Ako upišete u Google ili neki drugi pretraživač pojam “Drugi svjetski rat” manje-više svi će vas preusmjeriti na europsku perspektivu rata. Upravo ova usmjerenost na europsko tlo rezultirala je time da nismo ni svjesni da su tijekom Drugogo svjetskog rata počinjeni znatno strašniji zločini od onih nacističkih. Naša današnja priča odvest će nas u daleku Aziju i tamošnja zbivanja koja i ulaze u najstrašnija zabilježena u povijesti ratovanja.
Krenimo od japanske invazije na Mandžuriju u ranim tridesetim godinama prošlog stoljeća. Upravo je Mandžurija bila sjedište tajnog projekta Odjela za biološko i kemijsko oružje nazvanog “Jedinica 731”, a koji je odgovoran za najstrašnije pokuse u poznatoj ljudskoj povijesti. Japanci su u sklopu ovog projekta razvijali biološko oružje i testirali granice ljudske izdržljivosti, zbog čega su provodili jezive eksperimente na zarobljenim civilima. Usporedimo li ove japanske s onim nacističkim ovi potonji djeluju “kao mačji kašalj”.
“Tōgō Unit” ili uvertira u Jedinicu 731
Osnivanju onoga što je danas poznato kao Jedinica 731 prethodio je višegodišnji pripremni period. Godine 1932. glavni visoko pozicionirani vojni kirurg Shirō Ishii organizirao je tajnu eksperimentalnu grupu “Tōgō Unit” u Mandžuriji. Ova je jedinica počela djelovati na području sela Beiyinhe, udaljenog 100 km južno od Harbina. Bilo je to maleno selo od svega 300 kuća, a Japanci su ga spalili kako bi napravili mjesta za svoj logor. Ostavili su samo odgovarajuće veće objekte za svoje upravne zgrade. Nakon toga uslijedila je izgradnja logora, u kojoj su sudjelovali zarobljenici. Svi oni koji su imali udjela u njegovoj gradnji su likvidirani nakon što je logorski kompleks završen. Zatvorenici koju su ovdje kasnije dovedeni bili su uglavnom Kinezi i to najvećim dijelom politički protivnici, kriminalci, ali bilo je i Rusa, koji su se ranije naselili na ovom području. Područje ovog sela postaje uskoro poznato kao Zhongma tvrđava. Zatvorenici su u početku imali dobar tretman barem kada je u pitanju hrana, a sve to kako bi dobiveni rezultati eksperimentiranja bili što egzaktniji i kasnije primjenjivi na ostalu populaciju. Ovo nas pomalo podsjeća na priču o Ivici i Marici i zločestoj vještici, naravno nije isto, ali ima sličnosti po pitanju dobrog hranjenja zatvorenika koji će kasnije biti likvidirani. Nakon toga krenulo se s okrutnim eksperimentima u kojima se iz zatvorenika cijedila krv, lišavalo ih se hrane i drugo. Neki su vivisecirani, neki zaraženi bakterijama kuge i drugih bolesti. U jednom trenutku 1934. godine grupa zarobljenika se odlučila na proboj iz logora-tvrđave. Velik dio tih zatvorenika je ubijen u pokušaju bijega, dio ih je vraćen, a jedan je dio njih uspio pobjeći. Bijeg je ugrozio tajnost projekta, a presudila mu je sabotaža koja je rezultirala eksplozijom, zbog čega je logor konačno zatvoren i preseljen u Pingfang, udaljen nešto više od dvadesetak kilometar južno od Harbina u sjeveroistočnoj Kini.
O jedinici 731
“Tōgō Unit” tada dolazi pod direktu upravu carske vojske i dijeli se na dva odjeljka: Ishii i Wakamastsu koji zajedno čine Odjel za sprječavanje epidemija. Od kolovoza 1934. spomenuti Odjel je preimenovan u Odjel za prevenciju epidemija i pročišćavanje voda Kwantung vojske, a koji se uzima kao trenutak formiranja Jedinice 731. Program ove jedinice financirala je japanska vlada, a u njega je bilo uključeno više od 300 liječnika različitih profila. Osim matičnog područja jedinica je imala svoje podružnice diljem Kine, poput jedinice 1855 u Pekingu, jedinice Ei 1644 u Nanjingu i nekih drugih koje su činile mrežu podružnica temeljne jedinice 731.
Privlačan projekt koji nudi eksperimentiranje bez granica
Ovaj je projekt podrazumijevao najstrašnije moguće eksperimente na ljudima, neovisno o njihovoj dobi i spolu, pa su tako pokusi ovdje vršeni na svim dobnim uzrastima od nerođene djece do ljudi u poznim godinama života. Anektiranjem Mandžurije Japan je dobio bazu za daljnje napade na Kinu, a iz nje je došlo do zauzimanja velikog dijela kineskog teritorija. Godine 1937., Japanci su osnovali novi logor na teritoriju osam sela, opet na području Mandžurije, a pri njegovom ustrojavanju može se zamijetiti isti princip rada kao u prethodno spomenutom slučaju. Ovdje je, također, stvoren poligon za ubijanje spaljivanjem kineskih sela i raščišćavanjem prostora za izgradnju novog eksperimentalnog laboratorija smrti. Ovo osvajanje dalo je Japancima izvor velikog broja zatvorenika za eksperimentiranje bez granica. Žrtve su bile u 70 posto slučajeva Kinezi simpatizeri komunista, duševni bolesnici, beskućnici, kao i kriminalci, te članovi njihovih obitelji i brojni drugi. Međutim, bilo je tu i Rusa, Koreanaca, Mongola i u tragovima Amerikanaca, Engleza, Francuza. Podaci o ovim zapadnjacima su poznati ponajprije iz svjedočanstava osoba koje su na flašama s formaldehidom nalazile natpise da je riječ o žrtvama navedenih nacionalnosti. Projekt je bio privlačan jer je omogućavao liječnicima pokuse bez granica na ljudima, a uz to je imao veliku financijsku potporu vojske. Znanstvenici koji su provodili pokuse bili su od ranije desenzibilizirani na patnju jer su godinama prije izvodili okrutne pokuse na životinjama.
Prostor iz kojega nitko ne izlazi živ
Jedan od počinitelja, danas u poznim godinama, je svojevremeno, anonimno uz osmijeh na licu opisivao svoja sjećanja na eksperimente u Jedinici 731, pri čemu je imao još žive uspomene na neke od svojih žrtava. Tako se sjećao mladog čovjeka u tridesetim godinama, koji je došao u kiruršku salu prilično mirno jer je znao da je ušao u prostor iz kojega više neće izaći živ. No, kaže da je počeo histerizirati nakon što je njegov krvnik uzeo skalpel u ruke. Prvo su ga svukli i vezali, a onda počeli sa seciranjem bez anestezije. Krvnik koji se svega sjećao izjavio je: “Prerezao sam ga od prsa do trbuha, a on je užasno vrisnuo, i lice mu je bilo iskrivljeno od muke. Ispustio je neopisiv zvuk, vrištao je tako užasno. Ali onda je napokon prestao.” Anonimni počinitelj ovog zločina je u vrijeme davanja intervjua mirno živio sa svojom suprugom. Nadodao je da je to bio sasvim običan dan za kirurge sudionike ovog projekta, ali za njega nije bio jer mu je to bilo prvi put da je sudjelovao u eksperimentima ove tajne jedinice, naravno, ne i zadnji. Mogao se steći dojam da mu je bilo žao što je bio neiskusan pa nije primijenio potez svojih iskusnijih kolega, a koji su problem iritantnog vrištanja rješavali tako što bi ljudima usta začepili krpama. Cilj ove vivisekcije je bio zatvorenika zaraženog kugom rasporiti kako bi se vidjelo što kuga čini unutrašnjim organima. Budući da smrt uzrokuje raspadanje rezultati tog eksperimenta ne bi bili jednako vrijedni da je seciranje rađeno na mrtvoj osobi. Na pitanje zašto nije korištena anestezija, odgovorio je opet da rezultati ne bi bili moguće vjerodostojni. Seciranja su se provodila ne samo zbog novih saznanja već i u svrhu obuke za mlade japanske liječnike, kako bi stekli iskustvo i sigurnost u daljnjem radu.
Cijeli je kompleks je imao 150 zgrada i prostirao se na 6 kilometara. U sklopu kompleksa su bile razne tvornice, pa se tu nalazilo između ostalog 4500 spremnika za uzgoj buha, 6 kotlova za proizvodnju raznih kemikalija, 1800 spremnika za biološka sredstava i drugo.
Unutar ovog velikog kompleksa Jedinice 731, zatvorske ćelije su imale drvene podove i u svakoj od njih bio je jedan toalet čučavac. U zatvorski prostor nije se moglo ući bez iskaznice, a bilježili su se podaci o vremenu nečijeg dolaska i odlaska. Zgradu je bilo nemoguće napustiti neprimjetno, no ako bi to nekome i uspjelo, uslijedio bi novi niz zapreka poput zida od opeke visokog tri metra, i okolnog suhog jarka sa strujnom žicom.
Monstruozni pokusi
Kroz dostupne podatke saznajemo i za druge ovdašnje eksperimente poput proučavanja djelovanja nervnog plina na ljudska tijela različite dobi. Iz ispripovijedanih sjećanja saznajemo i za slučaj u kojem su ruske zatvorenice, majka i njena malena kći, bile izložene postupnom povećavanju doze nervnog plina kako bi se uočile promjene na tijelima pri povećanom doziranju. Majka je pokušala spasiti dijete prekrivajući je svojim tijelom, ali je to bilo, naravno, bezuspješno. U tim monstruoznim pokusima zatvarali su namjerno zaražene ljude raznim bolestima s onim zdravima, kako bi vidjeli kako će se i kojom brzinom bolest proširiti. Stavljali su ljude u komoru pod pritiskom ne bi li uočili koliko je ljudsko tijelo otporno na promjene tlaka. Pokus bi provodili dok žrtvi ne bi oči ispale iz duplji. Istraživali su i učinke smrzavanja tako što bi zatvorenike kada je bilo hladno izveli u dvorište te ih zalijevali hladnom vodom dok se ne bi pojavile ozebline, a onda bi pratili djelovanje gangrene na organizam. Držanje udova u kadi s vodom i ledom dovelo bi do smrzavanja pri čemu bi se onda ti udovi odmrzavali vrućom vodom, ili na otvorenoj vatri, a ponekada bi pustili žrtve da im se udovi samostalno odlede.
Radili bi amputacije nakon koje bi, primjerice, tuđu ruku transplantirali na mjesto odrezanog uda drugog čovjeka. Radili su transfuzije neodgovarajućih krvnih grupa, kao i transfuzije životinjske krvi u tijelo čovjeka, sve kako bi proučili učinke stvaranja krvnih ugrušaka na tijelo. Bacali bi teške terete na zatvorenike zbog egzaktnog provjeravanja njihova učinka na organizam. Zanimalo ih je i koliko dugo ljudsko tijelo može izdržati bez hrane i vode pri čemu su žrtve imale samo na raspolaganju morsku vodu. Bavili su se i učincima dugotrajnog izlaganja ljudskog tijela rendgenskim zrakama. Ispitivali bi učinak gravitacijske odnosno G-sile na ljude, na osnovu kojega su zaključili da odrasli ljudi u punoj snazi mogu podnijeti silu od oko 10 do 15 G-a, dok mala djeca imaju znatno niži prag tolerancije. Ljudi bi se ovdje onesvješćivali i umirali. Organizirali su i prisilna silovanja, u kojima bi se prenosile spolne bolesti poput sifilisa i gonoreje. Zatvorenici su odvođeni masovno i na poligone na kojima se isprobavalo djelovanje pojedinog oružja na ljude, tijekom kojih se mijenjala udaljenost s koje se željela proučiti učinkovitost djelovanja pojedinog oružja na određene dijelove tijela. Pokuse su provodili s različitim oružjima od mitraljeza i granata, preko bajoneta i mačeva do bacača plamena. Jedan od najbizarnijih i najokrutnijih testova trebao je ustanoviti koliko je potrebno tri dana starom novorođenčetu da umre od pothlađivanja. Prosječni životni vijek zatvorenika nakon ulaska u prostore za eksperimentiranje Jedinice 731 bio je oko dva mjeseca. Neki su pak mogli živjeti i više od 12 mjeseci poput trudnica, a mnogi su se i rodili i umrli u jedinici.
Biološko ratovanje
Upravo je središnji motiv ovih pokusa bio vezan uz razvoj biološkog oružja jer je glavni cilj Japana bio razviti oružje za masovno uništenje. Biološko oružje su Japanci kontinuirano isprobavali, kroz bacanje zaraženih bombi na kineske gradove (npr. kuga, kolera), ne bi li utvrdili mogu li na taj način proširiti bolesti, što se pokazalo uspješnim. Broj ljudi koji je stradao u sklopu ovog tajnog projekt, kao i uopće okupaciji jednog većeg dijela kineskog teritorija vrlo je nesiguran i procjenjuje se i na pola milijuna. S obzirom na to da su eksperimenti ovdje vršeni osam godina, dakle sve do kraja Drugog svjetskog rata 1945., kada je Kinu oslobodio Sovjetski Savez može se pretpostaviti da je broj žrtava bio popriličan. Kina je u ratu izgubila 15 milijuna ljudi, dio je izgubio život od gladi i bolesti dok su dio njih usmrtili Japanci. Zločine su počinili vrhunski japanskih liječnici. Nakon što bi istrošili tijela žrtava jednostavno bi ih ustrijelili, usmrtili injekcijom ili žive pokapali. Na kraju rata kompleks je uništen, a zarobljenici ubijeni. U zadnjim mjesecima rata Japan je planirao upotrijebiti kugu kao biološko oružje na području San Diega u Kaliforniji. Napad je trebao biti izveden 22. rujna 1945., ali je Japan bio prisiljen na predaju znatno ranije.
Skrivanje “prljavog rublja”
Ovdje opisani zločini nisu nažalost još uvijek temeljito proučeni, a japanska vlada nije nikada kaznila njihove počinitelje, čime se željelo skriti vlastito “prljavo rublje”. Sve to utječe na iskrivljenu sliku povijesnih zbivanja i odnosa u Drugom svjetskom ratu. O ovim se zločinima počelo govoriti tek u osamdesetim godinama 20. st. Jedino su Sovjeti, u međuvremenu, kaznili nekoliko sudionika ovog tajnog projekta, ali su i oni dobili smiješne kazne od dvije do dvadeset i pet godina teškog fizičkog rada. Amerikanci su pak zarobljenim znanstvenicima dali imunitet u zamjenu za podatke do kojih se došlo tajnim eksperimentiranjem. Po brutalnosti zločina ovdje opisani zločini spadaju, prema mišljenju povjesničara, u najgoru kategoriju, i nezamislivo je da oni koji su ih počinili nikada nisu pokazali grižnju savjesti. Za razliku od mnogih nacističkih eksperimenata ovdašnji pokusi nisu amaterski izvedeni i dali su rezultate koje je američka strana obilato iskoristila u svom razvoju medicine. Neki su od rezultata čak objavljeni u recenziranim časopisima pri čemu je lažno navedeno da su izvedeni na majmunima odnosno neljudskim primatima. Iako se u javnosti vodi politika oko moralnosti korištenja nacističkog anatomskog atlasa ova su japanska iskustva implementirana u zapadnu medicinu pri čemu se nije ni u jednom trenutku postavilo pitanje etičnosti tako dobivenih informacija.
Piše: Sonja Kirchhoffer
