Drugi svjetski rat je svojom brutalnošću nadmašio onaj prethodni, što je posljedica razvoja naoružanja pa se tijekom njega koristilo poboljšano topništvo, tenkovi i drugo oružje, što je rat učinilo znatno surovijim i težim. Shodno tome povećao se broj žrtava i samog učinka razaranja. Među najzloglasnijim bitkama Drugog svjetskog rata ubraja se ona za Staljingrad koja se vodila od otprilike kraja kolovoza 1942. do početka veljače 1943. godine. Ukupno je trajala, barem prema nekim računicama, pet mjeseci i tri dana. Bila je to jedna od odlučujućih bitaka Drugog svjetskog rata u kojoj su Nijemci zaustavljeni u svom prodoru u dubinu sovjetskog teritorija. Da su Nijemci uspjeli osvojiti Staljingrad (od 1961. godine Volgograd) svijet bi danas drugačije izgledao. Staljin je, kažu, zabranio evakuaciju civila, pa i djece, vjerujući da će Crvena armija biti bolje motivirana za obranu grada.
Zašto je Hitleru bio važan Staljingrad?
Važnost Staljingrada je ponajviše strateška zbo čega je i započela ova najkrvavija bitka Drugog svjetskog rata. Grad na rijeci Volgi bio je na važnom opskrbnom putu prema unutrašnjosti Sovjetskog Saveza, a imao je i industrijske prednosti. Ovim putem se primjerice tijekom rata dovlačila vojna oprema u Sovjetski Savez, što je, pretpostavljate, bio veliki trn u oku Hitlera. Uz to sam naziva grada je imao u sebi simboliku koju je Hitler želi pošto potom zbrisati s lica zemlje. Često se povijest nastoji predočiti kroz statisku no ona ne donosi pravi osjećaj rata već samo suhoparne činjenice koje ne djeluju na emocije. Želite li saznati nešto više od pukih činjenica, zavirite u današnji tekst gdje ćete moći dobiti uvid u slike ondašnjeg rata, dane iz prve ruke.
Kada je rat popritmo osobnu dimenziju?
Boris Serafimovich Kryzhanovsky prisjetio se početka napada na Staljingrad, koji se dogodio u vrijeme kada je bio dječak. On se sjće da je napad počeo nakon što jenjegova obitej završila s večerom, a trajao je dva puna dana. Kako je živio u središtu grada Borisova obitelj se sklonili s ostalima u neko od gradskih skloništa. Bombardiranje grada u maniri blitzkriga počelo je 23. kolovoza 1942. Po izlasku iz skloništa brzo je zaključio da im nije preostalo ništa osim onoga što su imali na sebi i što su ponijei sa sobom. Ovaj se sudionik ovih događaja sjeća vrlo živo i danas. No iako se odmah suočio s ratom u svoj njegovoj surovosti i težini, prva bombardiranja ga nisu navela da rat dožive osobnim, to se dogodilo kasnije. To se dogodilo dva mjeseca kasnije kada je trčkarao ppo ruševinama. U tom je trenutku naišao avion. Pilot je toliko letio nisko da je mogao vidjeti nasmijano lice pilota koji ga je pokušao pogoditi. Tek tada za Borisa je rat poprimio osobnu dimenziju.
Krvava voda za piće i slatkasta glina kao hrana
Sjećanja Valentine Savelyeve jedna su od strašnijih koje netko može pohraniti u svojoj memoriji. Imala je pet godina kada je Šesta armija Adolfa HItlera ušla u Staljingrad 1942. godine. Njezin je dom, kaže, uskoro nestao u uličnim borbama. Kada je nastupila hladnoća ona i njezina majka pobjegle su prema jednom usjeku kod rijeke Volge, i tu su se doslovno ukopale u blato. Valentina se često sjećala Volge koja gori zbog prolivene nafte, kao i borbi i gladi. Kaže da su bili prisiljeni jesti glinu i ništa drugo osim gline. Još uvijek se sjeća njenog okus. Kaže da je nakon nje uvijek imala slatkast okus u ustima. I dok je ona preživjela zhahvaljujući šećeru iz gline, njezin je brat umro od hladnoće i gladi. U svojim bljeskovima sjećanja opisivala je kako joj je majka dolazila do vode za piće. Ona bi skidala krv s površine, a zatim filtrirala vodu kroz komad tkanine.
Na početku rata već 40 000 mrtvih
Nijemci su uspjeli zauzeti velik dio grada prije nego što su Sovjeti uspjeli krenuti u protunapada te izbaciti iz grada. Istraživanje rata pokazalo je da su djeca u ratu bila prisiljena brzo odrasti. Bez obzira na dob stalno su grozničavo morala razmišljati, što će i kako će. Mnogi su u ratu izgubili roditelje i najbliže članove obitelji. U prve dvije noći bombardiranja, kažu da je, poginulo ukupno oko 40 000 ljudi.
Nema predaje i povlačenja!
Hitler je naredio da nema predaje i povlačenja. Naime, njemačka se vojska od 1934. zavjetovala samom Hitleru, a sadržavala je klauzulu o bezuvjetnoj poslušnosti.
Njemački su časnici imali obavezu da si oduzmu život kako ne bi pali u ruke neprijatelja. Neki su to činili, a neki bi ipak u zadnjem trenutku odustali. Jedan od preživjelih Nijemaca vozač kamiona Johann Scheins sjeća se da su njegovu postrojbu okružili Sovjeti. U trenutku kada je bilo izvjesno da je sve gotovo, general koji se tamo nalazio odlučio je slušati naređenje Hitlera, a koje je propisivalo suicid umjeto predaje i odustajanja. Očevidac kaže da je general namjestio odlučno ovratnik kako bi otišao dostojanstveno. Uzeo je revolver i prije toga uzviknuo nekoliko domoljubnih parola kojima si je želio valjda dići moral kako bi se uopće odlučio na pucanj. Nakon toga je iskrvario do smrti, a sjećanje njega očevidca bilo je ispunjeno stravičnim scenama rupe u glavi i stalnog krvarenja.
Ukoliko vas put ikada nanese u Volgograd zasigurno ćete vidjeti divovski kip na Mamajevom Kurganu, izovrnom tatarskom grobnom humku, sjetite se tada da ispod vas leže deseci tisuća žrtava Drugog svjetskog rata.
Piše: Sonja Kirchhoffer
