Nacistička opsada Lenjingrada, o kojoj smo već pisali započela je krajem ljeta 1941. godine. Ovdje nećemo ponavljati već napisano nego ćemo se zadržati na sudbini jedne obitelji u ovom krugu pakla. Sudbina obitelji Tanje Nikolajevne Savičeve poznata je zahvaljujući samoj Tanji.
Ostavila iza sebe osmrtnice
Tanjin dnevnik uspoređuju s onim Anne Frank, no Tanja u osnovi nije ostavila iza sebe dnevnik već neku vrst osmrtnica članova svoje obitelji. Njezini kratki zapisi stvorit će u svima onima koji u sebi imaju i zrnce empatije osjećaj jeze. Ove kratke i kristalno jasne bilješke toliko su strašne da su korištene kao dokazni materijal za nacističke zločine počinjene protiv čovječnosti tijekom Nürnberškog procesa.
Kratka povijest obitelji
Kada je počela opsada Lenjingrada Tanja je imala jedanaest godina. Rođena je kao najmlađe dijete u povećoj obitelji. Tanjin otac je umro kada je njoj bilo samo šest godina. Tanja je imala dva brata i dvije sestre. Prije opsade grada jedan od braće Mikhail je otišao iz grada, a kasnije se pridružio sovjetskoj vojsci. Svi drugi članovi obitelji su ostali i sudjelovali u obrani grada. Majka je bila po struci krojačica i radila je u tvornici u kojoj su se šivale uniforme i sve što je trebalo za potrebe vojske. Brat Leonid je radio na održavanju aviona, a sestre Nina i Tanja su kopale rovove, dok je najstarija Zhenya bila zaposlena u tvornici streljiva.
Spaljivanje pravog dnevnika
Tanja je prije i na početku opsade vodila dnevnik. Njezina sestra Nina je izjavila da je sve bilježila u jednu debelu bilježnicu. No kada je došla zima 1941. godine i kada je obitelj spalila sve što je bilo dostupno kako bi se ugrijala – na red je došao i dnevnik. Možemo si samo zamisliti kako se Tanja nakon toga osjećala kada je gorjela njezina prošlost. Kasnije je našla malu bilježnicu u koju je zabilježila smrti članova svoje obitelji.
Početak osipanja
Prvi zapis ubilježila je 28. prosinca 1941. godine kada je u podne umrla Tanjina starija sestra Zhenya. Sestra joj je u to vrijeme bila rastavljena i nije više živjela s obitelji. Umrla je od teške pothranjenosti. Kažu da je do tvornice pješačila svaki dan 7 kilometara i da je znala raditi u dvije smjene, a tada ne bi odlazila kući. Kako bi dobila dodatno sljedovanje hrane išla je često vaditi krvi što ju je dodatno iscrpilo. Već je u studenom 1941. došlo do racionalizacije hrane u gradu i počelo je pravo gladovanje. Naime, 12. rujna 1941. uništeno je najveće skladište hrane u gradu, što je pogoršalo ionako tešku situaciju. Jedan je svjedoka tog uništenje je izjavio: Ulice su te noći bile pune rastopljene čokolade… Zalihe hrane su u grad mogle ulaziti samo zimi preko zaleđenog jezera, ali je put bio opasan i često hrana i lijekovi nisu uspjeli stići do odredišta. U gradu se jelo sve što se moglo jesti.
Nakon toga smrti su u bilježnici postale učestale i najveći dio obitelji je izgubio bitku za život u prvoj polovici 1942. godine. Sljedeća na redu bila je njezina baka Jevdokija Grigorjevna koja je umrla manje od mjesec dana nakon Tanjine sestre. Umrla je od zatajenja srca i pokopana je u jednoj od masovnoj gradskih grobnica. Tanja je zabilježila da je umrla 25 siječnja 1942. u 15 sati. Neko su vrijeme tajili smrt bake kako bi dobivali njezino sljedovanje hrane, ali je to bilo doslovno samo nekoliko dana.
Ninin nestanak
Dana 28. veljače 1942. nestala je Nina. Kako se tog dana Lenjingrad našao pod teškom artiljerijskom vatrom obitelj je pretpostavila da je mrva. Nisu znali da je bila među rijetkim evakuiranim iz grada. Tanja nije upisala smrt svoje sestre jer nije bila sigurna da je ona doista i mrtva. Brat Leka (Leonid) je umro 17. ožujka 1942., u 5 sati na poslu.
Gubitak nade
Dana 13. travnja 1942. u 2 sata iza ponoći umro je i ujak Vasya, brat njezina oca u dobi od 56 godina. Ona je ovdje već izbacila glagol umrijeti i pisala kao da se sa svakim upisom smrt sama po sebi podrazumijeva. Stric Lesha kasnije je umro od pothranjenosti 10. svibnja 1942. u 16 sati, u svojoj 71-oj godini. Nakon toga umrla joj je i majka 13. svibnja 1942.u 7 sati i 30 minuta. To je ujedno i najtužniji zapis od svih. Čini se da je tada i sama izgubila svaku nadu i povjerovala da su joj umrli i brat i sestra za koje nije znala što se s njima uistinu dogodilo. Napisala je nakon toga da su svi iz obitelji umrli i da je ostala samo ona.
Sirotište i što je bilo dalje
Nakon smrti majke Tanja je prenoćila kod susjede, a potom odnijela svoje stvari kod tete Evdokiye koja je smatrala da je za djevojčicu bolje da ode u sirotište gdje ima više šanse za preživljavanje. Ona je kasnije tijekom 1942. godine zajedno s oko 140-ro djece evakuirana iz grada te je završila u selu Krasni Bor, nedaleko Lenjingrada. Većina se djece nakon ovog pakla oporavila, no ne i Tanja. Njezina je učiteljica poslala pismo Tanjinom bratu Mikhailu da ona nije dobro i da joj treba posebna skrb. U svibnju 1944. joj je postalo toliko loše da je završila u bolnici. Umrla je 1. srpnja 1944. godine od crijevne tuberkuloze. U vrijeme njezine smrti opsada Lenjingrada je bila gotova i grad obranjen, uz veliku cijenu.
Nina i Mikhail su se kasnije vratili u Lenjingrad. Nina je našla bilježnicu svoje sestre, a ona je danas izložena u Povijesnom muzeju u Lenjingradu odnosno danas Sankt Peterburgu.
Piše: Sonja Kirchhoffer
