Operacija Highjump – enigma Antarktike

Vojnim analitičarima djeluje nevjerojatno da je netom nakon završetka Drugoga svjetskog rata, u velikoj žurbi i uz goleme troškove tolika vojna sila angažirana za neki zadatak, a nije bilo od hitne strateške važnosti za sigurnost SAD-a. Operacija je nakon priprema od svega nekoliko tjedana provedena tijekom antarktičkog ljeta krajem 1946. i početkom 1947. godine.

Američka invazija na jedini nenaseljeni kontinent – Antarktiku – zvala se Operacija Highjump (hrv. *Visoki skok*). Za ono vrijeme u nju je bila uključena velika količina vojne opreme i ljudstva. Šest helikoptera, šest velikih vojnih hidroaviona tipa R4D, petnaest naoružanih zrakoplova, dva nosača hidroaviona, dva ledolomca, dva razarača, pet brodova za opskrbu i podršku, jedna podmornica i nosač zrakoplova USS Philippine Sea. Ovi su brodovi bili među najmodernijim i najsofisticiranijim brodovima američke mornarice. Opsluživalo ih je 4700 vojnika i časnika. Glavni organizator operacije bio je umirovljeni kontraadmiral Richard E. Byrd, a vodio ju je kontraadmiral Richard H. Cruzen.

Žurne pripreme

Uzimajući u obzir okolnosti u kojima je Operacija Highjump pokrenuta, nameće se zaključak kako su Amerikanci imali nedovršena posla u polarnoj regiji južne polutke. Naime slanje gotovo 5000 ljudi i velikih količina vojne opreme u polarne regije, gdje vrebaju brojne nevojne opasnosti poput ledenih bregova, snažnih oluja i mećava s temperaturama debelo ispod ništice, vrlo je neobično. Znamo da se vojne operacije ovog tipa ne pokreću niti olako niti brzo, a akcija ovakva obima nikada se nije dogodila. Highjump je pripremljen nevjerojatno brzo, moglo bi se reći i nepromišljeno.

Službeno priopćenje zapovjednika pomorskih operacija Chestera W. Nimitza bilo je da Operacijom Highjump žele ispitati funkcioniranje ljudstva i opreme u teškim vremenskim uvjetima, a usput konsolidirati i proširiti američki suverenitet na polarnim područjima, ustanoviti mogućnost izgradnje i održavanja vojnih baza na Antarktici, kao i razvijanje tehnika za izgradnju i održavanje zrakoplovnih baza na ledu te sakupljanje novih informacija o hidrografskim, geografskim, geološkim, meteorološkim i elektromagnetskim uvjetima na polarnom području. Malo je drugih informacija izašlo u medije o toj misiji, što je u mnogih novinara toga vremena pobudilo sumnju u pravu svrhu misije.


Nacisti na Antarktici

antartica11_09Ipak, neke informacije procurile su iz obavještajnih krugova o vojnim aktivnostima nakon završetka Drugoga svjetskog rata u južnim morima, i to ni manje ni više nego onih iz poražene nacističke Njemačke. Stoga su postojale spekulacije o skrivenim nacističkim vojnim bazama na južnoj polutki, moguće čak na samoj Antarktici budući da su nacisti od kasnih 1930-ih godina poduzimali ekspedicije na taj kontinent. Jedan od razloga za pretpostavku da nacističke snage i dalje imaju mogućnost vojnog djelovanja u polarnim područjima bio je i dobro dokumentiran susret islandskog kitolovca Julianne gotovo 18 mjeseci nakon završetka rata s njemačkom podmornicom koja je iznenada izronila u njegovoj blizini.

Neposredno prije donošenja odluke o pokretanju Operacije Highjump izvješća kažu da se zapovjednik njemačke podmornice ukrcao na Julianne i tečnim engleskim jezikom zahtijevao dio zaliha na brodu, jasno davši do znanja kako odbijanje zahtjeva ne bi bio pametan potez. Kapetan Hekla nije imao previše izbora i udovoljio je zahtjevu njemačkog zapovjednika, ali zanimljivo je bilo to da su im preuzete zalihe bile plaćene američkim dolarima, a povrh toga je svaki član posade dobio 10 dolara. Nijemci su ih obavijestili o lokaciji velikog jata kitova, koja se potvrdila točnom nakon što je kapetan Hekla odlučio tu informaciju provjeriti. Nevjerojatan je podatak da se za sudbinu stotinjak njemačkih podmornica, koje su u ono vrijeme bile tehnološki daleko naprednije od protivničkih, nikada nije saznalo. Čak i kada se uračunaju nepotvrđena potonuća njemačkih podmornica, ostaje značajan broj podmornica za čiju se sudbinu nikada nije saznalo.

Skrivena baza?

Poznata je informacija o posljednjem njemačkom konvoju podmornica, koji je krajem travnja 1945. godine isplovio iz njemačkih luka prema južnom Atlantiku, a među njima su bile U-530 i U-977. Konvoj je u svibnju stigao na odredište, Mar del Plata u Argentini, usput desetkovavši savezničke snage, o čemu se i danas može naći vrlo malo podataka. U vojnim krugovima jačala je sumnja kako nacisti negdje u polarnim područjima imaju skrivenu vojnu bazu, posebice zato što su se dvije spomenute podmornice s najmanjom nužnom posadom, sastavljenom od ljudi koji su se htjeli predati, potpuno lišene svake opreme koja nije bila nužna, predale argentinskim vlastima čak tri mjeseca nakon kapitulacije Njemačke. Navodno nitko od posade nije progovorio ni riječ o tome gdje su iskrcali opremu i ljudstvo, ali su rekli kako su radiovezom dobili informaciju o porazu Njemačke odmah nakon 8. svibnja 1945. godine. Što su radili i gdje su bili ta tri mjeseca? Zapovjednik podmornice U-977 Heinz Schaumlffer bio je među onima koji su se predali. Nakon intenzivnog savezničkog ispitivanja pušten je na slobodu, da bi se odmah potom vratio u Argentinu gdje je proveo ostatak života.

Vojna vježba ili posljednja bitka Drugoga svjetskog rata?

Richard Byrd
Richard Byrd

Moguće je da je makar jedan cilj Operacije Highjump bio i provjera ovih informacija, pa i lov na fantomsku nacističku vojnu bazu u ledenim vodama južnog Atlantika. Službeni američki podaci kažu kako su tijekom misije proveli 220 sati u zračnom izviđanju tijekom kojih su snimili više od 70.000 fotografija iz zraka, preletjevši pritom više od 36.000 kilometara. Pritom su izgubili jedan avion i četiri člana posade te dva helikoptera, čije su posade sretno spašene. Čileanski mediji bili su dobro upućeni u zbivanja oko ove operacije i izvijestili su kako su Amerikanci “naišli na nevolje” te da su pretrpjeli “značajne gubitke”. Čileanski su mediji izvijestili kako je već 22. veljače 1947. ledolomac USS Burton Island evakuirao Središnju operativnu skupinu iz Zaljeva kitova, dok je Zapadna operativna skupina krenula kući 1. ožujka, a tri dana nakon njih i Istočna operativna skupina, svega osam tjedana od početka operacije. Mediji južnoameričkih država pozorno su pratili tu operaciju i 5. svibnja naslovnica čileanskih novina *El Mercurio* osvanula je s natpisom *S palube Mount Olympusa na otvorenom moru*. U članku je citiran admiral Byrd: “Imperativ je da SAD pokrene hitne obrambene mjere od prijetnji koje mogu doći s nepristupačnih neprijateljskih područja.”

U tom trenutku flota je plovila nazad prema SAD-u, pa takva izjava admirala Byrda dan-danas zvuči neobično, ako je istina da su se vraćali kući samo s gomilom fotografija i rezultatima znanstvenih istraživanja. Admiral Byrd je nakon povratka hitno pozvan na ispitivanje u Washington, koje su proveli agenti američke tajne službe. Niti jedan jedini djelić informacije s ispitivanja nikada nije dospio u javnost. Jesu li Amerikanci zaista pronašli i uništili fantomsku nacističku bazu na Antarktici? Je li ona uopće postojala, vjerojatno nikad nećemo saznati.

Piše: Vladimir Perić

 

image

 

 

 

 

 

Komentari