Japanska invazija na Korejski poluotok zbila se krajem 16. stoljeća, no velik dio svijeta izvan područja Istočne Azije ni ne zna za nju. Poznata je i pod nazivom Imjin rat. Japanske su snage u njoj pokazale golemu okrutnost, a koja je i danas predmetom spora između dviju država.
Prva strahovita invazija
Japanska invazija na Korejski poluotok imala je imala dvije etape. Prvi napad zbio se 1592. godine, a plan Japana je bio osvojiti Koreju kojom je tada već stoljećima vladala dinastija Joseon, a zatim preko osvojenog dijela napasti Kinu, gdje je na vlasti bila dinastija Ming. U početku rata japanske su snage ostvarile ogroman uspjeh i okupirale velike dijelove Korejskog poluotoka, no uspjeh na kopnu je bio otežan sukobima na moru jer su korejske snage ometale opskrbu japanske vojske. Dinastija Ming je silno željela zadržati rat na Korejskom poluotoku, naravno, izvan svog teritorij zbog čega su kineske snage i ušle u ovaj sukob. Bio je to prvi veći sukob Japana i Kine. Ovakva kombinirana akcija natjerala je Japance da napuste dijelove teritorija sa sjevera i unutrašnjosti korejskog poluotoka te da se postupno spuštaju u pravcu juga. U tom su se kontekstu morali povući iz Pjongjanga te su zastali na središnjem dijelu na području Hanseonga ili današnjeg Seula. Vojske dinastija Ming i Joseon su ovdje zaustavljene u bitci kod Byeokjegwana, odnosno okolici današnjeg Seula. Unatoč ovom porazu novi pokušaji japanskog prodora na sjever su zaustavljeni, a stalni gerilski napadi Korejanaca oslabili su japanke snage zbog čega je došlo do primirja 1596. godine.
Druga invazija skromnijeg intenziteta
Uspostavljeno primirje je bilo kratkotrajno i neuspješno, a rat je nastavljen već 1597. godine. Ovaj novi sukob imao je sličan modus operandi, ali je bio manjeg intenziteta odnosno japanske su snage prodrle na Korejski poluotok, ali je taj prodor bio znatno slabiji od prethodnog. Iako su Japanci imali u početku uspjeha osvojivši više gradova, uskoro su zaustavljeni i morali su se opet povući ali sada na sam jug poluotoka. Ipak, Japanci su se na jugu učvrstili toliko da ih snage ovih dviju dinastija nisu mogle istjerati. Bila je to, da tako kažemo, status quo pozicija. Nakon što se takva situacija pokazala neizdrživom na dulje staze japanske su snage povučene iz Koreje. Potom je došlo do mira i normalizacije odnosa. U ovu je invaziju bilo uključeno oko 300 000 japanskih vojnika, zbog čega se ona i smatra najvećom poznatom svjetskom invazijom do one koja se zbila 6. lipnja 1944. godine. U invaziji na Normandiju sudjelovalo je nešto malo više od 350 000 savezničkih vojnika.
Rezanje nosova praktičnije od rezanja glava
Tijekom ovog rata, japanski su ratnici sa sobom ponijeli odrezane nosove kao ratne trofeje, koji su kasnije sahranjeni u masovnoj grobnici. Naravno da ih nisu donosili samo zato da bi ih potom sahranili. Razlog je bio znatno prozaičniji jer su ratnici trebali biti plaćeni po učinku, odnosno broju nosova koje su donijeli. Kako se teško mogu razlikovati nosovi žena i muškaraca, kao i nosovi živih i mrtvih, mnogim živim žrtvama su odrezani nosovi. Prvotno je vojnicima bilo naređeno da donose glave ubijenih neprijatelja, no kako se to pokazalo nemogućom misijom, odlučili su se za praktičnije rješenje, rezanje nosova. Nosovi, ali i neki drugi dijelovi tijela bili su transportirani u soli ili sakeu, kako se ne bi prije povratka u Japan raspali.
Sporni humci nosova
U masovnoj grobnici nosova u Okayami blizu Osake, koja je otkrivena 1983. godine nađeno je oko 20 000 odsječenih nosova, a oni su devet godina kasnije vraćeni Koreji, gdje su kremirani. Sličan grob postoji i kod Kyota koji se naziva Mimizuka ili doslovno Humak uha, iako sadrži uglavnom nosove, a ne uši. Prvotno je ime glasilo Hanazuka ili Humak nosa, no pristaše konfucionizma su iz nekog razloga smatrale da je ovo drugo ime manje zastrašujuće te su humak preimenovali. Zanimljivo je da se ovaj humak nalazi unutar šintoističkog hrama što se smatra činom “velike milosti nad pobijeđenima”. Bio je to zgodan način kako zločine ogrnuti činom milosrđem ne bi li se počinitelji zločina osjećali ugodnije. Ostaci iz ovog drugog humka nisu vraćeni u Koreju i oko toga postoje sporovi jer jedni smatraju da oni trebaju ostati u Japanu kao trajni podsjetnik na japansko barbarstvo, a drugi da je vrijeme da se vrate u domovinu.
Što vi mislite o tome?
Piše: Sonja Kirchhoffer
