Nuklearno doba: 70 godina superoružja

Radioaktivnost je prvi otkrio francuski znanstvenik Henri Becquerel 1896. godine, tijekom rada s fosforescentnim materijalima, uključujući uranij. On je u početku mislio da se radi o zrakama sličnim rendgenskim zrakama, ali se ubrzo pokazalo da je na djelu mnogo složeniji proces.

Otkriće atomske energije

Godine 1902. britanski kemičar Frederick Soddy i fizičar Ernest Rutherford postavili su teoriju radioaktivnog raspadanja, prema kojoj atomi radioaktivnih elemenata nisu stabilni, već se slobodno raspadaju i prelaze u atome drugih elemenata, pri čemu zrače radioaktivne čestice. Njihovo je otkriće postalo prava senzacija nakon što je Soddy u više navrata izjavio da je radioaktivnost potencijalno „beskonačan“ izvor energije te da bi ona mogla biti uvod u novo zlatno doba čovječanstva, tzv. „atomsko doba“. No, Soddy je već tada bio svjestan mogućnosti da bi se takva energija mogla iskoristiti za stvaranje oružja dotad neviđene razorne moći. Godine 1933., dakle, već iduće godine nakon što je engleski fizičar James Chadwick otkrio neutron, mađarski fizičar Leó Szilárd shvatio je da ako nuklearna reakcija proizvede neutrone, oni bi mogli izazvati daljnje nuklearne reakcije, tj. da bi moglo doći do stvaranja lančane reakcije. Krajem 1938. njemački kemičar Otto Hahn otkrio je nuklearnu fisiju, proces kojim je bilo moguće stvoriti lančanu nuklearnu reakciju. Njegove su teorije našle konkretnu primjenu kada je 2. prosinca 1942. pod vodstvom talijanskog fizičara Enrica Fermija izgrađen Chicago Pile-1 (CP-1), prvi nuklearni reaktor na svijetu. Tada je već prošlo nekoliko mjeseci od pokretanja američkog Projekta Manhattan, kojem je cilj bio stvaranje prvog nuklearnog oružja.

Trinity – početak novog doba

Datum 16. srpnja 1945., kada je detonirana prva atomska bomba u sklopu Projekta Manhattan, obično se uzima kao početak atomskog doba. Koliko nam je poznato, prvi koji je upotrijebio izraz „atomsko doba“ bio je novinar William L. Laurence, koji je svjedočio pokusu Trinity i atomskom bombardiranju Nagasakija.

Datum je izabran zbog nadolazeće konferencije u Potsdamu, na kojoj je američki predsjednik Truman želio istaknuti razornu moć novootkrivenog oružja. Detonacija se dogodila u pustinji Jornada del Muerto, oko 55 km od grada Soccoro u američkoj saveznoj državi New Mexico. Detonaciju je promatralo 425 ljudi smještenih u privremenom vojnom logoru koji je podignut u tu svrhu. Naziv „Trinity“ (Trojstvo) odabrao je slavni fizičar Robert Oppenheimer, navodno u referenci na stihove ranonovovjekovnog engleskog pjesnika i svećenika Johna Donnea. Bomba se zvala „The Gadget“ (Naprava), a bila je bazirana na plutoniju, štoviše istog dizajna kao bomba koja je kasnije bačena na Nagasaki. Eksplozija je bila ekvivalentna oko 20 kilotona TNT-a (snažnija od bombe bačene na Hirošimu), a proizvela je oblak dima visok oko 12 km. Udarni val eksplozije osjetio se na udaljenosti od oko 160 km.

Nakon što je utihnula euforija koja je nastala nakon uspješnog pokusa, Oppenheimer je shvatio da je svijet zauvijek promijenjen. Oko 20 godina kasnije otkrio je riječi koje su mu tada prolazile glavom. Radilo se o citatu iz Bhagavad Gite, pjesme iz indijskog epa Mahabharate, kada božanstvo Krišna pokušava uvjeriti kneza Arjunu zašto mora ići u rat protiv vlastitih rođaka, suparnika u borbi za prijestolje: „Ja sam postao smrt*: rušilac svjetova, onaj koji uništava sva bića na ovome svijetu. Niti jedan od ovih junačkih vojnika u protivničkoj vojsci neće biti pošteđen čak i ako se odbiješ boriti.“ (*napomena: neki prijevodi umjesto riječi „smrt“ stavljaju „vrijeme“). Valja napomenuti da se Oppenheimer najvjerojatnije nije identificirao s božanstvom, već s knezom Arjunum – bio je zastrašen razornom moći kojoj je svjedočio i svjestan svoje beznačajnosti u usporedbi s kozmičkim silama; na njemu je samo bilo izvršiti svoju dužnost. Zanimljivo je da je jedan od poticaja za razvoj nuklearnog oružja bio strah da bi nacistička Njemačka mogla napraviti isto. Te su strepnje sa sobom u SAD ponijeli mnogi znanstvenici koji su zbog političkih razloga prognani iz Njemačke. Za projekt je od lipnja 1942. bila nadležna Kopnena vojska SAD-a, a u rujnu iste godine na njegovo je čelo postavljen general Leslie Groves. Znanstveni dio projekta bio je plod upravo gore spomenutog Oppenheimera, a u njemu su sudjelovala sveučilišta u Chicagu, Kolumbiji i Kaliforniji. Najskuplji dio projekta, čak 80 % proračuna, bila je proizvodnja plutonija i uranija (točnije izotopa uranij-235).

Još jedna zanimljivost je da su znanstvenici tijekom testiranja napravili oklade oko snage eksplozije. Najjaču eksploziju predvidio je fizičar Edward Teller, koji je smatrao da će biti ekvivalentna 45 kilotona TNT-a, dok je Norman Foster Ramsey, također fizičar, smatrao da će pokus biti neuspješan. Oppenheimer je smatrao da će eksplozija biti snage svega 1,4 kilotona, dok je najekstravagantniju tvrdnju dao Fermi, koji je smatrao da postoji mogućnost da će eksplozija zapaliti atmosferu i uništiti čitavu saveznu državu, ili čak čitav planet. Već u kolovozu 1945. izvedeni su prvi napadi nuklearnim oružjem u povijesti. Njemačka je već odavno bila kapitulirala, a sve su snage Osovine u Europi i Africi poražene. Japan je ostao sam te je trpio velike gubitke od tehnički i brojčano nadmoćnih savezničkih snaga. No, Japanci su se nastavili boriti.

Hirošima i Nagasaki

Dana 26. srpnja 1945. SAD, Ujedinjeno Kraljevstvo i Kina izdali su Potsdamsku deklaraciju, poziv Japanu na bezuvjetnu predaju, prijeteći mu „brzim i potpunim uništenjem“ ako odbije.

Budući da Japanci nisu prihvatili takve uvjete, Amerikanci su angažirali 509. kompozitnu eskadrilu (tako je nazvana zbog činjenice da je sadržavala i transportne avione). Prije nego što je izvela nuklearna bombardiranja, eskadrila je poduzela više izviđačkih misija i bombardiranja takozvanim „bombama bundevama“ (engl. pumpkin bomb), koje su bile slična izgleda atomskim bombama, samo što su sadržavale konvencionalne eksplozive. Eskadrila se koristila taktikom u kojoj bi samo tri aviona izvodila napad, u nadi da će ih Japanci (koji su imali vrlo ograničene zalihe goriva) ignorirati kao nevrijedne presretanja. Taktika se pokazala uspješnom te je eskadrila većinu svojih zadataka izvršila bez da su ih japanski lovci pokušali presresti.

Dana 6. kolovoza 1945. svijet je prvi put svjedočio kolosalnoj razornoj moći nuklearnog oružja kada je uranijska bomba Little Boy (Mali dječak) bačena na Hirošimu. Napad je izveo bombarder tipa Boeing B-29 Superfortress nazvan Enola Gay pod zapovjedništvom pukovnika Paula Tibbetsa. Enolu Gay pratila su dva promatračka aviona koja su vršila razna mjerenja, a svima su prethodila tri aviona zadužena za mjerenje vremenskih prilika. Little Boy eksplodirao je oko 600 metara iznad zemlje snagom jednakom 12 – 15 kilotona TNT-a. Potpuno je razorio površinu od oko 13 kvadratnih kilometara i uništio gotovo 70 % zgrada u Hirošimi. U eksploziji i tijekom idućih dana poginulo je između 90 000 i 166 000 ljudi, među kojima je bilo oko 20 000 vojnika (dakle oko 25 – 40% ukupnog stanovništva grada) i do 20 000 Korejaca koji su bili dovedeni kao prisilna radna snaga. Kasnije je od posljedica zračenja, opeklina i gladi umrlo još barem nekoliko tisuća ljudi, a mnogi su drugi ostatak života osjećali posljedice zračenja. Već 9. kolovoza izveden je drugi i, srećom, posljednji nuklearni napad u povijesti. Avion Bockscar, također Boeing B-29 (uz pratnju istog sastava kao Enola Gay), bacio je bombu Fat Man (Debeli čovjek) na grad Nagasaki. Ubijeno je između 39 000 i 80 000 ljudi, gotovo isključivo civila. Iako je bomba bila veće razorne moći od Little Boya, eksploziju su zaustavile padine brda oko doline Urakami, nad kojom je bomba eksplodirala. Atomska bombardiranja, bombardiranja zapaljivim bombama i sovjetska invazija konačno su primorala Japan na bezuvjetnu predaju. No, etičko opravdanje napada i dalje je predmet često žestokih rasprava i među stručnjacima i među laicima. Jedan od glavnih predmeta spora bile su procjene žrtava u slučaju savezničke invazije na Japan, koje su se kretale od 25 000 do čak 800 000 mrtvih za Saveznike, dok su procjene japanskih žrtava najčešće izražavane u milijunima – to bi značilo da su bombardiranja zapravo spasila mnoge živote. S druge strane, radilo se o napadu kojim su svjesno uništene brojne civilne mete, što je prema svakoj definiciji ratni zločin. Neki tvrde i da su napadi bili potaknuti rasizmom – Japanci su u savezničkim medijima tada često prikazivani kao poluzvijeri. Osim prisiljavanja Japana na predaju, bombardiranja su zasigurno imala i funkciju zastrašivanja budućeg hladnoratovskog suparnika – SSSR-a.

Zanimljivo je da su Amerikanci razmatrali i upotrebu drugih oružja masovnog uništenja, kao npr. bojnih otrova (fozgen, iperit, cijanogen klorid) ili čak biološkog oružja. Iako napad atomskim oružjem zapravo nije bilo najubojitije savezničko bombardiranje – npr. operacija Meetinghouse, bombardiranje Tokyja zapaljivim bombama u noći s 9. na 10. ožujka, odnijela je 100 000 života, razorilo 41 kvadratni kilometar grada i uništila 267 000 zgrada – ono je ostalo trajno urezano u ljudsku svijest. Jedna bomba bila je dovoljna za potpuno uništenje čitavog grada. Prvi put u povijesti napravljeno je oružje protiv kojeg ne postoji učinkovita protumjera. Kasnije su stvorena i termonuklearna oružja, koja imaju višestruko jaču razornu moć od atomskih bombi. No, atomska energija imala je i druge primjene te je ostavila značajan trag na ljudsku svijest. Više o tome u idućem broju.

[box type=”info” bg=”#” color=”#” border=”#” radius=”0″]Popis meta za atomska bombardiranja

Amerikanci su mete odabrali prema trima kriterijima:
1. Meta je morala biti promjera većeg od 3 milje (4,8 km) te se nalaziti u urbanom središtu;
2. Teren je morao biti pogodan za maksimalan učinak eksplozije;
3. Meta je morala biti jedna od onih koje prije kolovoza 1945. nisu bile predmetom intenzivnijih zračnih napada;
4. Napad je morao imati psihološki učinak na stanovništvo Japana te stvoriti svijest o moći atomskog oružja diljem svijeta.

Popis meta sveden je na pet gradova: Kokura (u njoj je bila jedna od najvećih tvornica streljiva u Japanu), Hirošima (industrijski grad s važnim vojnim stožerom), Yokohama (središte zrakoplovne industrije, lučko središte i grad s nekoliko rafinerija nafte), Niigata (lučko središte s tvornicama čelika i aluminija te rafinerijom nafte) te Kyoto (industrijsko središte i važan povijesni grad). Navedeni su gradovi dotad bili namjerno pošteđeni intenzivnijih napada da bi se mogao učinkovito izmjeriti učinak bombe. Druga bomba trebala je biti bačena na Kyoto, ali je on ipak pošteđen zbog svoga povijesnog značaja te je umjesto njega izabran Nagasaki, jedna od najvećih luka u zemlji. [/box]

Komentari