U Italiji se posvuda slavila pobjeda. Stečen je veliki kolonijalni teritorij s neprocjenjivim prirodnim bogatstvom i osvećen je sramotni poraz kod Adue u Prvom talijansko-etiopskom ratu. Činilo se da će fašizam zaista vratiti Italiji slavu kakvu je uživala u doba rimskih careva.
Talijanska pobjeda u Drugom talijansko-etiopskom ratu obično se smatra vrhuncem Mussolinijeva režima. Talijanski kralj Viktor Emanuel III. postao je etiopskim carem i prvim carem koji je nakon više od tisuću godina stolovao u Rimu. Maršal Badoglio proglašen je potkraljem Etiopije.
Crkva i Liga naroda zakazale
Haile Selasije obratio se Ligi naroda, javno osudivši pasivnost drugih zemalja tijekom talijanske agresije na njegovu zemlju. Iako je mnogo političara izrazilo simpatije prema njegovoj situaciji, nitko nije želio podržati njegov plan o organiziranju protutalijanske gerile ili nepriznavanju talijanskog vrhovništva nad Etiopijom (samo šest država nije priznalo aneksiju – SAD, SSSR, Meksiko, Kina, Novi Zeland i Španjolska). Štoviše, u srpnju 1936. Liga je izglasala ukidanje ionako neučinkovitih sankcija koje su 1935. bile nametnute Italiji. Iako je papa Pio XI. davao ambivalentne izjave o talijanskoj invaziji, mnogi su je pripadnici katoličkoga klera podržali. Mussolinija je iritiralo držanje pape te je navodno izjavio kako u Rimu nema mjesta za njih obojicu.
Jedna od posljedica sukoba bio je velik pad ugleda Lige naroda koja se pokazala nesposobnom kontrolirati Italiju ili zaštititi Etiopiju bez obzira na jasnu povredu Povelje Lige naroda iz 1919. godine. Talijanska vlast u Etiopiji bila je čvrste ruke i izazvala je nekoliko pobuna koje su krvavo ugušene, a nakon svake je slijedila masovna odmazda nad civilnim stanovništvom. Etiopija se oslobodila talijanskog vrhovništva tek 1941. (znači tijekom Drugoga svjetskoga rata), u čemu su im pomogli Britanci. Rat s Etiopijom (tada poznatom kao Abesinijom) zapravo je bio samo jedna faza talijanskih pokušaja stvaranja moćnog kolonijalnog imperija u Africi.
Piše: Boris Blažina
Više o temi:
