Iako je barut izumljen u Kini u 9. stoljeću, prošlo je mnogo vremena prije nego što je primijenjen u vojne svrhe. Tek u 10. stoljeću javljaju se prvi pouzdani zapisi o raketama (Kinezi su ih zvali vatrene strijele), a u 12. stoljeću nastale su prve bombe i topovi. Ručno vatreno oružje razvilo se tek stotinjak godina kasnije. Iz postojećih zapisa i arheoloških materijala nije moguće zaključiti točno kada se pojavilo prvo ručno vatreno oružje, ali većina stručnjaka slaže se da je nastalo u Kini u drugoj polovici 13. stoljeća, a zatim se proširilo diljem Euroazije. Postojalo je mnoštvo naziva za to oružje, npr. engleski handgonne (ručni top), njemački Handrohr (ručna cijev), češki píšťala (zviždaljka) itd.
Najstariji ručni top koji je pouzdano datiran je tzv. Xanadu top, nazvan prema prijestolnici mongolsko-kineskog vladara Kublaj-kana, gdje je pronađen. Datira iz 1298. godine, ali postoje slični primjerci koji su vjerojatno i stariji. Dug je 34,7 centimetara, a masa mu je 6,2 kilograma, što znači da je njime mogao rukovati jedan vojnik (postavio bi top na vrh drvenog štapa). Godine 1326. pojavio se prvi ručni top u Europi. Postali su vrlo popularani te se iz njih krajem 14. stoljeća razvio novi tip osobnog vatrenog oružja – arkebuza. Zanimljivo je da se prvi zapisi o uporabi ručnih topova na Bliskom Istoku javljaju nekoliko desetljeća kasnije. To je neke stručnjake navelo na zaključak da vatreno oružje nije stiglo iz Kine, već je neovisno izumljeno u Europi, a možda i na Bliskom Istoku. Većina se, međutim, ne slaže s takvim teorijama jer ne postoje zapisi o višestoljetnom razvoju tehnologije baruta u tim regijama. Nadalje, barut je u tim regijama odmah rabljen kao oružje, dok je u Kini prvo bio upotrebljavan u civilne svrhe. Postoje dvije teorije o prijenosu vatrenog oružja iz Kine u Europu. Prema prvoj, prenijeli su ga Mongoli tijekom svojih osvajanja, a prema drugoj je u Europu stiglo Putem svile.
Piše: Boris Blažina
