Bio je to jedan od najodvažnijih pothvata u povijesti špijunaže. Američki obavještajci odlučili su prisluškivati sovjetske podmorske kablove kako bi ostvarili prednost nad hladnoratovskim suparnicima.
Era Hladnog rata bila je obilježena brojnim operacijama u kojima su glavni rivali, SAD i SSSR, podjednako uporno prikupljali svaki obavještajni podatak kojeg su se mogli dočepati kako bi saznali čime njihovi rivali raspolažu, a od posebne važnosti bili su podaci vojna karaktera. Jedan od najspektakularnijih špijunskih poduhvata bila je Operacija Ivy Bells (engl.Bršljanovi zvončići), klasificirana kao strogo povjerljiv zajednički poduhvat američke mornarice, Središnje obavještajne službe (CIA) i Nacionalne sigurnosne agencije (NSA). Operacija Ivy Bells omogućila je prisluškivanje komunikacija sovjetske Pacifičke flote, i to onih najvišeg stupnja tajnosti.
Pukotina u obrani supersile
Komunikacijski kablovi bili su, kako prije 50 godina tako i danas, zanimljiva meta za obavještajne agencije. Oni su bili od posebna značaja u predsatelitskoj eri, kada je jedini način prijenosa velike količine podataka između kontinenata i otoka bila uporaba podmorskih kablova. Ranih 70-ih godina Amerikanci su otkrili da takav podmorski kabel postoji u hladnom Ohotskom moru, na sjeveroistočnim granicama Sovjetskog Saveza.
Kabel je spajao sovjetsku podmorničku bazu u Petropavlovsku na Kamčatki, sjeveroistočno od Kurilskih otoka, s glavnim stožerom sovjetske Pacifičke flote u Vladivostoku. Između tih dviju baza odvijao se značajan komunikacijski promet koji se ticao čitavog interesnog područja Sovjeta na Pacifiku. Podmorski komunikacijski kabel bio je prvorazredna obavještajna meta, ali doći do nje i domoći se podataka prenošenih tim putem bilo je gotovo nemoguće. Ohotsko more nalazilo se u teritorijalnim vodama tadašnjeg Sovjetskog Saveza, zabranjeno za promet stranim brodovima, i vrlo dobro čuvano vojnim brodovima Sovjetskog Saveza. U Ohotskom moru Sovjeti su izvodili i brojne vojne vježbe, kako na površini mora tako i ispod nje. Teško je bilo zamisliti nepovoljnije okruženje za bilo kakvu tajnu vojno-obavještajnu operaciju.
Odvažni Halibut
Unatoč gotovo nemogućim uvjetima, američke obavještajne službe nisu mogle propustiti ovu priliku, i naposljetku su pokrenule vrlo kompleksnu operaciju prisluškivanja podmorskog komunikacijskog kabla u Ohotskom moru. U listopadu 1971. godine nuklearna podmornica USS Halibut ušla je u Ohotsko more u potrazi za lokacijom podmorskog kabla. Jedini način kako je na kabel mogla biti instalirana prislušna naprava bilo slanje ronioca s posebnom opremom za preživljavanje i rad na velikim dubinama ledenog mora. Posebno obučeni saturacijski ronioci (ronioci s opremom za smanjenje rizika od dekompresijske bolesti) su nakon pretrage morskog dna pronašli kabel na dubini od 120 metara, i na njega ugradili prislušnu napravu dugačku jedan metar. Prislušna naprava bila je omotana oko kabla kako bi indukcijom registrirala signale, i time je izbjegnuta potreba za probijanjem zaštitnog sloja na kablu. Cijela je operacija čuvana u strogoj tajnosti – većina posade USS Halibuta mislila je da tragaju za ostatcima sovjetskih raketa te da su na kabel naišli pukom slučajnošću.
Signali su snimani na magnetske vrpce. Na svoje veliko iznenađenje, analitičari NSA-a uvidjeli su da većina poruka uopće nije bila zaštićena kriptiranjem, što je navodilo na pretpostavku da su Sovjeti potpuno uvjereni u sigurnost komunikacije tim podmorskim kablom. Prikupljeni obavještajni podaci bili su od neprocjenjive važnosti Amerikancima. Zbog velikog uspjeha ove operacije, zatraženo je od kompanije Bell Laboratories da konstruira novu prislušnu napravu, koja bi mogla prisluškivati više linija istovremeno i snimati podatke kroz dulje vremensko razdoblje. Genijalna novokonstruirana prislušna naprava bila je duga šest metara, mase šest tona i imala je nuklearni izvor električne energije. Jednom na mjesec USS Halibut dolazio je u blizinu prislušne naprave te su ronioci snimljene trake mijenjali novima u hladnim vodama Ohotskog mora.
Protivnički potezi na velikom ekranu
Snimljene trake prve je analizirala NSA, a dobivene podatke nakon njih su procesuirale i druge službe unutar obavještajne zajednice, ovisno o potrebi i osjetljivosti prikupljenih informacija, što je određivala NSA. Ovaj spektakularni obavještajni puč omogućio je promatranje sovjetskih pomorskih operacija kao iz prvog reda kina, uz kokice i pivo.
Golem uspjeh Operacije Ivy Bells potaknuo je daljnje operacije instaliranja naprednijih prislušnih naprava i na druge sovjetske podvodne kablove širom svijeta. Još je nekoliko američkih podmornica bilo opremljeno za ovakve posebne zadatke instaliranja prislušnih naprava i zamjenu magnetskih traka. Operacija prisluškivanja podmorskih komunikacijskih kablova potrajala je čitavo desetljeće dok špijunske satelitske snimke 1981. Nisu zabilježile nekoliko sovjetskih vojnih brodova točno iznad lokacije prislušne naprave u Ohotskom moru. Ronioci s USS Parchea otkrili su na prvoj sljedećoj misiji zamjene magnetskih traka da je prislušna naprava nestala.
Dvostruki agent
Nekoliko godina kasnije ruski prebjeg i pukovnik KGB-a Vitalij Jurčenko Amerikancima je otkrio informacije koje su bacile svjetlo na događaje koji su naposljetku doveli do otkrića kako se u srcu NSA-a nalazio – špijun koji je Sovjetima razotkrio vrlo plodonosnu špijunsku Operaciju Ivy Bells.
Veteran NSA-a, obavještajac Ronald Pelton tečno je govorio ruski jezik i smatralo ga se vrhunskim analitičarom, ali vođenje vlastitih financija nije mu bila jača strana. Bio je 65 tisuća dolara u dugu i predao je zahtjev za osobni bankrot svega nekoliko mjeseci prije nego je podnio ostavku, nezadovoljan svojim položajem u Agenciji. Sa svega nekoliko stotina dolara na računu Pelton je ušetao u sovjetsku ambasadu usred Washingtona i ponudio KGB-u svoje znanje za novac. Između 1980. i 1983. primio je sveukupno 35 tisuća dolara od KGB-a za pružene informacije. Nije jasno zašto su Sovjeti čekali više od godinu dana da otkriju kako znaju za američku operaciju, ali pretpostavlja se da je razlog tome bilo slanje lažnih informacija kako bi zbunili protivnike.
Ipak, čitavo desetljeće neometana špijuniranja komunikacija svojih rivala Amerikancima je priskrbilo golemu količinu obavještajnih podataka vojne prirode, koja im je omogućila značajnu prednost u nadolazećim godinama Hladnog rata.
Piše: Vladimir Perić
