Korijeni posebnog odnosa između čovjeka i psa sežu daleko u prošlost. Danas se smatra da su ljudi počeli pripitomljavati pse prije više od 20.000 godina, dakle, u vrijeme prije nego su prešli na sjedilački način života. Prvi slučaj upotrebe pasa u ratne svrhe, međutim, potječe iz oko 650. pr. Kr., kada je zabilježeno da je tijekom rata između grčkih gradova Magnezije i Efeza magnezijske konjanike pratio po jedan pas. Pritom su prvo napadali psi, nakon čega bi uslijedio napad konjanika. Upotreba pasa zabilježena je i kod obje zaraćene strane u Grčko-perzijskim ratovima. Rimljani su za ratne situacije posebno cijenili mološke pse, nazvane prema drevnom grčkom plemenu Mološana, koje je živjelo u Epiru (danas na granici Albanije i Grčke).
U starom i srednjem vijeku psi su većinom korišteni za izviđanje i tijekom ophodnji, posebno pri traganju za bjeguncima ili pobunjenicima, ali su katkad upotrebljavani i kao ofenzivno sredstvo. Neki su bogataši čak dali izraditi posebne oklope za svoje ratne pse. Pored doga, psima su se koristili za osiguranje karavana ili za vuču, posebno na područjima koja su teško dostupna konjima. U novome vijeku najpoznatiji korisnici ratnih pasa bili su konkvistatori, koji su ih rabili za teroriziranje domorodaca. Tijekom Napoleonovih ratova i Američkog građanskog rata su angažirani kao čuvari i glasnici.
U Prvom svjetskom ratu američki je pitbull Narednik Stubby postao prvi pas koji je stekao dočasnički čin. U Drugom svjetskom ratu Sovjeti su pokušali pse upotrebljavati kao samoubilačko protutenkovsko sredstvo tako da su na njih nakrcali eksploziv te ga poslali da se zavuče pod neprijateljski tenk. Ispostavilo se, međutim, da bi jednako često otrčali pod sovjetske tenkove, tako da je cijeli projekt ubrzo ukinut. Psi se i danas u vojsci upotrebljavaju kao čuvari i tragači, a katkad i kao sredstvo za psihološku torturu zarobljenika.
Piše: Boris Blažina
