“Osebujna samodestruktivnost Trećeg Reicha” ili sudbina 10 000 Nijemaca i njihovih obitelji – odlučena porazom Njemačke

Iako smo svi u školama učili povijest, osobito povijest Drugog svjetskog rata, puno toga je ostalo neizrečeno. Jedna od takvih zanemarenih lekcija o povijesti je ona o sudbini 10 000 Nijemaca, koji su se nakon dolaska sovjetskih snaga odlučili na radikalan potez. O  čemu je točno riječ pročitajte u tekstu kojega smo danas za vas pripremili.

Poraz kao pitanje trenutka

U travnju 1945. svima je bilo poznato tko će izgubiti, odnosno dobiti rat. Njemačke snage više nisu mogle zadržati prodor saveznika i poraz je bio pitanje trenutka. Savezničke snage osvajale su grad po grad, no vojnici Crvene armije su u odnosu na ostale saveznike pokazali posvemašnju brutalnost prema njemačkom stanovništvu. Velik broj Nijemaca suočen s dolaskom Sovjeta odabrao je smrt, baš poput visokih nacističkih dužnosnika počev od Adolfa Hitlera, Josepha Goebbelsa, Heinricha Himmlera ili pak Martina Bormanna.

Nacistička propaganda poticala samoubojstvo


Nijemci su strahovali od odmazde za zločine pri čemu su se najviše bojali Crvene armije. Tome nije pomagala ni nacistička propaganda, koja je poticala samoubojstvo kao zadnji od načina herojskog služenja domovini. Tako su nakon posljednjeg koncerta u Berlinskoj filharmoniji 12. travnja 1945. članovi Hitlerove mladeži dijelili publici kapsule cijanida. Ujedno je ta propaganda sijala strah od vojne invazije. Ljudima je usađen strah od saveznika koji dolaze mučiti, silovati i pljačkati. Ti strahovi nisu bili neutemeljeni, barem kada su Sovjeti u pitanju. No neki su digli ruku na sebe zbog svojih zločina jer se nisu željeli suočiti s porazom, i svime onime što on donosi, a to su suđenja i kazne.

Nacionalni trend

Povjesničari razlikuju tri faze u masovnom samoubojstvu Nijemaca. Prva je faza započela još u siječnju 1945. godine, kada su Sovjeti vratili teritorije u istočnoj Pruskoj  i Šleskoj. Druga faza se zbila u travnju i svibnju, i u tom su razdoblju uz brojne građane samoubojstva izvršili visoki dužnosnici nacističkog režima. Završna faza se zbila nakon što je došlo do podjele teritorija, i to prvenstveno na području okupiranom od strane Crvene armije dok su ostala područja pod upravom drugih saveznika bila prilično benigna u svom odnosu prema njemačkih građanima. Nacističku propagandu poslušalo je više od 10 000 ljudi. To je postajao svojevrsni nacionalni trend.

Antisemitski Demmin

Najpoznatiji primjer onoga što se događalo u Njemačkoj tog perioda, konkretno druge faze masovnih samoubojstva, vezan je uz gradić Demmin, smješten na području Zapadne Pomeranije. To je nekada bio glavni grad tog područja. Danas taj grad, ima manje stanovnika nego što ga je imao tijekom Drugog svjetskog rata. U 20-im i 30-im godinama 20. stoljeća ovo je područje bilo uporište rasta nacionalističke desnice. Tijekom nacističke vladavine bio je to izrazito antisemitski nastrojen grad. U njemu je već 1938. prodana gradska sinagoga tvrtki, koja se bavila izradom i prodajom namještaja. U takvoj atmosferi brojni su Židovi napustili grad, prije nego što je počeo konačan obračun sa Židovima.

Uzajaman osjećaj mržnje

Ono što je stanovnike Deminna učinilo posebno ranjivima bila činjenica da su u nemogućoj situaciji jer su kako bi spriječili napredovanje Crvene armije srušili mostove preko rijeke Peene, a time su i sebi onemogućili izlazak iz grada. Osim toga Sovjeti koji su stizali u grad su mrzili Nijemca, kao i Nijemci Sovjete, bili su to uzajamni osjećaji. Brojni sovjetski vojnici su smatrali da nema nevinih njemačkih stanovnika i da je “dobar Nijemac samo mrtav Nijemac”. U takvoj atmosferi brojni su Nijemci se odlučili na oduzimanja svojih života kao jedino rješenje. U Berlinu je krajem rata oko 7000 građana si oduzelo živote. No u Demminu koji je bio neznatan gradić to je učinilo čak između 700 i 1000 osoba, u razdoblju koje je trajalo 72 sata, konkretno u danima između 30. travnja i 2. svibnja 1945.

Alkoholizirani Sovjeti počinili brojne zločine

Nakon što su Sovjeti ušli u grad započelo je divljanje vojske. Nekako u to vrijeme njemački su građani saznali da je njihov vođa mrtav. To je samo doprinjelo demoralizaciji građana. Sovjeti su istovremeno počeli pljačkati i ubijati. Provaljivali su u gradske trgovine, kao i privatne kuće i uzimali sve ono što im se činilo vrijednim. Pod utjecajem opljačkanog alkohola njihovo je divljanje poprimilo žešći ton. U samo tri dana uništeno je 80 posto gradskog prostora. Među taktikama iživljavanja učestala je bila i ona silovanja, a prema dokumentaciji zapadnih povjesničara u ovom periodu zabilježeno je na stotine tisuća silovanja, no ta se brojka u nekoj literaturi penje i na 2 milijuna. Kako bi spriječili da padnu u ruke Sovjeta ljudi su uzimali sve što im je bilo na dohvat ruke kako bi si oduzeli život. Rezali su žile, vješali se, pucali u svoje najbliže i sebe, pili otrov i posezali za drugim metodama. Roditelji su ubijali svoju djecu, bake i djedovi unučad. Ipak najčešći način samoubojstva bile su kapsule cijanida.

Najveće masovno oduzimanje života u povijesti Europe

Njemački psihijatar Erich Menninger-Lerchenthal je izjavio da se ovakvo organizirano masovno oduzimanje života nije dogodilo nikada prije u povijesti Europe. On je ujedno tu masovnu odluku povezao sa strahom od poraza i preuzimanjem odgovornosti za ono što se događalo tijekom Drugog svjetskog rata. Nacisti su rano počeli glorificirati smrt kao herojsku žrtvu za domovinu. Činjenica je da su Nijemci među nacijama koje su počinile najveće zločine u 20. stoljeću. Mnogi su to potiskivali i živjeli u nekom svom izmaštanom svijetu, u kojem su im mozgovi bili isprani nacističkom propagandom, a koja im je na kraju došla glave u trenutku kada su se morali suočiti s istinom o svom režimu i njegovom kraju.

Piše: Sonja Kirchhoffer

Komentari