Životi se znaju čudno poigrati s nama, pa se tako dogodi da se i najbolji planovi izjalove i skrše u tisuće komadića, iako sve može biti dobro isplanirano i čak provedeno u djelo. Jedan od onih koji su imali takav peh je i Mikhail Petrovič Devyataev. On je bio sovjetski vojni pilot, koji je zapamćen po nevjerojatnom bijegu iz nacističkog logora smrti na baltičkom otoku Usedomu. Osim što je prebjegao on je sa sobom u domovinu donio i dragocjene informacije koje su potpomogle razvoj sovjetskog raketnog programa. Unatoč tome po povratku iz zarobljeništva je zatvoren i kasnije nečasno otpušten iz vojske i dugo smatran neprijateljem ruskog naroda.
Tvrdoglavo putovanje u visine
Devyataev je bio trinaesto dijete rođeno u seoskoj obitelji nedaleko velikog grada Kazanja u Povolžju. Kao takav nije imao previše predispozicija za uspjeh, no bilo je nešto u njegovom karakteru što ga je neprestano tjeralo naprijed. Tako je uspio završiti tehničku školu u Kazanju i postati kapetan rječne plovidbe, nakon čega je radio jedno vrijeme kao zapovjednik malog broda na Volgi. Učlanio se u međuvremenu u letački klub, a kada je pozvan u vojsku 1938., vidio je to kao mogućnost da postane pilot i nije se prevario. Upisao je vojnu zrakoplovnu školu koju je završio već 1940. godine. Kada je Njemačka napala Sovjetski Savez sudjelovao je kao vojni pilot u prvim borbama, i tu je vrlo brzo ranjen nakon čega se dugo liječio, ali njegova odlučnost da se vrati u visine, dovela je do povratka u zrakoplovstvo, istina prvo na mala vrata. Tako je prvo upravljao noćnim bombarderima i kasnije sanitetskim zrakoplovom. Za pravi povratak u eskadrilu morao je pričekati da netko povuče veze, a taj netko je bio slavni sovjetski pilot Aleksandar Ivanovič Pokriškin koji je to učinio sredinom 1944.
Kako je Devyataev “umro”
Očito broj 13 Devyataevu nije bio najsretniji jer je 13. srpnja 1944. oboren u zračnim borbama u blizini Lavova, smještenog na području današnje zapadne Ukrajine, a koji je tada bio pod njemačkom kontrolom. Preživio je iskočivši iz aviona u posljednjem trenutku, ali je prilikom skoka stradao te je pao na tlo bez svijesti. Nakon što su ga pronašli Nijemci odvezen je u Varšavu na ispitivanje, a kako nisu od njega dobili nikakve korisne informacije završio je u koncentracijskom logoru. Tvrdoglav i odlučan kakav je bio, zaključio je da iz logora treba pobjeći i u tu svrhu je počeo kopati tunel sa žlicom. Nažalost čuvari su osujetili ovaj pokušaj bijega, a on je zajedno sa drugim logorašima osuđen na smrt i premješten u logor Sachsenhausen u Njemačkoj. Kasnije je u svom dnevniku Devyataev zabilježio što je prvo uočio po dolasku u ovaj logor: “Kada smo prošli kroz glavni ulaz na njemu (vješalima) su visila dva tijela. Šokirao sam se. Pomislio sam, gdje sam to došao.” Tu ga je navodno spasio “prst sudbine” odnosno logoraški brijač. Dok je sjedio na stolcu za šišanje jedan je logoraš u hodniku zapalio cigaretu nakon čega su ga stražari ‘iscipelarili’ do smrti. Brijač je nakon toga navodno zamijenio njegov identitet s identitetom ubijenog učitelja Grigorija Nikitenka. Tako je Devyataev bio formalno mrtav, a Nikitenko je ostao na životu.
Život na eksperimentalnom poligonu
S novim identitetom je navodno došao na baltički otok Usedom gdje se nalazio njemački centar za razvoj raketnog naoružanja. Međutim sačuvana dokumentacija ide u prilog da je Devyataev ovdje stigao pod svojim imenom i prezimenom, pa je očito cijela priča u pojedinim dijelovima obogaćena dramatičnim detaljima. Ovaj vojno istraživački poligon Peenemünde služio je za testiranje zrakoplova i razvoj raketnog naoružanja. Ovdje su se proizvodile rakete, primjerice krstareća raketa V-1 i balistička raketa V-2, a ujedno su se raketirali europski gradovi poput Londona. Devyataev je zajedno s drugim zarobljenicima ovdje raščišćavao teren od neeksplodiranih bombi saveznika. Bilo je to jedno od najtajnijih mjesta u Njemačkoj koje je nadgledao sam Hermann Göring. Zatvorenici su bili, kao što možete pretpostaviti, lako zamjenjiva roba pa su tako ne samo riskirali život rukujući primjerice neeksplodiranim sredstvima već su bili i u pravom smislu pokusni kunići u okrutnim eksperimentima. U svojim sjećanjima Devyataev je naveo da su nacisti radili ispitivanja djelovanja samog lansiranja na ljude koji su se nalazili u neposrednoj blizini lansirnih rampi. Kasnije se živo sjećao tragičnih posljedica ovih eksperimenata iz kojih su preživjeli izlazili onesposobljeni za cijeli život gluhoćom, sljepoćom, ludilom i drugim jezivim posljedicama. Spoznaja da uvijek postoji mogućnost završavanja u ulozi pokusnog kunića bila je sama po sebi zastrašujuća i stresna.
Glavni akter okrutne igre “Dest dana života”
Područje logora na kojem je boravio je bilo strogo čuvano sa čuvarima i psima, a razina sigurnosti bila je viša nego drugdje zbog tajnosti poligona. Devyataev je dugo razmišljao o bijegu, a na njega ga je nagnala poputno nenadana situacija u kojoj se sukobio sa siledžijom Konstantinom Makhorinom. Devyataev ga je u sukobu pretukao 1. veljače 1945. Ovaj je nedugo nakon toga sa svojom bandom odlučio pokrenuti igru koja se nazivala “Deset dana života”. Igra je bila vrlo jednostavno, i glavni akter igre je dobivao svaki dan batine, što bi se reklo za doručak , ručak i večeru, naravno kadikad i za užinu, a ako ne bi umro u tih deset dana bio bi ubijen po kratkom postupku zadnjeg dana igre. Dakle, bila je to okrutna igra koja bi uvijek završila smrću osobe koja je u njoj igrala glavnu ulogu. U svakom je trenutku Devyataev nakon toga mogao biti ubijen. Bilo mu je savršeno jasno da mora nešto učiniti jer mu se bliži kraj.
Priprema bijega
Kako je bijeg u samostalnom aranžmanu bio nemoguća misija odlučio je pronaći pomoćnike. Oko sebe je okupio trojicu sudrugova (Sokolova, Krivonogova i Nemčenka) koji su pronašli još nekoliko suradnika te je skupina za bijeg tako na kraju brojala deset članova. No nitko od njih osim Devyataeva nije imao nikakve veze s letenjem. Plan im je zbog toga stajao na klimavim nogama. Šestog dana igre konkretno 8. veljače 1945. odlučili su se na bijeg u vrijeme obroka dok je glavnina stražara bila u blagovaonici. Prvo je Krivonogov zatukao metalnom šipkom jednog njemačkog vojnika, a potom je jedan iz skupine odjenuo njegovu uniformu te su krenuli prema bombarderu He 111 H-22.
Problem razlike u upravljanju različitim zrakoplovima
Iako se na prvu ovaj poduhvat ne čini kompliciranim jer je Devyataev bio pilot, problem je bio u golemoj razlici u upravljanju različitim zrakoplovima. Devyataev je uspio tijekom boravka na ovom poligonu u nekoliko navrata baciti pogled na kokpit bombardera He 111 H-22, ali uistinu nije imao mogućnost za proučavanje načina kako ovaj avion funkcionira. Stručnjaci navode da piloti za vožnju ovih njemačkih bombardera trebaju ozbiljnu i podužu poduku. Tog rizika bio je svjestan sam Devyataev. U svojim je sjećanjima napisao kako je to izgledalo: “Pritisnuo sam sve tipke odjednom. Uređaji nisu svijetlili … nije bilo akumulatora.” Nakon toga je jedan iz skupine nabrzinu donio nedostajući akumulator. Devyataev nije na prvu uspio ‘odlijepiti’ avion s tla što je izazvalo sumnju, pa su se ubrzo oglasile sirene za uzbunu. Bjegunci su letjeli prema teritoriju pod kontrolom Sovjetskog Saveza. Za njima je krenula potjera. U borbenom zrakoplovu Focke-Wulf koji je uzletio za njima bio je nagrađivani pilot Günter Hobohm. Skupina bjegunaca tada je imala puno sreće jer ih je zaštitila niska naoblaka od sigurnog rušenja. Bila je to gotovo samoubilačka misija jer ne samo da je trebalo pobjeći od Nijemaca već se i s njemačkim avionom trebalo prizemljiti na sovjetski teritorij. Avion se našao i na meti sovjetske protuzračne obrane. Ipak su se uspjeli spustiti na nekakvu oranicu, nakon čega ih je opkolilo sovjetsko pješaštvo. Devyataev se kasnije sjećao kako su ih vojnici, a nakon što su shvatili da su u avionu bjegunci, nosili na ramenima te počastili hranom i pićem. Malo votke je brzo Devyataeva i ostale ostavilo bez svijesti. No kada su se osvijestili situacija nije bila tako idealna kako se činilo.
Preteča KGB-a sumnja u istinitost priče
Iako je Devyataev prenio Sovjetima važne informacije o njemačkom raketnom programu i raketama V-1 i V-2, tajna služba odnosno NKVD (Narodni komesarijat unutrašnjih poslova) preteča KGB-a, nije bila uvjerena da je njihova priča istinita jer je sve djelovalo previše dobro da bi bilo istinito. Da budemo iskreni u nju nisu vjerovali ni njegovi kolege piloti, koji znaju što pričaju. Časnici su nakon toga smješteni u poseban tzv. Filtracijski logor dok su obični vojnici završili na bojištu u visoko rizičnim akcijama u kojima su izginuli. Devyataev i druga dva časnika su kasnije pušteni iz logora, ali je to bio ujedno nečastan otpust iz vojne službe. Možete si pretpostaviti da je s reputacijom izdajnika bilo teško živjeti i naći posao. Kako im je život izgledao možda najbolje opisuje jedan od preživjelih Ivan Krivonogov koji je pribilježio 15. listopada 1956. iduće: “Osim neprijateljstva i nepovjerenja, osobno nisam osjećao ništa ni prema kome. Bio sam više puta pozivan u Ministarstvo državne sigurnosti ispitivan, gdje su me gledali kao kriminalca.” (…)
Otvoreno vrijeđanje “izdajnika”
Devyataeva kći Nelly je napisala u svojim dnevnicima da joj je od posljedica ovakvog očeva tretmana trpjela i majka koja je bila degradirana na poslu, a radila je na Institutu za epidemiologiju i mikrobiologiju. No očeva je situacija bila daleko gora jer je teško mogao doći do posla. Ljudi su ga otvoreno vrijeđali i prelazili na drugu stranu ulice kada bi ga susreli. Ona naglašava da je to situacija koja nije trajala mjesec ili dva, pa ni godinu ili dvije već punih dvanaest godina. U tom je razdoblju njen otac radio od jutra do mraka razne poslove kako bi preživjeli pa je tako zarađivao kao krovopokrivač, postolar, obnavljao peći i sve što se nudilo i plaćalo. U trenutku kada se jedan riječni kapetan razbolio od tuberkuloze i kada nitko drugi nije želio raditi s njim u paru, Devyataev se uspio vratiti u prijeratnu struku. No onda se sve iznenada iz temelja promijenilo kada je pozvan u Vojni komesarijat te je od izdajnika preko noći postao junak Sovjetskog Saveza. Zbilo se to 1957. godine, po zapovijedi Nikite Hruščova koji je tražio od Staljina zanemarene junake Sovjetskog Saveza. Nelly navodi da je rijetko viđala oca da plače, no tada je, kako je zabilježila, plakao.
Situacija se mijenja i izdajnik postaje zvijezda
Devyataev je odlikovan Zlatnom zvijezdom, a kada je pitao kome može zahvaliti promjenu svog položaja dobio je krajnje neodređen odgovor. Rečeno mu je da iza toga stoji neki znanstvenik. Kasnije se saznalo tko je to bio. Bio je to Sergej Pavlović Koroljov, glavni inženjer sovjetskog raketnog programa kojega ga je Devyataev upoznao po bijegu 1945. godine. Upravo je njemu Devyataev dao podatke o njemačkom raketnom programu, a dane koordinate omogućile su Sovjetima da uspješno unište ovaj poligon u bombardiranjima koja su uslijedila. Koroljov je nakon što je ovaj otok došao u ruke Sovjeta pregledavao dokumentaciju s otoka gdje je otkrio podatke da je Devyataev bijeg bio itekako stvaran što je preživjele spasilo daljnjeg poniženja. Nakon toga je postao poznata i slavna osoba u Sovjetskom Savezu. Više puta je posjetio otok Usedom s kojega je pobjegao 1945. godine. Tako se u ljeto 1999. tamo susreo s bivšim nacističkim pilotom Günterom Hobohmom koji je krenuo u potjeru za bombarderom u bijegu u veljači 1945. Nakon razgovora Nijemac mu je pružio ruku, a Devyataev ga je zagrlio.
Devyataev nije bio samo sjajan pilot nego je imao važnu ulogu u stvaranju sovjetskog kozmonautskog programa i razvoju raketnog naoružanja. Nakon svih ovih događanja Devyataev je nastavio raditi na brodovima, samo je unaprjeđen te je postao kapetan prvog hidroglisera na Volgi. U Komunističku partiju ušao je 1959. godine. Umro je 2002. godine u svom Kazanju gdje je i pokopan. Iza sebe je ostavio dvije knjiga o ovom nevjerojatnom podvigu, prvu nazvanu “Let do sunca” iz 1972. i drugu “Bijeg iz pakla” iz 1988.
Godine 2021. snimljen je i prema njegovim sjećanjima film pod nazivom “Bijeg iz pakla” koji govori o ovom fantastičnom poduhvatu, a kako se čini iz trailera snimljen je u duhu američke kinematografije ovog žanra. U njemu Devyataev na moment može djelovati poput Hana Sola ili kakvog drugog akcijskog junaka. Drugim riječima film obećava, a prikazuje koliko je ovaj poduhvat imao male šanse za uspjeh, te potvrđuje onu maksimu da tko ne riskira ne profitira.
Piše: Sonja Kirchhoffer
