Adis Abebe. Nisu naišli ni na kakav otpor te su 5. svibnja osvojili prijestolnicu. Iako nikada nije potpisala kapitulaciju, Etiopija je spojena s Talijanskom Eritrejom i talijanskim dijelom Somalije u novu koloniju – tzv. Talijansku istočnu Afriku. U ratu je ukupno poginulo oko 300.000 vojnika (od toga manje od 10 posto Talijana), dok je ranjeno oko 700.000. Broj civilnih žrtava nije poznat.
Piše: Boris Blažina
Više o temi:
