Kraj rata koji je oblikovao moderni svijet

Prije 70 godina okončan je Drugi svjetski rat, najveći sukob u povijesti čovječanstva. Njegove posljedice imale su golem utjecaj na političku, ekonomsku i demografsku sliku svijeta.

Prije točno 70 godina, 2. rujna 1945. godine, japanska delegacija na američkom bojnom brodu USS Missouri službeno je potpisala bezuvjetnu kapitulaciju, čime je konačno formalno završio najveći sukob u ljudskoj povijesti. Potpisivanju su prisustvovale delegacije Japana, SAD-a, Ujedinjenog Kraljevstva, Kine, SSSR-a, Australije, Kanade, Francuske, Nizozemske i Novog Zelanda. U trenutku predaje na brodu su bile istaknute zastave četiriju zemalja: SAD-a, Ujedinjenog Kraljevstva, SSSR-a i Kine, a u Tokijskom zaljevu okupilo se čak 255 savezničkih brodova.

Kraj rata u Aziji

Predaja je zapravo već bila dogovorena 15. kolovoza, kada su Japanci shvatili da im prijeti ne samo poraz već potpuno uništenje. Naime, 6. i 9. kolovoza bačene su atomske bombe na Hirošimu i Nagasaki. Atomske bombe bile su iznimno utjecajne i u političkom smislu – destruktivna moć tih oružja zauvijek je promijenila lice svjetske diplomacije. Još jedan faktor koji je utjecao na japansku predaju bilo je ubrzano napredovanje Crvene armije. SSSR je 8. kolovoza objavio rat Japanu i munjevitim napadom zauzeo Mandžuriju i sjeverni dio Koreje, kao i južnu polovicu otoka Sahalin te Kurilske otoke. Japanske jedinice nisu im bile dorasle u smislu iskustva, motivacije i naoružanja te su se jednostavno raspale tijekom svega nekoliko dana (iako su manje skupine vojnika nastavile pružati otpor još tjedan-dva dulje).

Novi svjetski poredak

Tijekom i krajem Drugoga svjetskog rata pokrenuti su procesi koji su uvelike oblikovali političku kartu modernog svijeta. Počeo je proces dekolonizacije tj. osamostaljivanja bivših europskih kolonija u Aziji, Africi i Oceaniji. Time su stvorene zemlje „Trećeg svijeta”. Uz promjene političke karte Europe, slom sila Osovine rezultirao je novom geopolitičkom situacijom u kojemu su dominirale dvije supersile: SAD i SSSR. S obzirom na to da je zbog proliferacije nuklearnog naoružanja postojala mogućnost međusobnog uništenja (tzv. „osigurano međusobno uništenje“, engl. mutually assured destruction – MAD), sukobi između velesila vodili su se indirektno, preko posrednika, putem špijunaže i političke subverzije. Važna posljedica kraja Drugoga svjetskog rata bilo je i stvaranje Ujedinjenih naroda, nove globalne organizacije za međunarodnu suradnju i diplomaciju. U Europi je stvorena Europska zajednica za ugljen i čelik (European Coal and Steel Community – ECSC), koja se kasnije razvila u Europsku uniju. ECSC je, naime, stvoren da bi se ekonomskom suradnjom i integracijom spriječio novi rat između Njemačke i Francuske.

Europa nakon Drugoga svjetskog rata

[one_half][box type=”info” bg=”#” color=”#” border=”#” radius=”0″]Manje je poznato da su krajem rata SAD i Ujedinjeno Kraljevstvo Njemačkoj nametnuli „intelektualne reparacije“, u sklopu kojih su oduzeli njemačke patente i intelektualno vlasništvo vrijedne oko 10 milijardi dolara.[/box][one_half][/one_half]Europa je bila najteže pogođena ratom te je prvi prioritet bila obnova infrastrukture i povratak izbjeglica. Stoga je SAD Marshallovim planom uložio 13 milijardi dolara (u današnjoj vrijednosti gotovo 140 milijardi) u obnovu Europe. SSSR i zemlje istočnog bloka odbile su prihvatiti pomoć iako su bile još teže pogođene posljedicama rata od zapadnih zemalja. Najznačajnija promjena u političkom smislu bilo je stvaranje blokova u Europi i podizanje tzv. „željezne zavjese“. SSSR je državama u svojoj interesnoj sferi tijekom idućih nekoliko godina postupno nametnuo svoj (staljinistički) politički i ekonomski sustav. Na Zapadu su se pribojavali moguće pobjede komunista na izborima u Francuskoj i Italiji, pa su vlade na različite nedemokratske načine utjecale na izbore da bi to spriječile. SAD je usto nastojao pridobiti Tursku na svoju stranu da bi spriječio moguće širenje SSSR-a na Bliski istok.

Krajem Drugoga svjetskog rata dogodile su se i brojne teritorijalne promjene. Najvažnija od njih bilo je proširenje SSSR-a na teritorij Baltičkih država, današnje Moldove, dijela Poljske i dijela Finske.

BerlinerBlockadeLuftwegeOsim toga, Njemačka je okupirana i kasnije podijeljena na dvije države, Istočnu Njemačku (Njemačka Demokratska Republika) i Zapadnu Njemačku (Savezna Republika Njemačka), a ukupan joj je teritorij bitno smanjen (za oko 25 %) – istočni dijelovi pripali su Poljskoj i manjim dijelom SSSR-u (Kalinjingrad). Sudeti su vraćeni Čehoslovačkoj, a Austrija je ponovo postala neovisna država. Oko 10 milijuna Nijemaca je ili prisilno preseljeno u Njemačku ili im je zabranjen povratak u zemlje u kojima su živjeli prije ili tijekom rata. Usto je uveden program deindustrijalizacije i razoružanja Njemačke, koji je međutim prekinut 1947., prvenstveno zbog straha od mogućeg izbijanja novog rata. Manje je poznato da su krajem rata SAD i Ujedinjeno Kraljevstvo Njemačkoj nametnuli „intelektualne reparacije“, u sklopu kojih su oduzeli njemačke patente i intelektualno vlasništvo vrijedne oko 10 milijardi dolara (oko 125 milijardi u današnjoj vrijednosti). SAD i SSSR također su unajmili (često ucjenom ili prisilom) brojne njemačke znanstvenike, posebno one koji su radili na razvoju raketa (Wernher von Braun), aeronautike, medicine ili elektronike. Upravo su njemački znanstvenici bili ključni za razvoj svemirskih letjelica i interkontinentalnih nuklearnih projektila.

SSSR je pretrpio strahovite gubitke tijekom rata (oko 26 – 27 milijuna, od kojih su oko dvije trećine bili civili). Materijalni gubitci bili su sličnih razmjera – devastirano je oko 1700 urbanih i 70 000 ruralnih naselja kao i 31 850 industrijskih postrojenja – te je u zemlji vladala glad. SSSR je odbio Marshallov plan te podigao samo manje kredite od Britanije i Švedske. Da bi nadoknadili gubitke, sovjeti su prisilili države Istočnog bloka da im prenesu velik dio svojih industrijskih pogona. Italija je bila prisiljena platiti ukupno 360 milijuna dolara ratne odštete Jugoslaviji, SSSR-u, Grčkoj, Etiopiji i Albaniji te odstupiti dio teritorija na jadranskoj obali Jugoslaviji (kasnije je to dovelo do poznate Tršćanske krize), ali nikad nije uspostavljen tribunal za talijanske ratne zločince. Čak i zemlje u kojima nije bilo važnih demografskih ili političkih promjena imale su velikih problema. Tako je u Ujedinjenom Kraljevstvu zbog prekida Ugovora o zajmu i najmu (engl. Lend-Lease) uvedeno racioniranje kruha, koje je potrajalo sve do 1948. godine. Ipak su se europske ekonomije počele ubrzano oporavljati ranih 1950-ih. Naposljetku valja spomenuti da kraj rata nije sa sobom doveo i kraj svih sukoba. Manje oružane skupine nastavile su djelovati protiv savezničkih vlada, posebno u istočnoj Europi, a u Grčkoj je 1946. izbio građanski rat između rojalista i komunista.

Zacrtavanje novih granica u Aziji

Victim_of_Atomic_Bomb_003U Aziji je situacija bila nešto složenija jer je osim sukoba interesa SSSR-a i SAD-a došlo do naglog jačanja narodnooslobodilačkih pokreta u kolonijama. Izbili su brojni protesti i ustanci protiv europskih kolonijalnih vlasti, primjerice u Malaji (danas Malezija) od 1948. do 1960., u Francuskoj Indokini (danas Vijetnam, Laos i Kambodža) od 1946. do 1954. te u Nizozemskoj Istočnoj Indiji (danas Indonezija) od 1945. do 1949. godine. Možda najvažnija promjena u Aziji dogodila se u Kini, gdje je izbio rat između nacionalista pod Chiangom Kai-shekom i komunista koje je vodio Mao Tse-tung. Taj je rat završio pobjedom komunista 1949. godine te postupnim prerastanjem Kine u veliku silu, dok su nacionalisti bili prisiljeni povući se na Tajvan, gdje su osnovali neovisnu državu koja je opstala do danas. Također je važno spomenuti da je Mandžurija vraćena Kini. Japan je razoružan i stavljen pod američku vojnu upravu. Oduzete su mu sve kolonije, a stotine tisuća Japanaca koji su živjeli izvan Japana prisiljeni su preseliti se u svoju matičnu zemlju. Žrtve atomskih bombardiranja nisu dobile nikakvu posebnu pomoć sve do 1952. godine.

Sukladno prethodnom dogovoru Koreja je podijeljena između dviju utjecajnih sfera: američke na jugu i sovjetske na sjeveru. Točna granica određena je u krajnjoj žurbi – dvojica mladih američkih časnika postavili su granicu američke okupacijske zone duž 38. paralele. Prema vlastitu priznanju, pritom nisu imali vremena konzultirati se sa stručnjakom za Koreju, a jedina raspoloživa karta bila im je iz časopisa National Geographic. No, ta brzopleta odluka imala je vrlo dalekosežne posljedice: granice današnje Sjeverne i Južne Koreje gotovo su identične tadašnjoj podijeli (samo je poslije Korejskog rata stvorena još i Demilitarizirana zona između tih dviju zemalja). Otok Sahalin bio je subjekt rusko-japanskih nadmetanja još od 19. stoljeća, ali je porazom Japana 1945. konačno Rusija zavladala cijelim otokom, a ta se situacija održala do danas. Japan je formalno priznao to stanje potpisivanjem Sporazuma u San Franciscu 1951. godine. Iako se istim sporazumom Japan odrekao i Kurilskih otoka, nije definirano koja država ima vlast nad njima. Premda su otoci od tada faktički pod ruskom vlašću, još uvijek se vodi teritorijalni spor Japana i Rusije oko tih otoka.

Ostatak svijeta

Makar je tekao znatno sporije, proces dekolonizacije zahvatio je i bivše europske kolonije u Africi. Prva država koja je stekla neovisnost bila je Etiopija, još za vrijeme rata (1942.), a 1951. slijedila ju je Libija, bivša talijanska kolonija. U Angloamerici je najvažnija posljedica bila dotad neviđen ekonomski procvat SAD-a. Iako su Amerikanci u ratu pretrpjeli znatne ljudske i materijalne gubitke, oni su ipak proporcionalno bili znatno niži od europskih. Usto možemo reći da su Amerikanci nakon ulaska u Drugi svjetski rat odbacili bilo kakvu mogućnost povratka politike izolacionizma na vanjskopolitičkom planu. Posljedica toga bila je da je SAD izašao kao vodeća sila Zapada i glavni suparnik SSSR-u. U Latinskoj Americi najvažnija je posljedica bio dotok sjevernoameričkog kapitala – SAD je želio osigurati protok robe kroz Panamski kanal i suzbiti utjecaj nacističke Njemačke (posebno u Argentini i Čileu, državama koje nisu bile voljne prekinuti sve odnose s Njemačkom). S obzirom na to da je većina latinoameričkih država prekinula odnose sa zemljama Osovine nakon japanskog napada na Pearl Harbor, morale su orijentirati svoju ekonomiju prema američkom tržištu. Australija je nakon rata također stvorila prisnije odnose sa SAD-om. Strah od širenja komunizma potakao je vladu da nakon kraja rata uvede politiku masovne imigracije da bi demografski osnažila zemlju. Međutim, valja napomenuti da su prednost imali bijelci (tzv. White Australia Policy).

Komentari