Posljednja bitka samuraja

Nakon kraja razdoblja Sengoku jidai (japanski: Doba zaraćenih državica) 1615. Japan se izolirao od ostatka svijeta. Strašni ratovi koji su stoljećima harali tom otočnom državom okončani su uvođenjem rigidnog i izrazito konzervativnog društvenog sustava s ciljem osiguranja unutarnje stabilnosti i zaštite od svih stranih utjecaja koje su vladajući slojevi vidjeli kao potencijalni izvor društvenih previranja. Glavni nositelj tog društva bio je stalež samuraja na čelu sa šogunom odnosno vojnim upraviteljem, dok je car imao samo ceremonijalnu ulogu. Najmoćniji samuraji nazivali su se daimyo, a možemo ih smatrati ekvivalentnima europskom visokom plemstvu. Sva je zemlja u Japanu bila u vlasništvu tristotinjak daimyoa.

Međutim, kao i bezbroj puta u povijesti, pokazalo se da jedna država ne može jednostavno okrenuti leđa svijetu i očekivati da će takvo stanje potrajati. Dio vladajuće elite Japana u 19. je stoljeću postao svjestan da feudalno društvo njihove države gospodarski znatno zaostaje za zapadnim svijetom. Stoga su se sredinom stoljeća oblikovale dvije suprotstavljene struje – reformatorska, okupljena oko cara i konzervativna, okupljena oko šoguna. Proces prijelaza Japana iz feudalnog u moderno industrijsko i tržišno društvo trajao je od 1853. do 1867. godine. Kulminirao je s nekoliko oružanih sukoba između pristaša šoguna i pristaša cara, s time da su potonji uživali potporu stranih sila (poglavito SAD-a i Francuske). Završili su odstupanjem posljednjeg šoguna i prenošenjem njegovih ovlasti na cara Meijia. Car je pozvao sve daimyoe na dvor te im obznanio da je njihova zemlja sada državno vlasništvo. Uvedena je opća vojna obveza. Te dvije mjere imale su cilj slomiti moć samurajskog staleža. Samurajima je zauzvrat za zemlju ponuđena tek manja novčana odšteta. Konačan udarac njihovoj časti bilo je ukidanje njihovog tradicionalnog prava na nošenje mačeva.

Bila je to kap koja je prelila čašu. Izbilo je nekoliko samurajskih ustanaka. Unatoč brojčanoj premoći samurajskih vojski, careve su snage, uvježbane i opremljene na zapadnjački način, odnijele pobjedu. Na strani carske vojske borio se i samuraj Saigo Takamori. Iako je u početku podupirao cara, Saigo se protivio mnogim modernizacijskim mjerama, posebno uvođenju željeznice i omalovažavanju samurajskog staleža. Razočaran smjerom kojim je krenula nova vlada, Saigo se povukao u mirovinu, ali je uskoro osnovao vojno učilište u pokrajini Satsuma na kojem su predavali samuraji. Ubrzo se u pokrajini okupilo mnogo samuraja i ona je tako postala žarište otpora prema režimu. Središnje su vlasti poslale 58 policajaca navodno sa zadatkom da istraže stanje u pokrajini. Samuraji su ih zarobili i iznudili priznanje da im je stvarni zadatak bio ubiti Saiga. Saigo je tada postao vođa pobune protiv cara. Na početku je uz sebe imao 40.000 samuraja, ali se taj broj vremenom smanjio svega na 500. Vidjevši da im nema izlaza, ukopali su se na brdo Shiroyama i čekali svoju sudbinu.

Početkom rujna 1877. okružilo ih je oko 30.000 vladinih vojnika s nadmoćnim topovskim naoružanjem. Bombardirali su samurajske položaje i izvršili nekoliko napada, ali su ih samuraji, iako naoružani samo hladnim oružjem i malim brojem vatrenog, uspješno odbili. Vladine su snage odlučile izvršiti napad sa svih strana, a bili su toliko odlučni riješiti se samuraja da su imali naredbu da ih gađaju čak i ako postoji mogućnost da pogode vlastite vojnike. Odbivši poziv na predaju, samuraji su izvršili protunapad i mačevima natjerali daleko brojnije protivnike u bijeg. Ipak, nisu se uspjeli probiti kroz neprijateljske linije te su se morali vratiti na početne položaje. Preživjelo je svega 40 samuraja, a sam Saigo je bio teško ranjen te počinio ritualno samoubojstvo (seppuku).

Posljednji samuraji uskoro su ostali bez streljiva, pa su izvukli mačeve i krenuli na protivnika. Zapovjednik carske vojske dao ih je pokositi strašnim novim oružjem – gatlingovim strojnicama. Unatoč porazu, Saigo je prerastao u narodnog junaka, a i sam car posthumno mu je izrekao oprost. Bitka kod Shiroyame bila je inspiracija za posljednju bitku u filmu Posljednji samuraj s Tomom Cruiseom u glavnoj ulozi.


Piše: Boris Blažina

Komentari