Piše: Josip Jurčević
U suvremenom svijetu postalo je općeprihvaćeno mišljenje da su se svjetski ratovi dogodili “samo” u 20. stoljeću. To se na prvi pogled prepoznaje i iz njihovih naziva. Prema glavnim obilježjima i posljedicama tih velikih oružanih sukoba uopće nije dvojbeno da se zaista radilo o svjetskim ratovima. Pritom su za njihov svjetski značaj, prepoznatljivost i naziv svakako bile presudne dvije osnovne činjenice. To su bili ratovi u kojima je izravno i posredno bila uključena većina čovječanstva, a glavni akteri rata bile su najmoćnije države.
Svjetski razmjeri Sedmogodišnjeg rata
Veoma je dvojbeno je li Prvi svjetski rat stvarno prvi rat svjetskih razmjera i nosi li on opravdano svoj naziv? Zanimljivo je da se za taj rat, u vrijeme njegova trajanja i neposredno nakon završetka, uglavnom koristio naziv “Veliki rat”.
Kada se objektivno usporede osnovne činjenice, a i neke presudne svjetske povijesne posljedice Sedmogodišnjeg rata, postaje očigledno da je Sedmogodišnji rat zapravo bio prvi svjetski rat. Tijekom Sedmogodišnjeg rata države na europskom kontinentu bile su daleko najmoćniji dio svijeta. Europske zemlje imale su najbrojnije i u svakom pogledu najsnažnije vojske. Europa je bila tehnološko, gospodarsko i kulturno središte svijeta. Niz moćnih europskih država bile su kolonijalni gospodari gotovo cijelog izvaneuropskog svijeta, koji su na sve načine nemilosrdno iskorištavale.
Sedmogodišnji je rat bio uvjerljivo najveći oružani sukob u dotadašnjoj povijesti. U ratu su aktivno sudjelovale sve tada najmoćnije europske države, a kolonijalne sile su u rat, izravno ili posredno, uključile i svoje kolonijalne posjede. To znači da je u Sedmogodišnjem ratu sudjelovala velika većina tadašnjeg čovječanstva.
U Sedmogodišnjem ratu – kao i kasnije u Prvom i Drugom svjetskom ratu – glavno ratište bilo je u Europi. Bitke su vođene i u nizu kolonija, posebice u većem dijelu Sjeverne Amerike i u Istočnoj Indiji, a sve su kolonije logistički, mobilizacijski ili na druge načine bile uključene u rat.
Uzrok Sedmogodišnjeg rata – kao i Prvog i Drugog svjetskog rata – bio je sukob interesa između europskih sila, koji se nije uspio riješiti političkim, diplomatskim ili drukčijim neoružanim putem. Između europskih država prije Sedmogodišnjeg rata, kao i prije Prvog svjetskog rata, vođen je niz manjih ratova diljem Europe i u kolonijalnim posjedima. Ti oružani sukobi povećavali su probleme koji su vodili u nove ratove.
Rat i njegovi rezultati na europskom ratištu
U Sedmogodišnjem ratu na jednoj strani nalazile su se Velika Britanija, Pruska, Portugal i nekolicina sjevernonjemačkih državica. Na drugoj ratnoj strani bile su Austrija, Francuska, Rusija, Švedska, Poljska i većina južnonjemačkih državica, a kasnije su im se pridružile Španjolska te Napuljsko kraljevstvo i Kraljevina Sicilija.
Pruska je imala 150 000 vojnika i uopće nije imala ratnu mornaricu. Velika Britanija imala je samo 18 000 vojnika, ali najsnažniju i najuvježbaniju mornaricu od 160 linijskih brodova, 60 fregata i korveta.
S druge strane, Rusija je imala 320 000 vojnika. Francuska 280 000 vojnika te 90 linijskih brodova, 50 fregata i korveta. Austrija je imala 150.000 vojnika, među kojima je bilo čak 34 000 hrvatskih pješaka i 6 000 konjanika (husara). Španjolska je imala 50 linijskih brodova te 35 fregata i korveta. Južnonjemačke državice imale su ukupno 55 000, a Švedska 16 000 vojnika.
Rat je započeo napadom Pruske na Saksoniju i Austriju. Potom se sedam godina događao niz strateških i taktičkih manevara, ratnih operacija i lukavstava, većih i manjih bitaka promjenjivih rezultata. Zanimljivo je da nikada nije došlo do velike presudne bitke. To je izbjegavala Pruska koja je, iako vojno sposobnija, bila višestruko slabija po broju vojnika. S druge strane, protupruske saveznice nisu bile složne. Ni u jednoj prigodi nisu uspjele objediniti svoje ciljeve i vojne snage, nego je svaka zemlja postupala u ratu sukladno svojim interesima.
Bilo je savezničkih vjerolomstava, pojedinačnih primirja i povrataka u rat. Najdramatičnije je bilo 1762., kada je Rusija, zbog smjene na ruskom prijestolju, promijenila ratnu stranu, a isto je učinila i Švedska. Tako se prvi put izjednačio odnos suprotstavljenih vojnih snaga. To je kratko trajalo jer je nakon mjesec dana na ruskom prijestolju došlo do nasilne smjene i Rusija je zbog toga izašla iz rata. Nekoliko mjeseci kasnije, Pruska je s južnonjemačkim državama sklopila sporazum o neutralnosti. U veljači 1763., V. Britanija i Portugal potpisale su mir s Francuskom i Španjolskom, a uskoro je mir sklopljen između Austrije i Pruske. Tako je iscrpljujući Sedmogodišnji rat na europskom ratištu završio postupnim rasulom savezništava, bez vojnog pobjednika i bez većih promjena granica između država.
Rat u kolonijama i njegove posljedice
Međutim, rezultati kolonijalnog rata, koji je bio druga dimenzija Sedmogodišnjeg rata, izazvao je velike i dugoročne promjene odnosa snaga na europskom kontinentu i u svijetu. Ovaj kolonijalni rat vodio se uglavnom između V. Britanije i Francuske i bio je nastavak dugog niza ranijih sukoba između zapadnoeuropskih zemalja za prevlast u kolonijama. Francuskoj je pomoć pružala Španjolska, a V. Britanija je na svojoj strani imala Portugal.
Glavni cilj V. Britanije u Sedmogodišnjem ratu bio je slomiti Francusku kao kolonijalnu i pomorsku silu. Za to je bila odlučujuća moćna i iskusna britanska mornarica. Ona se služila kombinacijom pomorskih bitaka i prepada te pomorskom blokadom Francuske kojom je olakšavala britansko osvajanje francuskih kolonijalnih posjeda. Usto je Velika Britanija na ratištu u Europi uglavnom novčano, logistički i specijalnoratovski izdašno pomagala Prusku i njezine vojne prijetnje Francuskoj. Na taj je način razvlačila francuske vojne snage i bitno slabila pokušaje Francuske da izvrši invaziju na V. Britaniju.
Stoga gledajući ukupno, veliki i jedini pobjednik Sedmogodišnjeg rata bila je V. Britanija koja je u potpunosti ostvarila svoj cilj. Osvojila je ogromne francuske kolonijalne posjede u Sjevernoj Americi (Kanada) i Istočnoj Indiji te dio španjolskih kolonijalnih posjeda. Završetkom Sedmogodišnjeg rata Britanija je bila na vrhuncu kolonijalne moći postavši gospodar približno dvije trećine cijelog kolonijalnog svijeta. Uz to, još se više povećala britanska pomorska premoć.
Sedmogodišnji je rat imao i treću, najdugoročniju dimenziju, koja se očitovala u velikom općem iscrpljivanju svih europskih zemalja i otvaranju brojnih novih oružanih sukoba u Europi, što je vodilo dugoročnom slabljenju Europe u odnosu na ostale dijelove svijeta. Već dvadesetak godina nakon Sedmogodišnjeg rata, u ratnom sukobu dijela sjevernoameričkih kolonija protiv V. Britanije “rođena” je sadašnja svjetska supersila – Sjedinjene Američke Države. Porazu V. Britanije pridonijele su i europske zemlje na čelu s Francuskom. Približno 150 godina nakon Sedmogodišnjeg rata (1914.) sukobi europskih sila oko raspodjele kolonijalnih posjeda prerasli su u Veliki rat. Dvadesetak godina potom (1939.) još jedan svjetski oružani sukob počeo je u Europi.
U sva tri svjetska oružana sukoba – Sedmogodišnjem te Prvom i Drugom svjetskom ratu – glavna ratišta te najveće žrtve i štete dogodile su se u Europi. Ova tri rata može se promatrati kao tri ključne točke povezanog povijesnog procesa, koji je završio potpunim slomom višestoljetne svjetske premoći europskog kontinenta. Zbog svega toga Sedmogodišnji rat zapravo i jest prvi svjetski rat.
