Bjegunci od feudalne tlake, neustrašivi i surovi ratnici, vješti konjanici, stražari pravoslavnog kršćanstva na rubu europskog kontinenta, zaljubljenici u koncept osobne slobode i života na rubu romantičarskog divljaštva, Kozaci istovremeno predstavljaju jedinstveni fenomen europske povijesti i temelj modernog ukrajinskog nacionalnog identiteta, kojem se suprotstavlja višestoljetni poljsko-ruski utjecaj u regiji.
Razorna snaga mongolsko-tatarskih osvajanja i propast Kijevske Rusi (istočnoslavenske države na području današnje Ukrajine, Bjelorusije i zapadne Rusije) u 13. st. zauvijek su promijenili političku kartu istočne Europe. Suočeno s nezaustavljivim azijskim konjanicima, preživjelo se slavensko stanovništvo ubrzano povlačilo prema sjeveru, gdje će u narednim stoljećima iz ruševina kijevske države, uz golem napor i rijeke prolivene krvi, niknuti prve klice budućeg Moskovskog Carstva (kasnije nazvano Ruskim Carstvom). Istovremeno, plodne ravnice između Dnjestra, Dona i Crnog mora pretvorile su se u gotovo prazan prostor, u kojem je prijetnja tatarskih pljačkaških pohoda puna dva stoljeća sprečavala bilo kakvo trajnije naseljavanje.
Prepuštene na milost i nemilost tatarskoj državi Krimski Kanat, preživjele gradove na teritoriju središnje i sjeverozapadne Ukrajine tijekom 13. i 14. st. postepeno je apsorbirala poganska kneževina Litva, koja je vakuum nastao mongolskim pustošenjima iskoristila za širenje svog utjecaja na istoku kontinenta. Približavanje Litve i Poljske, proizašlo iz ratova protiv Teutonskog reda, Moskve i Tatara, zajedničkih neprijatelja obiju država, a zatim i pokrštenje Litve 1385., drastično su promijenili dinamiku odnosa i pretvorili rijetko naseljenu Ukrajinu u privlačan plijen za sve moćnije poljske velikaše. Ubrzana kolonizacija sjeverozapadne i središnje Ukrajine rezultirala je sve jačim pritiskom katoličkog poljskog plemstva na domaće pravoslavno stanovništvo, pri čemu feudalizam, koncept dotad nepoznat u istočnoj Europi, potiče seljačko stanovništvo na povremene pobune protiv novih vladara. U okolnostima u kojima je teret tlake postajao sve teži, značajan se dio ukrajinskog stanovništva odlučuje za iznimno rizičan korak – selidbu na jugoistok.
Geneza kozaštva
Zaštićeni enormnim privilegijama i praktički slobodni da s većinskim pravoslavnim stanovništvom postupaju prema vlastitom nahođenju, poljski magnati od početka 16. st. ubrzano povećavaju svoje posjede u Ukrajini. Birajući između surovog poljskog feudalizma i izlaganja opasnosti od padanja u tatarsko ropstvo, pravoslavni žitelji sve češće sele na jugoistok, gdje im golema prirodna bogatstva omogućuju život koji uvelike nadmašuje onaj na teritoriju pod poljskom kontrolom. Tatarski pljačkaški upadi s Krima prisiljavaju odvažne pojedince i njihove obitelji na udruživanje u manje grupe, slijedom čega početkom 16. st. nastaju prve seljačko-ratničke zajednice. Postepeno, zahvaljujući demografskom rastu i priljevu pravoslavnih plemića-avanturista, stanovnici stepa ujedinjuju se tijekom 16. st. u homogenu i respektabilnu vojno-političku zajednicu, sposobnu zaustaviti tatarske prodore i pružiti efikasan otpor privatnim vojskama poljskih plemića.
[quote font=”arial” font_size=”10″ font_style=”italic” align=”left” bgcolor=”#f4eaea” color=”#4e4343″ arrow=”yes”]Iznimno su robusni ljudi, koji s lakoćom podnose žegu i hladnoću, glad i žeđ. U ratu su neumorni, odvažni i smioni, no prilično bezumni, budući da ne mare za svoje živote. Guillaume le Vesseur de Beuplan[/quote]Etimologija riječi kozak (od tur. qazaq – ratnik, slobodnjak, lutalica) nedvosmisleno sugerira da je u srži kozaštva iznimna ratnička vještina, brušena tijekom 16. i 17. st. u bezbrojnim bitkama protiv Tatara, Turaka, Poljaka i Moskovljana. Odgojen u Divljim poljima(poljski naziv za otvorene ravnice južne i jugoistočne Ukrajine, kojima zbog tatarskih provala nije bilo moguće trajno ovladati), Kozak je utjelovljenje izvanredno odvažnog pravoslavnog ratnika, naviknutog na grub život i svakodnevnu borbu za opstanak. Obrijane glave, odjeven u široku, šarenu odjeću, naoružan do zuba i u svakom trenu spreman proliti svoju i tuđu krv, Kozak svojom odvažnošću do sredine 17. st. stiče reputaciju ponajboljeg pješaka na europskom kontinentu. Naviknuti na neprijatelje koji ne poznaju koncept milosti, ratnici ukrajinskih stepa svoju taktiku prilagođavaju okolnostima u kojima žive te postaju zloglasni zbog svoje okrutnosti, zbog čega će ih, osobito sredinom 17. st., Poljaci nerijetko okarakterizirati kao krvoločne divljake. Svejedno, poljski vladari neće se libiti angažirati Kozake u gotovo svim poljskim ratnim pohodima, tijekom kojih je spoj poljskog konjaničkog i kozačkog pješačkog umijeća u više navrata doveo do potpunog uništenja moskovskih, tatarskih i osmanlijskih vojski.
Rađanje Zaporožja
Tijekom prve polovice 16. st., slijedom postepene ekonomsko-vojne stabilizacije proizašle iz poljsko-litavskog prisustva u Ukrajini, kozačke zajednice sve se uspješnije brane od Tatara, pri čemu u nekoliko navrata odvažni Kozaci organiziraju upade na tatarski teritorij te tako zaokreću dotadašnji smjer napadačkih akcija. Među Kozacima stvara se hijerarhija, u kojoj – podjednako u vrijeme rata i u vrijeme mira – vlada vojna disciplina, pri čemu svaka kozačka grupacija bira vlastitog pukovnika i časnike. Iz uspješnih pljačkaških pohoda protiv Tatara na Krimu i protiv Osmanlija u Moldaviji Kozaci donose golem ratni plijen, zahvaljujući kojemu se dio kozačkih starješina ubrzano bogati i udara temelje za stvaranje nove pravoslavne elite. Sve bolje naoružani i sve efikasniji u borbi, Kozaci postaju ključan faktor za kontrolu Ukrajine i suzbijanje muslimanskih upada u unutrašnjost Poljsko-Litavske Unije. Paralelno, porast kozačke moći ugrožava ambicije poljskog plemstva, koje se koristi svakom prilikom za pokušaj degradiranja Kozaka u status običnih kmetova.
[one_half][box type=”note” bg=”#” color=”#” border=”#” radius=”0″ fontsize=”12″]Sič / Zaporoška Sič, drvena utvrda (ukr. sič – posječeno drvo) smještena na otoku Horticji na donjem toku Dnjepra, otprilike četiristo pedeset kilometara jugoistočno od Kijeva, srce je kozaštva. Lokacija Siči, na ničijoj zemlji jugoistočne Ukrajine, garantirala je Kozacima slobodu od poljske plemićke vlasti, a široki tok Dnjepra istovremeno je omogućavao brze pljačkaške upade na Krim. Od sredine 16. st., kada ju je osnovao plemić Dmitro Višnjevecki, u Siči se održavala Rada, skupština kozačkih starješina, na kojoj se demokratskim putem birao vrhovni kozački zapovjednik, hetman. U samostalnoj politici koju je sredinom 17. st. iz Siče vodio Bogdan Hmeljnicki ukrajinski povjesničari danas traže temelj ukrajinske nacionalne ideje, čiji je legitimitet konstantno pod pritiskom moskovskih interpretacija povijesti.[/box][/one_half]
U složenoj situaciji, u kojoj poljsko prisustvo u Ukrajini istovremeno donosi ekonomsku stabilizaciju i prijetnju kmetstva, Kozaci formiraju labavi centralni sustav vlasti, na čelu kojeg je od sredine 16. st. vrhovni vojni zapovjednik, hetman. Tradicija vrhovnog zapovjednika među Kozacima postoji još od prve trećine 16. st., kada pod vodstvom Ostapa Daškeviča uspješno ratuju protiv Tatara, no prvim zapovjednikom koji uspijeva ostvariti utjecaj nad glavninom kozačkih pukovnija smatra se Dmitro Višnjeveckij – Bajda, pravoslavni plemić i pustolov iz pobočne loze litavskih velikih knezova Gendiminasa i Algirdasa. Nastojeći ujediniti kozačke vođe, Višnjevecki na teško pristupačnom dnjeparskom otoku Horticji, na samom rubu tatarskog teritorija, podiže 1552. Sič, utvrdu koja postaje centar kozačke političke aktivnosti. Brzaci rijeke Dnjepar (ukr. porohi), iza kojih se nalazi Horticja, ubrzo će čitavoj regiji dati ime Zaporožje, a kozački starješine okupljeni u Zaporoškoj Siči, izvan domašaja poljskih magnata, u sljedeće će stoljeće i pol postati najžešći borci za kozačku neovisnost.
Kozački registar i unijatska crkva
Kompleksan poljsko-kozački odnos postaje još kompleksniji tijekom vladavine Stefana Bathoryja (1576. – 1586.), poljskog vladara u čijim su vojnim pohodima masovno sudjelovali zaporoški Kozaci. Ratujući uspješno protiv Moskovskog Carstva Ivana Groznog, Bathory i poljski zapovjednici osvjedočuju se u razornu snagu kozačkog oružja te nastoje pronaći rješenje za trajno pridobivanje Kozaka. Tome se, međutim, odlučno protive poljski magnati iz Ukrajine, zbog čega Bathory donosi kompromisno rješenje u obliku Kozačkog registra. Koncept registra kreiran je 1572., no zaživljava upravo za vladavine Bathoryja. Osnovna ideja registra bilo je pretvaranje dijela kozačkih pukovnija u stalne plaćeničke odrede Poljsko-Litavske države, pri čemu bi Kozaci obuhvaćeni registrom uživali privilegije ekvivalentne onima koje posjeduju poljski i litavski plemići – npr. osobnu slobodu, izuzeće iz mnogih poreza i davanja, pravo na plaću u novcu ili naturi itd. Istovremeno, status svih ostalih pravoslavaca, Kozaka i običnih seljaka, trebao je biti izjednačen sa statusom poljskih i litavskih kmetova.
Dio najbogatijih i najutjecajnijih Kozaka pristao je ući u registar, što je izazvalo buru nezadovoljstva među glavninom kozačke populacije. Suprotno željama poljske krune, pitanje registra u narednih se nekoliko desetljeća pretvorilo u veliki problem za stabilnost kraljevstva te je rezultiralo ne samo daljnjim zaoštravanjem poljsko-kozačkih odnosa, već i podjelama unutar samog kozaštva. Tako je političkim centrom registriranih Kozaka postao manastir Trahtemiriv, dok su se preostali, slobodni Kozaci, okupljali na skupštini (ukr. Rada) u Zaporoškoj Siči.
Kozački registar brojio je, ovisno o tome koliko su Kozaci u tom trenutku bili potrebni Poljskoj, između nekoliko stotina i desetak tisuća ratnika, no zahvaljujući tvrdoglavom otporu poljskog plemićkog sabora, Sejma, privilegije registriranih Kozaka nikada nisu ratificirane. Najzanimljiviji element u kompliciranim poljsko-kozačkim odnosima predstavlja činjenica da su, poljskim manipulacijama unatoč, registrirani i neregistrirani Kozaci aktivno sudjelovali u svim ratovima koje je Poljska tijekom prve polovice 17. st. vodila protiv Moskve, Tatara i Osmanlija. Istovremeno, u periodima pobuna registrirani i neregistrirani Kozaci ujedinjavali bi se u borbi protiv poljskog plemstva, pri čemu niti jedna strana nikada nije uspjela u potpunosti poraziti drugu.
Možda i problematičniji od političkog statusa Kozaka bio je status pravoslavne crkve u Ukrajini. Mahom pravoslavci, Kozaci se u prvoj trećini 17. st. sve jače vežu uz obnovljenu Kijevsku metropoliju te se zajedničkim snagama odupiru rastućem pritisku katoličanstva, manifestiranom prvenstveno kroz djelovanje poljskih isusovaca. Najveću prepreku u crkvenoj emancipaciji Ukrajine predstavljala je institucija Unijatske crkve, osnovana 1596. u bjeloruskom gradu Brestu, pripadnost kojoj je, zajedno s priznanjem pape kao vrhovnog crkvenog poglavara, omogućavala kozačkoj političko-vojnoj eliti ravnopravnu ulogu u političkom životu Poljsko-Litavske države. Kao branitelji pravoslavlja, Kozaci sve češće dižu ustanke protiv poljske vjersko-političke opresije, no pitanje religije, podjednako na štetu Ukrajine i Poljske, bit će riješeno tek pobjedom Moskve u poljsko-ruskim ratovima druge polovice 17. stoljeća.
U nastojanju da se trajno odvoji od Poljsko-Litavske države, dio Kozaka naselio je prostor uz donji tok rijeke Don, poznatiji pod nazivom Slobodarska Ukrajina. Pod nominalnom kontrolom moskovskog cara, donski Kozaci uživali su široke privilegije, a zauzvrat im je bila povjerena zadaća čuvanja Zasečne čerte, obrambene linije kreirane u svrhu zaustavljanja tatarskih prodora u unutrašnjost moskovske države. Pozitivno iskustvo donskih Kozaka u moskovskoj službi utjecat će na događaje iz sredine 17. st., kada će osnažena Moskva iskoristiti nered u poljsko-litavskoj državi i započeti s ekspanzijom prema Ukrajini i zapadu.
Vojni uspjesi i ideja autonomije
Bez obzira na nestabilne političke prilike, podjednako unutar i oko granica Poljske, kozački su odredi, osobito između 1576. i 1657., postali sinonimom za hrabrost, odlučnost i učinkovitost na bojnom polju. Podjednako opasni kao branitelji i kao napadači, Kozaci su svojom žestinom bili u stanju demoralizirati i elitne osmanske janjičare, dok je njihov nemilosrdni tretman ratnih zarobljenika često tjerao protivnike na paničan i nediscipliniran bijeg.
Specifičan element kozačke vojne vještine predstavlja njihova sposobnost za iznenadne upade duboko u neprijateljski teritorij, najčešće u formi munjevitog desanta. Koristeći svoje brze čamce, tzv. čajke (ukr. i rus. galeb), kozaci se spuštaju niz Dnjepar i pljačkaju obale Krima, a njihova odvažnost je tolika da 1614., u dotad nezamislivo drskoj akciji, pustoše okolicu Istanbula. Kozački pohodi u nekoliko navrata završavaju na južnim obalama Crnog mora, pri čemu podjednako stradavaju osmanlijski obalni gradovi (Trapezund) i osmanlijski trgovački brodovi. Ovakve akcije natjerat će Osmanlije da objave rat poljsko-litavskoj državi, koju su smatrali odgovornom za kozačke postupke. Paralelno, dio Kozaka ostaje u Ukrajini i brani kozačke teritorije od tatarskih pljački, zbog čega frenkvencija tatarskih naleta u prvoj polovici 17. st. počinje značajno opadati.
Za hetmanata Petra Konaševiča – Sahajdačnog (1616. – 1622.) Kozaci postaju ključni čimbenik poljskih vojnih uspjeha. Spasivši u dva navrata (pod Moskvom i u bitci kod Cicore) život princa Vladislava (kasnijeg poljskog kralja Vladislava IV.), Sahajdačni stiče golem ugled u Poljskoj, a njegov obol u velikoj poljsko-kozačkoj pobjedi nad Osmanlijama kod Hotina 1621. donosi Kozacima prestiž diljem Europe. Istovremeno, politička sposobnost Sahajdačnog dovodi do približavanja Trahtemiriva, Zaporožja i Kijevske metropolije, što će u narednim desetljećima rezultirati porastom kozačke kulturno-političke samosvijesti.
Kozački bunt
Povijest kozačkih pobuna počinje paralelno s poviješću poljske kolonizacije, pri čemu je sredinom 17. st. eksplozija kozačkog nezadovoljstva trajno narušila temelje poljsko-litavske države. Tvrdoglavi otpor poljskog plemstva priznavanju kozačkih privilegija, uz istovremeno oslanjanje na Kozake u svim ratnim kampanjama između 1576. i 1646., jamčio je konstantne nemire na prostoru Ukrajine.
U desetljećima nakon uvođenja kozačkog registra, poljsko je plemstvo u bezbroj navrata smanjivalo broj Kozaka koji su njime bili obuhvaćeni, što je najčešće značilo da Kozak koji je u borbi zaslužio svoje privilegije iste ne može uživati u miru. Maltretiranje ukrajinskih seljaka i otimanje zemlje od kozačke elite postala je uobičajena praksa poljskih plemića, na što su Kozaci odgovarali pobunama i pustošenjem poljskih posjeda. Dodatni problem za Kozake predstavljala je utvrda Kodak, koju su poljske vlasti, u svrhu kontrole zaporoških akcija protiv Krimskog Kanata, podigle u blizini Siči. Budući da je mnoštvo Kozaka živjelo od plijena osvojenog u ratu s Tatarima, u Kodaku su vidjeli ne samo simbol poljske opresije, već i prijetnju za vlastitu egzistenciju. Do prvih masovnih ustanaka dolazi tijekom posljednjeg desetljeća 16. st., kada Kozaci pod vodstvom Krištofa Košinjskog i Severina Nalivajka nasilno odgovaraju na sve žešću polonizaciju u Ukrajini. Isprovociran osnivanjem Unijatske crkve, ustanku se pridružuje i zaporoški hetman Grigorij Loboda, no okruženi poljskom vojskom na rijeci Solonicji u ljeto 1596., Kozaci su primorani položiti oružje. Prekršivši garancije dane prilikom predaje, Poljaci ubijaju stotine kozačkih pukovnika (uključujući Lobodu i Nalivajka; potonji je u Varšavi mučen godinu dana) te započinju osvetnički pohod po Ukrajini. Kratkoročna pacifikacija Ukrajine na dulji je rok rezultirala jedino drastičnim porastom kozačko-poljskih tenzija.
Relativna stabilnost prve četvrtine 17. st., postignuta prvenstveno zahvaljujući diplomatsko-vojnoj sposobnosti Petra Sahajdačnog, ponovo je ugrožena akcijama poljskog velikaša Stanislava Koniecpolskog. Vrativši se iz ratova protiv Šveđana, Koniecpolski nasilno proširuje svoje posjede u Ukrajini, zbog čega situacija krajem dvadesetih godina eskalira u de facto neobjavljeni poljsko-kozački rat. Praksa Koniecpolskog da spaljuje pravoslavne crkve i nastavak isusovačkog pritiska na pravoslavni kler ugrožavaju temelj kozačko-pravoslavnog identiteta, zbog čega se u narednom desetljeću Kozaci počinju okretati prema Moskvi, najjačem bastionu pravoslavlja. Odnos Kozaka s Moskvom postepeno će postati ključan faktor političkih zbivanja u istočnoj Europi, a kulminacija tog procesa dogodit će se tijekom ustanka Bogdana Hmeljnickog (1648. – 1657.).
Bogdan Hmljnicki i potpadanje Ukrajine pod vlast Moskve
Glavni povod ustanku Bogdana Hmeljnickog bila je odluka poljskog Sejma da spriječi suradnju poljske krune i Kozaka u planiranom križarskom ratu protiv Osmanskog Carstva. Namjera Vladislava IV. Vase da kroz davanje širokih privilegija za nekoliko desetaka tisuća neregistriranih Kozaka učvrsti položaj poljske krune i istovremeno osigura vojsku potrebnu za pohod protiv moćnih Osmanlija predstavljala je golemu prijetnju za poljske magnate, tim više što je karizmatični hetman uspio ujediniti sve kozačke frakcije unutar Poljsko-Litavske Unije. Kao odgovor na plemićki veto, Hmeljnicki u proljeće 1648. sklapa tajni savez s Krimskim Kanatom, nakon čega revoltirani Kozaci podižu masovni ustanak u Ukrajini. Suprotno od ranijih pobuna, Kozaci u nekoliko navrata do nogu tuku poljske armije, zbog čega čitava Poljska upada u stanje potpune anarhije. Kad se na to nadovezala smrt kralja Vladislava IV. Vase, Hmeljnicki je postao potpuni gospodar situacije u Ukrajini.
Sklopivši s novim poljskim kraljem Janom II. Kazimirom u lipnju 1649. sporazum u Zborivu, Hmeljnicki postaje hetman Kozačkog Hetmanata. Kao autonomni kozački teritorij s centrom u Kijevu, Kozački Hetmanat trebao je imati status istovjetan onome Poljske i Litve, no zbog uobičajenog otpora poljskog plemstva i promjene ratne sreće u narednim godinama, odredbe sporazuma nikada nisu dobile zakonsku snagu. Umjesto toga, Hmeljnicki se zadovoljava obećanjima o povećanju broja registriranih Kozaka, zbog čega postupno počinje gubiti potporu u Ukrajini. Nakon katastrofalnog kozačkog poraza u bitci protiv Poljaka kod Berestečka 1651., zbog kojeg Tatari otkazuju savez s Kozacima, Hmeljnicki je primoran potražiti saveznika koji će Kozake izvući iz teškog položaja u kojem su se našli.
Odluka Hmeljnickog da pomoć za rat protiv Poljaka potraži u Moskvi predstavlja jedan od prijelomnih momenata, podjednako poljske, ukrajinske i ruske povijesti. Dobivši od moskovskog poslanstva usmene garancije kozačkih privilegija istovjetne onima koje su već uživali Kozaci u Slobodarskoj Ukrajini, Hmeljnicki se početkom 1654. u Perejaslavlju s dijelom kozačkih starješina zaklinje na vjernost caru Alekseju I. Budući da pravni status Hetmanata nije preciziran u pismenom obliku, Aleksej I. dobio je de factoslobodu kreiranja vlastite politike u Ukrajini. Zakletva Hmeljnickog Moskvi do današnjeg dana izaziva oprečna mišljenja među ukrajinskim i ruskim historiografima, no nije sporno da je efekt zajedničkog moskovsko-kozačkog napada na Poljsko-Litavsku Uniju, proizašlog iz sporazuma u Perejaslavlju, trajno promijenio ravnotežu sila u istočnoj Europi. Pobjedom Moskve u ratu protiv Poljsko-Litavske Unije započinje razdoblje ruske dominacije nad ukrajinskim prostorom. Prema tekstu poljsko-ruskog mira u Andrusovu 1667., kozačka je Ukrajina podijeljena na onu pod vlašću Moskve (Lijevoobalna, istočno od Dnjepra, uključujući Kijev) i onu pod nominalnom vlašću Poljsko-Litavske Unije (Desnoobalna, zapadno od Dnjepra), pri čemu je svaka od dviju Ukrajina dobila vlastitog hetmana. Potpunoj ratifikaciji zaključaka iz Perejaslavlja i Andrusova (Vječni mir, potpisan u Moskvi 1686.) prethodio je dvadesetogodišnji period Ruine, u kojem se DesnoobalnaUkrajina našla u središtu razornog poljsko-turskog rata, a tijekom kojeg je Moskva učvršćivala svoju vlast u LijevoobalnojUkrajini. Slijedom toga, obnova kozačkog jedinstva, uspostavljenog pod Hmeljnickim, trajno je onemogućena.
Prijelaz stoljeća i brojni ratovi koje je Rusija pod Petrom Velikim vodila protiv Šveđana i Osmanlija postepeno su stezali ruski obruč oko istočne Ukrajine. U situaciji u kojoj je Moskva oduzela Radi,pravo na samostalni izbor hetmana (jedan od uvjeta kozačke zakletve u Perejaslavlju), postalo je jasno da je potpuno podčinjavanje Kozaka Moskvi tek pitanje trenutka. Posljednji pokušaj obnove kozačkih sloboda dogodio se pod hetmanom LijevoobalneUkrajine Ivanom Mazepom, koji je u predvečerje velike rusko-švedske bitke kod ukrajinskog grada Poltave (1708.) otkazao poslušnost caru i prešao u švedski tabor. Katastrofalni švedski poraz i daljnji ruski vojni uspjesi primorali su Mazepu na ostavku i bijeg, a slabost Poljsko-Litavske Unije proizašle iz njenih unutarnjih problema značila je da su Rusiji otvorena vrata vlasti s obje strane Dnjepra.
Tijekom 18. st., a osobito za vladavine Katarine Velike, ruski su vojni uspjesi (prvenstveno uništenje Krimskog Kanata) eliminirali potrebu za južnom obrambenom crtom, slijedom čega su 1775. ruski odredi, prema naredbi same Katarine, fizički uništili Zaporošku Sič. Ovim je činom prekinuta gotovo trostoljetna kozačka slobodnjačka tradicija, pri čemu su Kozaci svoje mjesto pod suncem pronašli u službi ruskih careva. U njoj će, kao elitne lake pješačke jedinice, ostati do kraja Ruskog građanskog rata (1921.).
Povijest Kozaka i Ukrajine
Uništenjem Siči i ukidanjem kozačkih autonomija Ukrajina je uklopljena u Rusko Carstvo, što je u narednim stoljećima otvorilo niz osjetljivih pitanja. Kao ključno među tim pitanjima nameće se sljedeće: jesu li Kozaci (preciznije: Zaporoški Kozaci) narod s vlastitim identitetom ili tek elitni vojni sloj u ruskoj carskoj službi? Budući da jednostavan odgovor na to pitanje nije moguć, tvrdnja najbliža istini glasila bi: niti jedno i oboje.
Kozački jezik (preteča suvremenog ukrajinskog jezika) i ratničko-slobodarski ustroj nesumnjivo odvajaju Kozake od Poljaka i Rusa, no nemogućnost uspostave samostalnog političko-teritorijalnog entiteta uvelike pobija ukrajinske teorije o Hetmanatukao prvoj ukrajinskoj državi. Istovremeno, ukrajinski nacionalni pokret, nastao u 19. st., upravo u Kozacima vidi nositelje ideje ukrajinske neovisnosti. S druge strane, tendencija da se Zaporoške Kozake izjednači s Kubanskim i Donskim Kozacima i prikaže kao čuvare Ruskog Carstva (pri čemu je termin Kozaklišen narodno-nacionalne obojenosti) tipična je za ruske interpretacije povijesti, koje u službi opravdavanja agresivne ruske vanjske politike i same često pate od manjka objektivnosti.
S obzirom na slojevitost kozačko-ruskih odnosa, na čiji se povijesni kontekst nadovezao moderni rusko-ukrajinski sukob, Kozaci zasigurno spadaju u red najkompleksnijih tema europske povijesti. Počevši od 16. st., kozačko se pitanje u redovitim ciklusima postavlja pred poljske, ruske i ukrajinske historiografe, pri čemu nitko od njih, baš kao niti zapadni stručnjaci, nije uspio do kraja razjasniti fenomen kozaštva. Zbog svega navedenog izvjesno je da će definicija Kozaka, zarobljenih između (ukrajinskog) mita i (ruske) povijesti, još dugo biti nedorečena, a da će jedinstvena povijest Ukrajine do daljnjeg ostati taoc njenog nezahvalnog geopolitičkog položaja.
Piše: Kristijan Poklečki