Pretpostavljamo da niste nikada čuli za američkog odvjetnika i političara Daniela Inouyea, koji je poznatiji kao senator Sjedinjenih Država, no njegova politička karijera je nebitna za priču koja Vam danas želimo ispričati. Njegov neobičan pothvat gotovo je nepoznat, no donio mu je Medalju časti kao najvišu vojnu američku nagradu, i vrijedan je pamćenja, a svjedoči o nevjerojatnoj izdržljivosti ovog suludo hrabrog čovjeka. Zanima li vas o čemu je točno riječ, “vežite se i polijećemo” u njegovu avanturu, koja se dogodilo na samom kraju Drugog svjetskog rata.
Pitanje časti
Danilel je bio potomak japanskih emigranata koji su se doselili na Havaje. Kako je bio svjedokom japanskog napada na Pearl Harbor krajem 1941. godine, odlučio se prijaviti u vojsku, ali to nije bilo moguće sve do 1943. kada je američka vlada ukinuta zabranu primanja Japanaca u svoje vojne redove. Prije odlaska otac mu je rekao da se bori za zemlju koja je bila dobra prema njima, i ako bude potrebno neka i časno izgubi život za tu istu zemlju. Daniel je poslije rekao da ne zna da li bi on to rekao svome sinu, ali da su to bila druga vremena s drugim vrijednostima. Nakon što je zabrana ulaska u vojsku ukinuta, barem za pripadnike druge generacije Japanaca u SAD-u, Daniel je ušao u jedinicu koja je bila posebno oformljena za Japance.
Sretna kovanica od 2 dolara
Daniel je dodijeljen u 442. pukovniju koja je ostala u povijesti zapamćena kao jedna od najviše odlikovanih američkih postrojbi u Drugom svjetskom ratu. U vojnoj službi je vrlo brzo napredovao, a na ratištima je bio na podruju Italije i Francuske. Na području francuskog planinskog masiva Vogeza sudjelovao je u oslobađanju tzv. “Izgubljenog bataljuna” 36. pješačke divizije koja je bila okružena njemačkim snagama. U tom je trenutku već bio najmlađi časnik u svojoj pukovniji. Ujutro kada su trebali krenuti u akciju spašavanja razgovarao je s vojnicima koji su znali da im je to možda bila posljednja noć i da će uskoro biti mrtvi te su razmjenjivali svoje misli. Svi su gotovo jednoglasno zaključili da im je najbitnije da ne umru kao kukavice i da ne osramote svoje obitelji. Akcija je bila uspješna i u njoj je spašeno više od 200 vojnika iz neprijateljskog okruženja, no velik broj Danielovih sudrugova s kojima je pričao tog jutra nije doživio iduću noć. Tijekom ove akcije sam je Daniel ranjen metkom u područje u blizini srca, ali je imao ludu sreću jer je u svom džepu držao kovanicu od 2 dolara, a koja je zaustavila metak. Do kraja svog sudjelovanja u ratnim okršajima nosio je ovu kovanicu za sreću, i ona ga je definitivno poslužila.
Suluda hrabrost
Na samom kraju rata njegova je pukovnija bila prebačena u Liguriju, odnosno na sjeverozapad Italije, gdje je bila uspostavljena njemačka obrambena linija, na kojoj je trebalo uništiti snažno njemačko uporište na grebenu zvanom Colle Muscatello. Uoči ove misije bio je na sastanku na kojem je trebao prisegnuti da će vođeni razgovor ostati tajnom. Poput svih ostalih prisutnih časnika Daniel je prisegnuo, a tada im je rečeno da se rat bliži kraju i da ih čekaju teške akcije, a ako popuste rat će potrajati samo nešto duže. Dana 21. travnja 1945. godine krenuli su u akciju. Tijekom ovog pothvata Daniel je bio ranjen iz snajpera, a da to nije ni primijetio i to u području crijeva. Njegovi su ga suborci upozorili da krvari, ali nije osjećao bol, i zapravo sam je izjavio da je tek na upozorenje spazio krv i shvatio da je pogođen, ali kako unutrašnje ozljede često nisu previše bolne odlučio je da može bez problema krenuti dalje. Međutim, uskoro ih je zaustavila mitraljeska paljba. Kaže da mu se posrećilo na početku, no kasnije su stvari krenule nizbrdo. U trenutku kada je u svojim rukama imao ručnu bombu i kretao se prema idućem bunkeru uočio je da je na nišanu puščane granate koja je na sreću bila loše naciljana, pa je pogodila samo njegov lakat. Uz to nije eksplodirala, ali mu je raznijela udarcem dobar dio ruke. Nakon toga je dao upozorenje svojim ljudima da se ne približavaju zbog moguće eksplozije, a potom je otkrio da je u svojoj ranjenoj ruci ili bolje onome što je od nje ostalo, čvrsto i dalje držao bombu koja kao da je ostala “zamrznuta u šaci”. Suludom hrabrošću je uspio istrgnuti bombu sam od sebe i baciti je na drugi bunker koji je uspješno uništen. Unatoč svemu, što mu je ruka visjela na tetivama i koži, a krv curila na sve strane uzeo je svoj pištolj i pun adrenalina i krenuo dalje. Naravno, da nije daleko stigao. Nakon što je pogođen u nogu pao je, ali je uspio reći vojnicima da ne prekidaju s napadom dok stvar ne bude gotova, a potom je izgubio svijest. Kasnije je dobio 17 transfuzija krvi tijekom operacije, u kojoj mu je u potpunosti amputirana ruka. Oporavljao se gotovo dvije pune godine.
Veseli doček i iznenađenje u brijačnici
Kaže da je povratak kući bio sjajan i da su svi vojnici dočekani s pjesmom i plesom, za razliku od vojnika koji su se kasnije vratili iz Vijetnama i koji su dolazili kućama u okrilju noći. No, imao je i nezgodnih situacija, kada se po povratku odlučio ošišati te je ušao u jednu brijačnicu koja je bila prazna, iako je bio u američkoj časničkoj uniformi nisu ga htjeli ošišati jer je Japanac. Prvo je razmišljao da razbije tipa u brijačnici, no onda mu je mozak proradio i shvatio je bi da sve ono što je njegova jedinica učinila u ratu palo u vodu, pa se “sredio” i otišao kući dugačke kose baš onako kako je i ušao u salon. On je prvi Amerikanac japanskog podrijetla koji je kasnije ušao u oba doma američkog Kongresa. Za svoj je čin dobio Medalju časti koju mu je uručio predsjednik Bill Clinton 2000. godine.
U svom intervju prije smrti (2012.) izjavio je da danas ne bi postupio tako i da bi nakon prvog pogotka odustao, ali da je tada bio samo mlad i lud i znao je da se bori za viši cilj. Poanta je da se u ratu često izgubi racionalnost i da u čovjeku proradi onaj drugi skriveni dio, za koji često ne zna da postoji dok ne izbije na površinu, bilo da je to hrabrost ili njeno odsustvo, kod Daniela je to bilo ono prvo.
Piše: Sonja Kirchhoffer
