Kriza u Kongu: kako je Mobutu uspostavio diktaturu

Zaire's President Mobutu Sese Seko leans on his cane during press conference on the South African naval vessel Outeniqua off Pointe Noire [with rebel leader Laurent-Desire-Kabila and chaired by South African President Nelson-Mandela] May 4. [Mobutu proposed to hand over power to an elected president according to a UN envoy.] - RTXHJDU

Povijest Konga u 20. stoljeću puna je previranja, naglih prevrata i krvavih građanskih sukoba. Ovo je priča o tome kako je pokret za oslobađanje od kolonijalnog ropstva i uspostavu demokracije završio masovnim krvoprolićem i uvođenjem diktature.

Na području današnje Demokratske Republike Kongo bilo je smješteno nekoliko kraljevstava naroda Bantu (Kongo, Luba, Lunda, Yeke) koja su počevši 1870-ih postupno podvrgnuta belgijskoj vlasti. Belgijanci su na prostoru tih starih kraljevstava uspostavili Slobodnu Kongoansku Državu, zapravo privatni posjed cara Leopolda II. Brutalna kolonijalna eksploatacija rezultirala je smrću više milijuna Kongoanaca. Pod međunarodnim pritiskom je 1908. to stanje ukinuto te je uvedena nova administracija pod upravom belgijske vlade.

Patrice Lumumba
Patrice Lumumba

Kriza u Kongu
Nakon Drugoga svjetskog rata u Kongu je ojačao Kongoanski nacionalni pokret na čelu s Patriceom Lumumbom, koji se zalagao za stvaranje neovisne države. Kongo je uspostavio nezavisnost od Belgije mirnim putem u lipnju 1960., no nepripremljenost za promjene dovela je do kaosa u zemlji. Naime, država je bila organizirana kao kolonija, usmjerena na eksploataciju prirodnih resursa, a bio je zamjetan i visoki stupanj rasne segregacije (od 16,6 milijuna stanovnika bilo je svega oko 110.000 Europljana koji su živjeli odijeljeno od Afrikanaca). Lumumba je kao prvi izabrani premijer održao govor u kojem je pred golemom publikom oštro kritizirao kolonijalizam i rasizam te time izazvao skandal u Belgiji. Belgijska je vlada neposredno prije proglašenja neovisnosti predložila plan prema kojem bi se belgijski Kongo transformirao u samoupravnu državu tijekom razdoblja od 30 godina, dovoljno dugog za razvoj lokalne elite koja bi zamijenila bivše kolonijalne upravitelje. Međutim, kongoanski intelektualci i političari bili su sumnjičavi prema planu, tvrdeći da bi tako Belgija vladala još 30 godina. Europski su se kolonisti masovno iselili iz zemlje uslijed društvenih nemira, pa je taj plan propao.
Manje od tjedan dana nakon što je proglašena neovisnost, izbilo je rasno nasilje i pobuna u vojsci jer je vojnicima rečeno da neće biti većih organizacijskih promjena (što je također značilo da bi časnici i dalje bili uglavnom bijelci). Uz podršku Belgije odcijepila su se dva područja na jugu zemlje – Južni Kasai i Katanga. Ujedinjeni narodi razmjestili su mirovne snage, no odbili su pomoći Vladi u borbi protiv secesionista. Premijer Lumumba zatražio je sovjetsku pomoć. Sovjeti su mu udovoljili, poslavši mu vojne savjetnike i zalihe.
kongoSovjetska intervencija dovela je do raskola u kongoanskoj Vladi, koja se podijelila na pristaše premijera Lumumbe i pristaše predsjednika Josepha Kasavubua. Potonji je, naime, prema savjetu američkih diplomata bio čvrsto protiv suradnje sa Sovjetima. Nastala je svojevrsna pat-pozicija jer Vlada nije mogla učinkovito djelovati. Tu blokadu prekinuo je general Joseph-Desiré Mobutu koji je kasnije uzeo ime Mobutu Sese Seko Kuku Ngbendu Wa Za Banga (Novi Ratnik Koji Iza Sebe Ostavlja Vatru). Ovaj dotad nepoznati vojnik bio je Lumumbin osobni tajnik, a izbijanjem sukoba sa secesionistima postavljen je na čelo Vrhovnog stožera državne vojske. Dana 14. rujna 1960. poveo je vojni udar kojim je svrgnuo Lumumbu i protjerao sovjetske savjetnike. Vlast je preuzeo Kasavubu, ali se njegova moć oslanjala prvenstveno na vojsku i time Mobutua. Neki tvrde da je američka Središnja obavještajna agencija (CIA) potpomagala ili čak organizirala udar. Nakon što je slomio svoje političke protivnike, Mobutu se obračunao sa separatistima na jugu države. Zanimljivo je da je pritom uživao potporu Ujedinjenih naroda. Lumumba je uhićen, ali je uskoro pobjegao iz zatvora. Uhvatili su ga i 17. siječnja 1961. pogubili nepoznati akteri. Sumnja se da je ubojstvo naredio Mobutu uz podršku američke vlade.
To je samo pogoršalo situaciju jer je Lumumbin nasljednik Antoine Gizenga odbio prihvatiti Mobutuovu vlast te uspostavio paralelnu vladu na istoku zemlje. U Londonu i New Yorku su zbog Lumumbina ubojstva izbile nasilne demonstracije, a imale su odjek i u Jugoslaviji – razjarena gomila napala je belgijsko veleposlanstvo u Beogradu. Kako bi se smirilo stanje, 1963. uz pomoć UN-a organizirana je privremena uprava, koja je trebala vladati državom do novih izbora.

Simbe
Simbe

No, ta nastojanja prekinuli su početkom iduće godine maoistički pobunjenici (poznati i kao pokret Simba, što na svahiliju znači lav), koji su proglasili socijalističku državu u istočnom dijelu zemlje sa središtem u Stanleyvilleu, a usto je izbio manji ustanak u pokrajini Kwilu na zapadu. Jedan od vojnih savjetnika Simbe bio je poznati revolucionar Che Guevara, koji se kasnije razočarao pokretom i napustio zemlju u studenom 1965. godine. Državni vojnici, uz pomoć američkih i belgijskih oružanih snaga, porazili su pobunjenike i završili oružane sukobe u zemlji.

Mobutu preuzima vlast
Izbore u ožujku 1965. pratio je drugi politički zastoj. Veliku većinu osvojila je koalicija 49 stranaka poznata kao CONACO (Convention Nationale Congolaise), no koalicija se uskoro raspala te je velik dio članova prešao u novoosnovani FDC (Front Democratique Congolais). To je značilo da CONACO kontrolira Donji dom, a FDC Gornji dom parlamenta, pa Vlada nije mogla djelovati. 35-godišnji Mobutu organizirao je 25. studenog 1965. drugi državni udar, koji je prošao bez krvoprolića.
Tog je puta zadržao kontrolu nad zemljom. Tvrdio je da će demokracija biti obnovljena nakon pet godina i većina zapadnih vlada u početku ga je dijelom podržala jer im je odgovarala njegova antikomunistička politika, a uživao je i veliku podršku među narodom koji je bio iscrpljen nakon pet godina kaosa u zemlji. Nadalje, mnogi su ga smatrali umjerenijom alternativom radikalno nacionalističkom Gizengi i njegovim sljedbenicima – Mobutu se na početku činio gotovo nevjerojatno apolitičan. Tzv. pobune u Kisanaganiju (poznate i kao Pobune u Stanleyvilleu ili Plaćeničke pobune) bile su izravni nastavak ranijih sukoba i jedina prijetnja Mobutuu nakon što je preuzeo vlast, no nisu imale široku potporu te ih je ubrzo ugušila vojska. Time je srušena posljednja prepreka na Mobutuovu putu do apsolutne vlasti u zemlji.

Nacionalni park Virunga
Nacionalni park Virunga

Legat
Između 1960. i 1965. u Kongu je ubijeno oko 100.000 ljudi. Iako je Mobutu obećao demokraciju, postupao je posve suprotno od obećanja. Postupno je ukinuo gotovo sve demokratske institucije, eliminirao političke protivnike, ograničio lokalnu samoupravu i postavio svoje pristaše na položaje moći. Njegova stranka, Narodni revolucionarni pokret (Popular Movement of the Revolution – MPR) postala je jedina legalna politička opcija u državi. Država je preimenovana u Zair 1971. i uloženi su veliki napori kako bi bili uklonjeni svi kolonijalni utjecaji (tzv. Authenticity Campaign – Kampanja za autentičnost). Strane su tvrtke nacionalizirane. Ironično, Mobutu je Lumumbu uzdigao na status nacionalnog junaka.
Korumpirana i diktatorska narav njegova režima poprimila je gotovo legendarne razmjere – bio je poznat po nepotizmu, rasipanju basnoslovnih količina novca na nepotrebne stvari (sam Mobutu pronevjerio je između 4 i 15 milijardi američkih dolara), galopirajućoj inflaciji, brojnim kršenjima ljudskih prava itd. Posljedice krize u Kongu i njegova režima toliko su jake da je Demokratska Republika Kongo i danas često etiketirana kao „propala država“. Mobutu je ostao na vlasti do svrgavanja nakon šestomjesečnog sukoba 1997. godine, poznatog kao Prvi kongoanski rat.

Piše: Boris Blažina

Komentari