U kritičnim trenucima general Ante Gotovina izvješćuje dr. Franju Tuđmana da vojska neće moći izdržati još jednu zimu na Dinari. Stoga se donosi odluka o pokretanju operacije koja bi bila pandan operaciji Zima ’94.
piše: Dražen Krajcar
Operacija Ljeto ’95 trajala je od 25. do 30. svibnja i bila je, kako se pokazalo, glavni preduvjet da sljedeća akcija HV-a Oluja prođe kako je zamišljeno.
Ipak povod za samu akciju bila je civilizacijska i humanitarna katastrofa te masovni pokolji koji su se dogodili, pred očima cjelokupne svjetske javnosti, u tzv. zaštićenim zonama UN-a Srebrenice (11. srpnja 1995) i Žepe (18. srpnja 1995), bez obzira na razgovore i pregovore predstavnika i specijalnih izaslanika Glavnog tajnika UN-a za bivšu Jugoslaviju Yasushi Akashia i Thorvalda Stoltenberga sa Slobodanom Miloševićem o mogućim humanitarnim posljedicama srpskog osvajanja ove dvije zaštićene zone.
Tada se pojavila i treća moguća katastrofa, pad Bihaća. Također zaštićene zone UN-a. Naime Bihać se tada nalazio pod stalnim napadima srpskih snaga sastavljenih od VRS, SVK i postrojbi specijalne policije RSK.
Da bi se sve ovo spriječilo u Splitu je od strane hrvatskih i bošnjačkih strana ponovo oživotvoren Washingtonski sporazum kojim je odlučeno da će vojne postrojbe pod kontrolom RH i BiH zajedno djelovati sa jednim ciljem – sprečavanjem neprijatelja (t.j. srpskog agresora) da nastavi sa ofenzivom. Dogovorena je koordinacija oružanih snaga Hrvatske i BiH, čime je konačno legalizirana prisutnost regularnih postrojbi Hrvatske vojske na teritoriju BiH.
Tada, u kritičnim trenucima, Ante Gotovina izvješćuje dr. Franju Tuđmana da vojska neće moći izdržati još jednu zimu na Dinari. Stoga se donosi odluka o pokretanju operacije koja bi bila pandan operaciji Zima ’94.
Na Hrvatskoj strani tada su bili na raspolaganju 4. i 7. gbr, 114. br, 2./9. gbr, 1. HGZ, 81. gb, 3./1. gbr HVO, SP HR HB.
Nasuprot njima su stajale srpske snage u Bosanskom Grahovu i Glamoču, koje su branile postrojbe iz sastava 2. Krajiškog korpusa VRS. Međutim, zbog značajnijeg angažmana na osvajanju Bihaća srpska obrana Bosanskog Grahova i Glamoča bila je slaba, a činili su je neiskusni vojnici, Srbi iz Hrvatske ili Bosne i Hercegovine koji su ranije izbjegli u Srbiju, gdje su mobilizirani i vraćeni na ratište.
Operacija hrvatskih snaga izvršena je u dva smjera napada.
Na prvom smjeru napada Crni Lug – B. Grahovo neprijatelj je imao dobro utvrđene položaje, a tijekom ljeta dovedeno je i pojačanje, vjerojatno s bihaćke bojišnice.
Nakon tri dana napada, 28. srpnja 7. gbr HV i 4. gbr HV ušle su u Bosansko Grahovo i uspostavile nadzor nad planinskim prijevojem Derala iznad Strmice. Na taj se način pod kontrolom HV našao cestovni pravac Knin – Drvar te su neprijateljske postrojbe u sjevernoj Dalmaciji dospjele u poluokruženje.
Neprijatelj je na operaciju odgovorio povlačenjem i uspostavom crte obrane na Crvenoj zemlji i Strmici, 10 kilometara od Knina.
Na drugom smjeru napada planina Šator – Glamoč koji je počeo 25. srpnja. kao i prvi smjer napada, djelovale su 1. HGZ, 81. gardijska bojna, 3. bojna 1.gbr HVO i specijalna policija MUP-a HR Herceg Bosne. Tu je neprijatelj imao dobro utvrđene položaje na planini Staretini, sjeverozapadno od Glamoča. Ipak i ovdje su naše postrojbe odnijele pobjedu te je nova linija obrane uspostavljena je na rubnim dijelovima oko Glamočkog polja.
Nakon operacije Ljeto 95 snage pobunjenika u Krajini dovede su u vrlo tešku situaciju poluokruženja, s linijom bojišnice samo 10 kilometara udaljenom od Knina. Time je sudbina pobunjeničke tvorevine na području RH zapečaćena i bilo je sasvim jasno kako bez intervencije vojske Srbije, Knin nema nikakve šanse održati se. Dakle tada, nekoliko dana prije operacije Oluja, političko i vojno rukovodstvo Krajine već je imalo plan evakuacije civila iz RSK u slučaju napada HV.
Ovom akcijom oslobođeno je područje ukupne površine 1600 četvornih kilometara.
