Ratujemo od kada je svijeta i vijeka i to nije ništa novo, a u ratove uvlačimo od davnih vremena i životinje. Njihova uloga je u tom kaosu vrlo različita. Danas ćemo se vratiti u rat u Vijetnamu u koji su bili uključeni istrenirani psi s točno definiranim ulogama, a koje su im davale status vojnika. Američka je vlada uvukla pse u velikom broju u ovaj krvavi rat, a onda ih iz njega nije izvukla. Iako se američka vojska busa u prsa da nikoga ne ostavlja iza sebe, ovo je bila potpuna laž kada su psi rata u pitanju.
U Vijetnamu završilo oko 4000 pasa
Predsjednik Lyndon B. Johnson je službeno odobrio korištenje američkih vojnih pasa u Vijetnamu 1965. godine. No već su i prije tog odobrenja psi počeli postupno dolaziti u Vijetnam. Do tada u manjem broju, a nakon toga u sve većem. Prema procjenama američka vojske u rat na područje Vijetnama i Tajlanda poslano je oko 4000 pasa. Ovaj broj je neprecizan jer označavanje pasa nije započelo odmah već od 1968. godine. Od te godine psi su dobivali tetovažu u lijevom uhu i mogao se pratiti njihov broj. U ratu su sudjelovali velikim dijelom njemački ovčari i labradori retriveri, ali u najvećim broju bili su to inteligentni mješanci koji su se mogli istrenirati za razne zadatke. Velikim dijelom su ih vojski poklonile američke obitelji. Zašto su se pojedine obitelji odlučile na taj čin teško je reći. Neki možda iz osjećaja domoljublja, a neki kako bi se riješili ljubimaca koji su im postali preteški za brigu. Uglavnom oni koji su uspjeli proći obuku su u Vijetnamu korišteni za razne svrhe poput stražarenja, izviđanja, traganja, detektiranja eksplozivnih sredstava i sličnih opasnih zadataka.
Odbačeni kao istrošene krpe
Od nekoliko tisuća pasa u domovinu se vratilo samo njih oko 200. Računa se da je nekoliko stotina pasa izgubilo živote u borbi, a nekoliko stotina od bolesti, toplinskog udara i nesreća koje su dovele do stradavanja izvan same borbe. Unatoč tome sudbina nekoliko tisuća pasa ostaje nepoznata. Psi su u Vijetnam dolazili sa svojim vodičima, a nakon što bi misija jednog od njih završila pas bi prelazio u ruke drugog skrbnika. No kada je vlada donijela odluku o povlačenje iz Vijetnama odlučeno je da se psi ne evakuiraju i da ostanu tu gdje jesu. Oni su za američke političare imali status ratne opreme odnosno izjednačeni su sa stvarima koju kada potrošiš jednostavno odbaciš kao istrošenu krpu.
Zašto su psi bili toliko uspješni?
Svi oni koji su bili sa psima u Vijetnamu kažu da je njihova uloga u ratu bila neprocjenjiva. Koliko su bili uspješni pokazuje i to što je vojska Sjevernog Vijetnama raspisala nagradu za likvidaciju pasa i njihovih vodiča. Zašto su psi bili toliko uspješni ponajprije jer imaju odličan njuh, kao i sluh zbog čega su jedinice koje su imale pse bile u prednosti i gubile manje ljudi od ostalih. Računa se prema službenim procjenama da su spasili 10 000 vojnika, no sudionici samog rata poput Richarda Cunninghama, a koji je bio jedan od vodiča pasa u Vijetnamu, smatraju da je taj broj bio daleko veći.
Sramota američke vlade
Kući se vratilo njih oko 200 i to zahvaljujući pritisku medija i javnosti. Brojni vodiči željeli su se povući sa svojim psima no to im nije omogućeno, pa i onda kada su bili spremni platili prijevoz pasa o svom trošku kući. Kada su vojnici inzistirali na tome i prijetili da neće bez pasa kući rečeno im je da onda slobodno ostanu gdje jesu. Nakon toga jedan mali dio pasa je završio u južno vijetnamskoj vojsci i policiji, no kada je Sjeverni Vijetnam pregazio Južni većina ovih pasa je loše završila. Vjerojatno je dio pasa eutanaziran ili ubijen na jeftiniji način, a dobar dio je moguće pojeden jer u Vijetnamu jedu pse.
Ni jedan dan bez sjećanja
Vodiči ovih pasa koji su preživjeli i koji su još na životu kažu da ne prođe ni dan da se ne sjete svojih vjernih prijatelja, koji ne samo da su im spasili živote već i sačuvali mentalno zdravlje.
Predsjednik Barack Obama potpisao je nov zakon 2014. godine kojim garantira siguran povratak svim vojnim psima u SAD-e nakon završne službe čime će završila konačno agonija za vojne pse i njihove vodiče.
Piše: Sonja Kirchhoffer
