Svojevremeno je general Unije William Sherman rekao: “Rat je pakao”, a pri tome je mislio na svaki rat. I ne možemo se ne složiti s njegovom konstatacijom jer rat je definitivno pakao, no postoje razne razine pakla, a jedna od onih dubljih je rovovski rat. Prvi svjetski rat jedan je od najstrašnijih sukoba u povijesti ljudske civilizacije, u kojem je poginulo čak 40 milijuna ljudi. On se velikim dijelom vodio u rovovima, a kada bi trebalo navesti sinonime koji bi ga najbolje opisali onda su to svakako riječi poput užasa i strahote, pri čemu upotreba ovih termina ne nosi u sebi nikakvu dramatizaciju već je riječ o stvarnom stanju stvari.
Rovovi, ah ti duboki rovovi
Rovovi su dugački jarci koji su mogli biti ravni, ali i nisu morali, i bilo je poželjno da imaju i druge oblike poput cik-cak linija i sličnih nepravilnih oblika jer su takvi izlomljeni dijelovi omogućavali vojnicima lakše preživljavanje i bolju zaštitu. Najčešće su bili duboki oko dva metra i široki oko metar i osamdeset. U početku prije pojave vatrenog oružja oni imaju isključivo defenzivnu ulogu, no kasnije pojavom vatrenog oružja stvari se bitno mijenjaju te pretvaraju ovakva ratna uporišta u mjesto ofenzive. Stručnjaci za rovovsko ratovanje će vam kao svoje asocijacije na rov nabrojati vjerojatno iduće: bolesti, štakori, glad, smradovi, mrtva ljudska tijela i slične ljepote. Najstrašnija spoznaja s kojom ste se budili i lijegali, ali živjeli tijekom budnosti, za koje se pak željeli da spavate, je ta da nikada niste znali koliko je smrt udaljena od vas, ako je i postojao neki odmak od nje. Rovovsko ratovanje u Prvom svjetskom ratu najvećim dijelom se primjenjivalo na Zapadnom bojištu, konkretno na području sjeverne Francuske i Belgije. Rovovi su štitili vojsku od mitraljeske vatre i napada iz zraka. Mogli su pružiti i određenu zaštitu od kemijskog ratovanja, što je ovisilo o više čimbenika, a ponajviše o vrsti otrova koja se primjenjivala jer u slučaju upotrebe jakog otrova poput iperita nije vam bilo spasa neovisno o rovu. Obično se u određenim trenucima izlazilo iz rovova i kretalo u direktne okršaje s bajunetama pri čemu se okršaj odvijao na tzv. Ničijoj zemlji. O brutalnosti takvog rata svjedoči bitka na rijeci Sommi koja se odvijala u Francuskoj 1916., a tijekom koje je samo u prvom danu stradalo na francuskoj strani 60 000 osoba.
Rovovi idealan recept za bolest
S jedne strane rovovi su pružali sigurnost, a s druge strane su sami po sebi bili uzrocima brojnih smrti. Vjerojatno se pitate o čemu je riječ. Krenimo po odgovore. Iako danas ljudi plaćaju blatne toplice i žele kožu izložiti blatu kako bi ona bila zdrava i ljepša, i naravno što je duže moguće mlada, život u blatu, hladnoći, vlazi bez odgovarajućih higijenskih uvjeta bio je idealan recept za bolest. Najvećim dijelom su ljudi obolijevali od kolere, dizenterije, trbušnog tifusa i sličnih divota. Osim toga najraširenija bolest koja je pogađala velik broj vojnika u rovovima je bilo tzv rovovsko stopalo, u pitanje je nekroza tkiva stopala koja je nekada rezultirala samo amputacijom prstiju, a ako ste bili baš bili pehist i cijelog stopala. Kao prevencija se koristilo kitovo ulje, naravno ako ste ga imali. Osim toga javljale su se i druge bolesti, koje su bile odreda povezane s gubitkom imuniteta, a što je stanje koje je bilo posljedica pothranjenosti, stalnog stresa i uopće loših životnih uvjeta. No, nisu ni svi rovovi bili isti. Kod Nijemaca je situacija bila drugačija jer su oni izgradili suhe rovove opskrbljene s električnom energijom, bunkerima, a ponekada i tekućom vodom. Druga strana pak nije smatrala da će im rovovi trebati na duži period pa su u skladu sa svojim razmišljanjima gradili privremene rovove.
Pametnom dosta
Svijet se promijenio 22. travnja 1915. upotrebom bojnog otrova plikavaca iperita. Nijemci su ga prvi puta upotrijebili u Ypresu u Belgiji. Naravno, kada jedna strana počne s nečim druga s time i nastavlja, pa je to bio uvod u nove metode ratovanja s katastrofalnim posljedicama. Vojnici su u rovu provodili do tjedan dana u jednoj rundi, a nakon toga bi bili poslani na odmor. U vrijeme odmora vojnici su posjećivali bordele, a što je rezultiralo velikim brojem spolnih bolesti. Uz to mnogi su vojnici u rovovima oboljeli od psihičkih bolesti sa simptomima poput paničnih napada i anksioznosti, te su često razvili sindrom kojega danas nazivamo PTSP. Mnogi s ovom dijagnozom jednostavno su pobjegli s ratišta zbog čega su kasnije završavali na prijekom sudu, a koji ih je često osuđivao na smrti. Što bi se reklo sve što smo do sada naveli pametnom je dosta da dobije gotovo pa popuni dojam strahota rovovskog načina ratovanja.
Ta grozomorna hrana
Hrana je bila posebna priča, no ništa drugačija od ostalih čari života u rovovima. Najčešće su se dobivali obroci koji su se sastojali od malo kuhane govedine, povrća i kruha. Tako je barem bilo na početku, ali kako je rat duže trajao opskrba je postajala sve većim problemom što se održavalo na prehranu, koja je postajala se lošija. Vojnici su se pomirili sa slabom prehranom, ali im je radost pružao alkohol jer je s njim dolazila i hrabrost koja im je omogućavala da lakše prežive dan ili noć. Često je boravak u rovovima bio ispunjen satima i satima dosade u kojima niste činili ništa osim možda čistili oružje ili se kartali ili jednostavno bili sami sa svojim mislima. Kako bi se tome doskočilo, i kako bi se spriječili eventualni problemi koji se javljaju s viškom vremena počinju se izdavati časopisi za vojsku, u kojima nema ni slova o ratu već se mogu čitati u njima eseji, pjesme i šale.
Možda najbolje boravak u rovovima Prvog svjetskog rata opisuje rečenica jednog od vojnika koji je svojoj majci poslao pismo kazujući: “Još nisam mrtva, ali to je pitanje vremena.” Upravo njegove riječi svjedoče o besperspektivnosti bivstvovanja i čekanja u rovovima koje se pretvaralo u bolnu agoniju bez kraja i konca.
Piše : Sonja Kirchhoffer
