Znate li zašto su Rimljani po prvi puta intervenirali na istočnoj obali Jadrana? Je li vam poznato kada je osnovana kolonija Akvileja, i koja je bila njezina prava zadaća izvan one koju su joj pripisali sami Rimljani? Zanima li vas rimska strategija prodora na područje naše obale i sukobi s ovdašnjim narodima, pridružite nam se u čitanju članka kojega donosimo u nastavku.
Slabljenje grčke prisutnosti i gusarenje
Smrt tiranina Dionija Sirakuškog u prvoj polovici 4. st. pr. Kr. dovela je do slabljenja grčkog utjecaja na području istočne obale Jadrana, što je pogodovalo jačanju Ilirskog Kraljevstva. Ovo slabljenje imalo je za posljedicu da su se različiti narodi na ovim prostorima razularili i nestalo je stege koja je sprječavala ozbiljnije izgrede poput gusarenja. O takvoj situaciji zorno svjedoči najpoznatiji izvor za proučavanje rimske povijesti Tit Livije, prema kojem se gusarenje različitih naroda na ovom dijelu Jadrana intenziviralo krajem 4. st. pr. Kr.
Početak manje-više stalnih sukoba
Ilirski napadi na grčke kolonije na istočnoj obali Jadrana bili su povod prve poznate rimske intervencije na ovim prostorima u 3. st. pr. Krista. U tom trenutku grčke su kolonije došle pod okrilje Rima, a rimska je država došla u prvi sukob s ilirskom državom. Ovakva je rimska politika, s jedne strane, propagirala savezništvo s Grcima, kao i zajednički otpor barbarima, dok je, s druge strane, u tom otporu zauzela jaču stranu koja slabije stavlja pod svoj protektorat. Bila je to klasično mudra rimska politika. Rimljani su se, u stoljećima koja su uslijedila, manje-više stalno sukobljavali s narodima koji su nastanjivali istočnu obalu Jadrana. Osnutak kolonije Akvileje 181. pr. Kr. samo je potencirao daljnje sukobe jer iako je ona osnovana kako bi tobože zaštitila Italiju, njezina je glavna funkcija bila osvajačka.
Sukobi s Histrima i Ilirima
Nakon što Rimljani Grke uzeli pod svoje, krenuli su u sukobe s ovdašnjim narodima. Prvi na redu bili su Histri na sjevernom dijelu Jadrana. Kada su većim dijelom riješili taj “trn u oku” krenuli su prema jugu i Ilirskom Kraljevstvu. U ranim fazama svojega prodora na istočnu stranu Jadrana Rimljani nisu na osvojenim područjima stvarali vojne baze, nego su na vlast dovodili ljude voljne za suradnju, kolaboracioniste koji su se zadovoljavali odgovarajućim privilegijama koje su iz te suradnje proizlazile. Naime, u toj fazi Rimljanima je bio prioritet osigurati si primarno neometanu plovidbu Jadranom. Rimska postupna osvajača politika bila je dobrano promišljena pa su Rimljani krenuli prema jugu tek nakon što su nanijeli jak poraz Histrima 177. pr. Kr. (konačno su ih pokorili 129. pr. Kr.), dok su Ilire porazili 168. pr. Kr.
Taktika slična kliještima
Kada su se Rimljani učvrstili na rubnim područjima na istočnoj obali Jadrana započela je nova faza prodora, a ovaj puta je ona bila usmjerena na središnji dio teritorija, odnosno narode koji su živjeli između Istre i Ilirskog Kraljevstva. Ovim su potezima u kojima su prvotno osvojili područja na sjeveru i jugu stvorili važna strateška uporišta s ciljem daljnjeg lakšeg prodora u unutrašnjost ovog teritorija. Bio je to potez koji se taktički može usporediti s kliještima kojima su narode između sjevera i juga držali u stisci.
Ratoborni Delmati
U skladu s onom “dok nekom ne smrkne nekom ne svane”, kao što je slabljenje Grka na Jadranu dovelo do bahaćenja Ilira tako je sada slabljenje Ilirskog Kraljevstva na povijesnu pozornici dovelo ratoborne Delmate koji su se počeli širiti na obližnja susjedna područja. U sukob s Delmatima, Rimljani su došli oko 156. pr. Kr. no sukobi s njima trajali su poprilično i završili su krajem Panonsko-delmatskog ustanka 9. po. Kr. Nekoliko desetljeća ranije, konkretno 35. pr. Kr. Rimljani su porazili i Japode.
Svi ovi sukobi vodili su se u bližem ili daljem susjedstvu Liburna i sigurno je da su Liburni imali određenoga udjela u spomenutim zbivanjima, međutim, izvori malo govore o rimsko-liburnskim odnosima te je vrlo vjerojatno da oni nisu međusobno ratovali, već da su uspostavili savezništvo. Toj pretpostavci išlo bi u prilog vrlo vjerojatno japodsko zauzimanje dijela liburnskog teritorija, o kojem smo već pisali u jednom od ranijih članaka, a koji su onda Liburni uz rimsku pomoć najvjerojatnije vratili u svoje ruke. Liburni se već nakon pohoda konzula Gaja Sempronija Tuditana 129. pr. Kr., pojavljuju kao rimski saveznici u borbi protiv raznih naroda na ovom području. Do tog trenutka Liburni su bili već dugo pod rimskim utjecajem i može se reći da su već tada bili zahvaćeni procesima romanizacije. Prisutnost rimskih snaga na području Liburnije može se objasniti i činjenicom da je Liburnija bila dobro strateško uporište koje je štitilo Italiju od prodora neprijatelja s istoka i juga, ali i spremnošću Liburna na suradnju.
Prepusti brigu drugom
Nakon Suline smrti, situacija je u rimskoj državi postala znatno nestabilnija, što je uzrokovalo slabljenje rimske prisutnosti na području istočne jadranske obale i očitovala se u širenju Delmata. Zbog nereda koji su uzrokovali Delmati 78. pr. Krista započela je dvogodišnja rimska kampanja u kojoj je rimski vojskovođa Gaj Koskonije poslan (najvjerojatnije) preko teritorija Liburnije u rat protiv Delmata, a tijekom kojega je osvojena Salona. Moguće je da od tada postoji provincija Ilirik jer se Gaj Koskonije spominje s prokonzulskim ovlastima, no njezin osnutak nije izričito dokumentiran te se Koskonije ne spoimnje u izvorima kao njezin upravitelj zbog čega je takva rekonstrukcija hipotetičke prirode. No, ostavili se po strani pitanje kada je osnovana provincija Ilirik, vrlo je moguće da su Rimljani zbog težnje za kontrolom strateških pozicija prema relativno opasnom delmatskom teritoriju nekako u to vrijeme prepustili Promonu Liburnima te na taj način nagradili Liburne za njihovu odanost, a sebi olakšali situaciju prepustivši kontrolu tog problematičnog područja svojim saveznicima, što je bio dobar manevarski potez u stilu prepusti brigu drugom.
Neuspjeh Cezara u sukobu s liburnskim protivnicima
Ovakva situacija nije bila dugo vijeka i Liburni su uskoro izgubili Promonu koji su im oteli Delmati 51. ili 50. p. Kr. Nakon toga Liburni su se za pomoć opet obratili Rimljanima. Cezar se odazvao liburnskom pozivu u pomoć, a potom je kao prokonzul Ilirika prvo tražio od Delmata da napuste Promonu, što ovi, naravno, nisu učinili, pa je na Delmate poslana poveća vojska, koja je doživjela poraz. Ovaj je poraz situaciju na ovim prostorima učinio još složenijem jer su u tom vremenu počeli pravi problemi za Cezara, što su naravno pragmatično iskorisitli Delmati. O utjecaju Građanskog rata između Cezara i Pompeja koji je zahvatio i Liburniju pisat ćemo uskoro.
Piše: Sonja Kirchhoffer
