Sam naziv Auschwitz je simbol genocida i ratnog užasa. U današnjem tekstu ćemo se pozabaviti nastankom ovog najvećeg nacističkog logorskog kompleksa, kao i razlozima zašto je ovaj logor smrti osnovan baš tu na jugu Poljske, a dotaći ćemo se i života unutar bodljikave žice.
Onutak Auschwitza I.
U Auschwitz I. su stigli prvi zatvorenici Poljaci 14. lipnja 1940. godine, samo deset mjeseci nakon početka Drugog svjetskog rata. Auschwitz se sastojao od više logora koji su se gradili tijekom ratnih godina. Površina tog kompleksa je u cijelosti pokrivala nekih 40-ak kilometara. Prvi od tih logora je osnovan u predgrađu poljskog grada Oświęcima. Izgrađen je zbog velikog broja uhićenih Poljaka čiji je broj premašio kapacitete poljskih zatvora. U tom su logoru prvo završavali pripadnici pokreta otpora, ali i intelektualci koji su predstavljali prijetnju nacističkom režimu. Ova se kategorija zarobljenika karakterizirala kao politička. S vremenom su u logor počele pristizati i druge kategorije zatvorenika. Često su to bili nasumično odabrani ljudi koji su pokupljeni u racijama na ulicama, u javnim zgradama ili u svojim domovima. Oni su obično uhićeni kao odmazda za djelovanje pokreta otpora, a po dolasku u logor bi bili odmah strijeljani. Kako o njihovom dolasku i likvidacijama nema sačuvanih podataka, broj žrtava je u ovom logoru, kao i u većini drugih, bio znatno veći od onoga koji se može iskalkulirati prema zabilježenim podacima. Neki su zarobljenici u logor slani s “etiketom” da njihov povratak nije poželjan zbog čega su nakon pristizanja u logor i provjere osobnih podataka bili, također, automatski likvidirani. Bilo je ovdje i pravih kriminalaca. S vremenom su počeli pristizati svi “nepoćudni elementi” nacističkog režima, koji je želio očistiti svijet od ljudskog “otpada” prije uspostave svjetske dominacije. Tako su u ovim logorima završavali stari i nemoćni, bolesni i, mentalno bolesni, homoseksualci i prostitutke, Romi i drugi. Vrlo brzo je ovaj logor prerastao u mjesto za istrebljenje ili kako su to nacisti uljepšano okarakteizirali kao “konačno rješenje”. Ovaj prvi logor je nastao na prostoru nekadašnje poljske vojarne. Njegov prvi zapovjednik bio je Rudolf Höss koji se, sa svojom obitelji, sasvim udobno smjestio u blizini logora u jednoj tamošnjoj vili.
Što je presudilo u izboru lokacije?
Postavlja se pitanje zašto je baš na ovom području sagrađen najveći nacistički logor, smatra se da je osnovni razlog bio taj što je ovdje bilo veliko željezničko čvorište koje je omogućilo da se zarobljenici transportiraju u logor iz svih smjerova. Upravo je Höss donosio odluke i o daljnjem proširenju Auschwitza. On je bio i inicijator otvaranja krematorija u logoru. Malo je poznato da su se ovdje od 1943. godine spaljivali i živi ljudi. Taj drugi logor čiju je gradnju inicirao Höss (kao i uostalom gradnju ostalih logorskih “satelita”) je logor Birkenau, poznat i kao Auschwitz II, a koji je bio znatno veći od prvog. Gradnja ovog logora je počela već 1941. godine. Sagrađen je na mjestu sela Brzezinka, tri kilometra udaljenom od Oświęcima. Seosko je stanovništvo zbog gradnje logora jednostavno izbačeno iz kuća koje su iskorištene za potrebe logora, naravno ukoliko su bile odgovarajuće, a ako ne onda su srušene. Upravo je ovaj novi logor bio mjesto na kojem je pogubljeno najviše zatvorenika i ujedno je to bio najstrašniji segment cijelog kompleksa.
Pojava podlogora
Otprilike do početka 1942. u Auschwitzu su najvećim dijelom boravili Poljaci, no tada se situacija drastično promijenila i primat uzimaju Židovi, i tako će ostati do oslobođenja logora. Između 1942. i 1944. osnovano je vise od 40 podlogora, uglavnom na okolnim mjestima važnim za industrijsku proizvodnju i poljodjelstvo. Najveći od tih podlogora se zvao Buna, poznat i kao Auschwitz III., koji je otvoren tijekom 1942. godine. On se nalazio u krugu tvornice sintetičkog kaučuka i goriva, te je bio udaljen od Auschwitza nekih 6 kilometara.
Ovi su logori bili izolirani od vanjskog svijeta i ograđeni bodljikavom žicom. Čuvari su patrolirali logorima, ali i okolnim terenom, onim izvan žice, gdje su se nalazile službe koje su bile tehnička podrška logoru, uredi i drugo.
Tranzitni logori
Sredinom 1944. u okviru koncentracijskih logora Auschwitz-Birkenau javljaju se i tranzitni logori, u kojima su zatvorenici čekali odluku o svojoj sudbini hoće li biti smješteni u neki od ovih logora u kompleksu ili će biti smaknuti. Židovi su dolazili iz različitih zemalja ne samo iz onih istočnoeuropskih već i onih zapadnih poput Francuske, Nizozemske, Belgije i drugih jer su ovi logori bili manje-više smješteni na istoku Europe. Najveću smrtnost u ovom logoru, imali su Židovi pristigli iz Grčke i Italije, koji su bili navikli na toplu klimu zbog čega su se teže prilagođavali. Upravo su i zbog toga brže umirali. U osnovi najgori tretman u logorima su imali Židovi jer su u nacističkim očima njihovi životi imali najmanju vrijednost. Tako dok su, primjerice, ostali zatvorenici imali pravo pisati pisma ili primati pakete Židovima je to pravo bilo uskraćeno.
Dolazak u logor i hijerarhija
Zatvorenici su dolazili ovdje u vagonima za stoku, no ništa ih nije moglo pripremiti na ono što ih je ovdje čekalo. Po dolasku se išlo na liječnički pregled te se radila selekcija tko će u logor, a tko pod zemlju ili prije u krematorij. Oni sposobni za rad dobivali su svoje mjesto u logoru dok su ostali usmjereni u plinske komore. Među onima koji su završavali u plinskim komorama nisu bili samo stari, bolesni i nemoćni već i djeca i trudnice. Kada bi osoba prošla liječničko testiranje i time dobila pravo na daljnji život davala bi joj se odjeću i odgovarajući trokutić. On je pokazivao u koju je kategoriju zatvornika osoba bila smještena. To je mogao biti crveni trokut koji je značio da je riječ o političkim zatvorenicima, ili zeleni koji je bio rezerviran za kriminalce, crni pak za prostitutke i Rome dok su homoseksualci nosili onaj roza boje. Židovi su nosili pak svoju oznaku u vidu Davidove zvijezde. U logoru se na osnovu toga stvarala hijerarhija, u njoj je važnu ulogu imala i nacionalnost logoraša pa su na čelu te hijerarhije bili njemački zatvorenici, a onda svi ostali. Židovi su uvijek u logorima bili na dnu ljestvice. Bilo je tu maltretiranja među samim zatvorenicima i dobro se znalo tko je gdje u hijerarhiji zatvorenika.
Od jutra do mraka
Oni koji nisu bili odmah ubijeni, umirali su polako kao robovi. Dan u logoru je počinjao u ranim jutarnjim satima za muškarce nešto prije pet sati ujutro, a za žene, kažu, i ranije. Zarobljenike je budio gong. Nakon dizanja se obavljala jutarnja higijena, a ako su nadzornici imali dojam da to sve predugo traje, a to su uvijek mislili, onda je slijedilo batinanje. Sanitarni uvjeti su bili grozni i podsjećali su donekle na rimske latrine jer logoraši nisu imali nikakve privatnosti.
Slijedio je doručak, ako se to može zvati doručkom bila je to neka vrsta kave koja se dijelila u minimalnim količinama. Nakon doručka bi se oglasio drugi gong koji je značio da je vrijeme za prozivku i postrojavanje. Prozivka je mogla i potrajati, ponajprije ukoliko se uočilo da netko nedostaje.
Ručak se sastojao od neidentificirane juhe koja se jela oko podneva. Za večeru se dijelio kruh koji je često bio pljesniv i nejestiv, naravno ako niste bili gladni. Nakon što bi robovski rad završio pojedini zatvorenici bi bili kažnjeni iz raznih razloga, recimo ako su u poslu nešto pogriješili ili su se jednostavno nekom zamjerili. Nakon toga slijedila je nova prozivka koja je mogla potrajati beskonačno dugo. Gong bi označio kraj dan i smiraj, no kako je Josef Mengele preferirao noć, eksperimenti su tek počinjali. Sve je to potrajalo do trenutka oslobađanja logora od strane Sovjeta.
Dolazak Sovjeta značio je kraj tvornice smrti u kojoj je svoje živote završio nepoznat broj ljudi. Rudolf Höss je tvrdio da je u njemu pogubljeno 3 milijuna ljudi, zašto mu ne bi vjerovali.
Piše: Sonja Kirchhoffer
