Većina nije nikada čula za Annu Essinger, koja je rano uvidjela da s nacistima nema šale zbog čega je organizirala bijeg učenika iz svoje škole. Anna je potjecala iz dobro situirane židovske obitelji i školovala se na Sveučilištu Wisconsin u Madisonu, a potom je dugo živjela u Sjedinjenim Državama. U Njemačku se vratila u međuratnom razdoblju. Njezina se sestra Klara Weimersheimer, također, bavila djecom te je osnovala sirotište još 1912. godine u Herrlingenu. Kada se Anna Essinger vratila u Njemačku odlučile su sirotište pretvoriti u internatsku školu. Landschulheim Herrlingen otvorena je 1. svibnja 1926. kao privatni internat kojega je u početku pohađalo samo 18-ro djece u dobi od 6 do 12 godina.
Anna je rano shvatila da dolaze opasna vremena
Anna je imenovana ravnateljicom ove škole, a njezina sestra Paula Essinger se u školi zaposlila kao medicinska sestra i domaćica. Seoska škola Herrlingen nalazila se u blizini Ulma, a u njoj se radilo po Montessori programu. Anna je iz SAD-a donijela novi pristup obrazovanju koji je bio blaži od stege koja je do tada vladala europskim školama. Škola je primala djecu svih vjera, a u njoj su se učila dva strana jezika pri čemu je naglasak bio primarno na govornoj, a ne pisanoj komunikaciji. Znanje se ovdje stjecalo kroz poticaje, a razvijala se i dječja kreativnost. Djeca su u školi svladavala i praktične vještine. Škola je odlično poslovala sve do dolaska Hitlera na vlast. Do tog trenutka Anna Essinger je već proučila Hitlerovu knjigu Mein Kampf i shvatila da dolaze opasna vremena. Ona je vjerovala u slobodu razmišljanja, razmjenu mišljenja i dijalog, no Hitler je sa sobom donio strah i svijet koji se brzo mijenjao poprimajući mračne tonove. Samo nekoliko dana nakon što je Hitler preuzeo vlast izdano je naređenje da škole istaknu nacističke zastave. Tom prigodom ova je prkosna žena organizirala trodnevno kampiranje kako djeca ne bi bili prisutna u školi u to vrijeme.
Pripreme za bijeg
Nakon što je na vlast došao Hitler brzo su počela uhićenja uglednih Židova pa je tako uhićen poznati njemački pedagog Kurt Hahn, osnivač hvaljene škole Salem u Baden-Württembergu. To je potaknulo Annu Essinger na što brže djelovanje. Pripreme za bijeg i preseljenje trajale su 6 mjeseci. U kasno proljeće 1933. Anna je krenula tražiti novu lokaciju za svoju školu. U igri su bile Švicarska, Švedska, Danska, a na kraju je izbor pao na Englesku. Tu je organizirano tajno skupljanje sredstava za preseljenje škole. Kada se vratila kući dočekalo ju je nacističko ludilo zapamćeno po paljenju knjiga koje su bile u suprotnosti s nacističkom ideologijom, što je Annu samo učvrstilo u njenom naumu. Unatoč rizicima, ona je nastavila s pripremama bijega. Iako su Anninu školu u početku pohađala djeca različitih vjera, kad je Hitler preuzeo vlast situacija se promijenila i u školi su ostala uglavnom židovska djeca. S roditeljima svojih učenika dogovorila je plan bijega, a ljeto 1933. je provela u organiziranu poduke engleskog jezika, nudeći djeci koja su planirala napustiti zemlju i lekcije iz povijesti i kulture Engleske.
Napuštanje Njemačke
U vrijeme dok je dovršavala svoje planove, u Ulmu je tijekom rujna održan nacistički skup i gomila se okupila na trgu kako bi čula Hitlerov govor. Ubrzo nakon toga Anna je zajedno s nekoliko učenika i učitelja krenula na “bezazleni izlet” u Englesku. Bila je to prethodnica u kojoj su bila djeca završenih razreda osnovne škole, a koja su trebala pristupiti ispitima kako bi mogla nastaviti svoje obrazovanje, a što je u Njemačkoj već bilo zabranjeno židovskoj djeci. Nakon toga nekoliko je grupa djece pod vodstvom njihovih učitelja napustilo zemlju. U Engleskoj se tako našlo 66 učenika njezine škole, a uskoro su u školu počela dolaziti i djeca iz drugih ugroženih zemalja, ne samo Njemačke. Putovanje djece iz Annine škole je završilo na vlastelinskom imanju iz 17. stoljeća koje je bilo poznato pod imenom Bunce Court, a po kojem je škola danas i najpoznatija. Nova škola je nazvana New Herrlingen School i smjestila se u selu Otterden u Kentu na jugu Engleske. Za potrebe škole poslužila je stara zgrada iz vremena Henrika VIII. s 40 soba i s velikim imanjem, što je bilo više nego isplativo jer je omogućavalo da škola na neki način bude samodostatna po pitanju hrane. Učenici škole su kasnije znali reći da su se praktičnim vještinama poput vrtlarstva i domaćinstva u Njemačkoj bavili kao dijelom poduke dok su ovdje to radili kako bi preživjeli jer su raspolagali sa skromnim sredstvima. Anna je nastojala uspostaviti kontakt s tamošnjim stanovnicima i omogućiti djeci da povremeno provedu vikende u nekoj od lokalnih obitelji. Unatoč teškoj situaciji u školi su se održavali koncerti, kazališne predstave, sportska natjecanja što je davalo svima privid normalnosti.
British Listed Buildings.
Nekadašnja škola kasnije postaje dom Erwina Rommela
Prilikom odlaska iz Njemačke Anna nije formalno zatvorila svoju školu već je ona postala dom za židovsku djecu pod upravom Huga Rosenthala. Ovu su ustanovu nacisti već preuzeli 1934., pa je očito da je Anna u zadnji čas napustila Njemačku sa svojim učenicima. Godine 1939. u njezinu su bivšu školu prisilno smješteni Židovi starije životne dobi iz raznih dijelova Njemačke da bi u razdoblju između 1942. i 1943. bili likvidirani u logorima smrti. Nakon toga u objekt se naselila obitelj Erwina Rommela.
Udomljavanje djece nakon Kristalne noći poput stočnog sajma
Nakon pogroma Židova u Kristalnoj noći 9. na 10. studeni 1938.velik je broj židovske djece iz Njemačke došao u prihvatni engleski kamp u Dovercourtu. U vođenju ovog prihvatilišta je sudjelovala i sama ravnateljica Anna sa svojim osobljem, koja je neku od pristigle djece smjestila u svoju školu, no bila je nesretna načinom na koji su učenici udomljavani. Usporedila je čitav postupak sa stočnim sajmom u kojem su dobro prolazila vizualno atraktivna djeca, a kasnije o tome nije više željela razgovarati.
Škola se seli
Škola se nakon početka ratnih operacija morala evakuirati 1940. godine jer je jug Engleske postao ratna obrambena zona, pa je u školu uselila vojska, a Essinger je preselila u Trench Hall u Shropshireu. Ova je nova škola bila znatno manja od one prethodne, pa je skupina najmlađe djece poslana na određeno vrijeme u školu u Surreyju. Nova škola je bila pretrpano mjesto, a kako bi se objekt proširio i primio sve učenike morali su gospodarske zgrade preinačiti u spavaonice.
Škola kao dom
U školu su pristizala djeca i nakon rata. Osoblje škole je nastojalo stvoriti odgovarajući duh zajedništva, kako bi se djeca osjećala kao da su dio velike obitelji. Anna Rose, koja je u školu došla nakon rata iz Poljske, a rat je preživjela skrivajući se pune tri godine u jednoj sobi, kasnije kada se prisjetila boravka u ovoj školi je izjavila da je to bio njezin dom. Godinama kasnije, učitelj Hans Meyer rekao je:
U to je vrijeme bilo manje važno biti dobar učitelj već je bilo važnije biti suosjećajno ljudsko biće. Bilo je važnije dati im poljubac za laku noć nego ih izvrsno podučavati njemačkoj književnosti.
Zatvaranje škole 1948.
Škola je ostala u Shropshireu do 1946. da bi se potom vratila na prvobitnu lokaciju u Kentu. Anna je bila sve lošijeg zdravlja pa je zatvorila školu 1948. godine. Tome je kumovala i njezina narav jer nije mogla podnijeti da netko drugi upravlja njezinom školom. Anna je umrla 1960. godine, a mnogi od njezinih učenika su postigli zavidne karijere. Tako je jedan od učenikove škole Samuel P. Oliner koji je tu stigao poput Anne Rose iz Poljske nakon rata, ovdje došao potpuno neobrazovan i zapušten. Kako je bio sklon životinjama potaknuli su ga da se usmjeri na ono što voli i na taj način oporavi od ratnih trauma. Kasnije je postao profesor sociologije na Cal Poly Humboldt Sveučilištu u Kaliforniji gdje je osnovao Institut za altruističko ponašanje (Altruistic Behavior Institute).
Annina škola je pružala ne samo poduku već i sigurnost i ljubav omogućivši iscjeljivanje istraumatiziranoj djeci kako bi mogli kasnije što normalnije živjeti svoje živote.
Piše: Sonja Kirchhoffer
