Siget (mađ. Szigetvár) se nalazi u mađarskom dijelu Baranje, u jugozapadnoj Mađarskoj. Riječ sziget na mađarskom znači otok.
Tvrđava Siget je kompleks sastavljen od četiri zasebne utvrde smještene na četiri otoka i međusobno povezane mostovima. Od sjevera prema jugu prostirali su se Unutarnja utvrda, Vanjska utvrda, Stari grad i Novi grad. Oko njih se nalazio umjetni iskop (15 – 20 m x 4 – 5 m) ispunjen vodom, a oko svega se prostirala močvara, umjetno stvorena gradnjom velikih nasipa na potoku Almaš.
Nakon Mohačke bitke
Utvrda je postala značajna obrambena točka nakon katostrofalnog poraza na Mohačkom polju 1526. godine. Otada Siget brani trgovački put od Bratislave do Hrvatskog primorja, zapadnu Mađarsku, sjevernu Hrvatsku, Sloveniju i Austriju. Pod nadzorom se moglo držati dravski i dunavski plovni put te vojni put prema Budimu. Osmanlijama je Siget smetao jer nisu mogli povezati Požeški i Mohački sandžak.
Budući da su se mnogi hrvatski plemići preselili u južnu Ugarsku, tražili su carevo dopuštenje da se njihovi kmetovi nasele na novim feudalnim posjedima. Stoga su okolicu Sigeta naselile izbjeglice iz Hrvatske, Slavonije i Bosne, pa će i sigetsku posadu uglavnom sačinjavati obitelji s područja tadašnje Slavonije.
Važno je imati bolje uhode
Nikola IV. je kao vješt diplomat imao uhode i na Sulejmanovu dvoru te je saznao da sultan ponovo planira pohod na Beč. Sulejman je krenuo iz Carigrada 29. travnja uz veliku pompu i slavlje. Stoga je, kao kapetan Sigeta, počeo pripremati svoju tvrđavu za moguću dugotrajnu opsadu. Nabavio je 100.000 litara pšenice. Zaposlio je 1000 plaćenika te tražio od velikaša i cara da mu pošalju još vojnika. U tvrđavi je, uključujući plaćenike, bilo oko 2300 ljudi sposobnih za oružje te oko 1800 žena, djece, seljaka i obrtnika. Većinu financijskih troškova obrane snosio je opet sam, ali se nadao da će car poslati pomoć, bude li trebalo. Car je zaista, još prije bitke, dvaput naredio da se Zrinskome pošalje oružje (od topova do sjekira), ali dotični austrijski velikaši nisu izvršili zapovijed. Općenito, sustav obavještavanja o događanjima na terenu na habsburškoj je strani bio dosta loš. Treća pošiljka oružja nikada nije stigla do Sigeta zbog nabujalih rijeka. U to vrijeme opsada Sigeta nije ni bila u osmanskim planovima.
Trn u Sulejmanovu oku
Srećom, Zrinski redovito dobiva informacije o kretanju osmanske vojske. Sultanov plan bio je napasti ugarske gradove Eger i Đulu. Zrinski šalje izvidnicu na čelu s Gašparom Alapićem, koji je dostigao Osmanlije kod Pečuha. Nakon što je Alapić dao zapaliti predgrađe Pečuha i porazio Mehmed-bega kod Šikloša, odnio je prilično velik ratni plijen u Siget: srebro, zlato, stoka, konji, deve. Sulejman I. se razbjesnio i promijenio plan. Odlučio je obračunati se sa Zrinskim i osobno predvoditi napad na Siget.
Prema Sigetu je najprije krenulo topništvo, a Sulejman I. je najstrože zabranio pljačkanje i paljenje kršćanskih sela, što se nije poštovalo. Kada je vojska bila udaljena otprilike 1,5 km od Nikoline baranjske utvrde, dizala se takva prašina, da su ih spazili čuvari na sigetskoj kuli. Zrinski je odmah obavijestio cara.
Piše: Marsela Alić
Šubići / Bribirski / Zrinski / Sigetski
Hrvatska 16. stoljeća – Europa u malom
„Bog je visoko, a kralj daleko“
