U proljeće 1938. godine metak je prosvirao glavu mladića koji je u tom trenutku imao 25 godina. Zbilo se to tijekom Španjolskog građanskog rata koji se vodio grubo rečeno između ljevičara i desničara. Sukob je trajao od 1936. do 1939. godine, a bio je svojevrsna uvertira u Drugi svjetski rat. Kao i svaki rat ovaj je odnio brojne živote, a računa se da je u Španjolskoj tada bilo više stotina tisuća žrtava. Mladić s prostrjelnom ranom u glavi jedan je od onih koji su preživjeli naizgled nemoguće. Čudom nije morao na operaciju niti je imao potrebu za posebnim tretmanima. Jednostavno nakon što je došao k svijesti – svijet za njega više nije bio isto mjesto.
Neobičan slučaj
U bolnici je došao u ruke čuvenom neuroznanstveniku Justu Gonzalu Rodríguezu-Lealu koji je od njega bio stariji samo tri godine. Zapravo Gonzale još nije bio čuven. Bio je to uvjetno rečeno i sretan spoj okolnosti u kojem se ovako nešto dogodilo upravo na dohvat ruke Gonzalea koji je radio u vojnoj bolnici Godella u Valenciji u istočnoj Španjolskoj. Tada još nitko nije znao da je u pitanju jedan od onih presudnih slučajeva koji mijenjaju živote. Ova je promjena bila dvosmjerna jer je Gonzale zahvaljujući pacijentu promijenio poimanje mozga u znanosti, a ujedno je mladić htio ne htio doživio potpunu promjenu u percepciji svijeta oko sebe. Do tada je mozak bio shvaćen kao homogena masa, ali je konkretni slučaj pokazao da je ovakva percepcija bila jedna velika zabluda. Izvješće o ovom potpuno neobičnom slučaju objavljeno je u travnju 2023. godine u časopisu Neurologia.
Alisa s druge strane ogledala
Kada je pacijent “M” došao k svijesti u vojnoj bolnici doslovno sve je u njegovoj glavi bilo okrenuto naglavačke. Gonzalea je interesiralo kakve će biti posljedice ozljede na samog pacijenta. Pretpostavljamo da se pacijent “M” morao osjećati poput Alise s druge strane ogledala. Iako se njegova nova percepcija stvarnosti zna nazivati zabavnom, to je daleko od istine. Prije da je bila riječ o noćnoj mori, s tim da ste ovdje bili poprilično sigurni da se nećete, ili barem ne tako skoro, probuditi iz nje. No da ne bude sve tako crno ova je ozljeda donijela i neke neobične sposobnosti mladiću poput one uočavanja detalja, zatim čitanja unatrag. Imao je i novu sposobnost koja se možda može dijelom usporediti i s djelovanjem CT skenera, a koji skida sloj po sloj u organizmu. U skladu s tim njegov je novostečeni kromatski poremećaj skidao slojeve boje sa stvari koje je promatrao. Mogao je vidjeti i i koliko je sati iz apsolutno bilo kojeg položaja. Ove sposobnost su bile ne previše iskoristive u svakodnevnom životu jer nisu pobuđivale veliku pozornost. Stvari je kažu vidio kao da je sve promatrao i dubeći na glavi.
Ne, on nije kompaktna kutija
Pacijent “M” je poput drugih sličnih njemu prihvatio svoje stanje i živio s njim najbolje što je mogao. U ono vrijeme mozak je doživljavan kao kompaktna kutija, a Gonzale je zahvaljujući pacijentu “M” uočio da je on zapravo modularna tvorevina. U svom je kasnijem radu potvrdio i produbio svoja stajališta jer je proučio još stotine pacijenata s ozljedama mozga. Iz kontakta s pacijentom “M” razvio se odnos povezanosti i bliskosti koji je trajao nekoliko desetljeća – sve do smrti liječnika. Kakvi će biti simptomi moždanih oštećenja ovisi, kako je zaključio Gonzale, ponajprije o veličini i položaju ozljeda. Drugim riječima nije svaka ozljeda mozga ista. Gonzale je napravio i klasifikaciju ozljeda mozga, podijelivši ih na one središnje ozljede u kojem su ravnomjerno pogođena razna osjetila zatim one koje je nazvao paracentralnim i u kojima nema ravnomjernosti te marginalna oštećenja koja zahvaćaju samo pojedina osjetila.
Pacijent “M” do kraja je živio relativno normalnim životom – ponajviše zahvaljujući mehanizmu selektivne pozornosti koja se fokusira na određenu sekvencu, kako u vidnom tako i u zvučnom i taktilnom smislu. Teško je zamisliti ove promijene u percepciji, no još je fascinantnije koliko smo prilagodljivi drastičnim promjenama u svom funkcioniranja, a sve to ne bi li preživjeli.
Piše: Sonja Kirchhoffer
