Istine i laži o Divljem zapadu ili kako je američka vlada najodgovornija za divljaštvo koje se pripisuje američkom Zapadu!

Američki domorodac (Fotografija: Buffalo Bill Center of the West)

Stvari nisu uvijek onakve kakvima se čine. Većina naših predodžbi o Divljem zapadu nije točna i stvorena je na osnovu potpuno lažne holivudske produkcije, ali ako se ozbiljnije zagledamo u pozadinu za to nije kriva samo filmska industrija već i politička propaganda. Krenimo u rušenje  ustaljene predodžbe Divljeg zapada kao divljeg, u smislu svijeta običnih ljudi.

Divlji zapad nije bio tako divlji

Divlji zapad obuhvaćao je područje zapadno od rijeke Mississippi sve do području obala Tihog oceana. Kada se govori o njemu najčešće se misli na razdoblje druge polovice 19. stoljeća, što je jedno od najturbulentnijih perioda u američkoj povijesti. Obično ćete naći podatak da je ovo područje bilo divlje jer nije bilo federalne vlasti, no istina ne može biti udaljenija od toga. Odgovor je upravo suprotan jer je uplitanje vlade u vlasničke odnose na ovom području učinilo Divlji zapad divljim. Znamo da zvuči čudno na prvu, ali objasnit ćemo o čemu je točno riječ.

Divlji zapad daleko mirniji od današnjeg američkog društva

Obično se stanje na Divljem zapadu doživljava kao mjesto potpune anarhije, no je li tome odista bilo tako? Na mjestima gdje je bilo plemenitih metala nasilja je bilo više, ali opet ne toliko da bi se ovo stanje moglo proglasiti anarhijom. Nasilje obično proizlazi iz situacije u kojoj nedostaje resursa, no  kako je većina ljudi koja je dolazila ovdje, a u početku nije se dolazilo u velikom broju, živjela od stočarstva uglavnom je zemlje bilo dovoljno i ljudi su se dogovarali i pronalazili načine funkcioniranja u zajednici i bez vladina uplitanja. Smatra se da je uistinu divlji period postojao nakon završetka Američkog građanskog rata kada je počela intenzivna migracija prema Zapadu, povezana s izgradnjom transkontinentalnih željezničkih puteva, a koji su počeli efikasno povezivati razna naselja. U biti ovakva je slika stvorena kako bi se opravdalo uplitanje američke federalne vlasti u funkcioniranje ovog područja, a kojim se željela opravdati krađa zemlje od američkih domorodaca. Naravno određenu ulogu su imali i filmovi čiji je cilj bio, a što drugo do li zarada. Namjera filmaša bila je relativno benigna, povećati prodaju od kino ulaznica, no za političare se ne može isto zaključiti. Neki smatraju da je današnje nasilje u Americi posljedica upravo tog ranog nasilja, no stvari su zapravo dijametralno suprotne. Povjesničar Eugen Hollon smatra da je Divlji zapad bio daleko civiliziraniji, mirniji i sigurniji od današnjeg američkog društva. Ako nije bilo federalne vlasti u počecima, vjerojatno se pitate kako je bilo moguće uspostaviti miran suživot. Odgovor leži u stvaranju agencija koje su štitile imovinu i rješavale sporove. U pitanju nisu bile vladine agencije, već su umjesto njih postojale razne organizacije i klubovi: udruge stočara, rudarski kampovi, vatrogasne udruge i slično. Osiguravanje vlasničkih prava uz pomoć agencija svelo je nasilje na minimum. To ne znači da nije bilo okršaja, ali su oni bili rijetki. Često je samo najava protjerivanja prekršitelja pravila u zajednici, bila dovoljna da se nasilnik primiri i upristoji.


Dosljenici na Zapad (Fotografija: True West History of the American Frontier)

Kultura nasilje i Lincolnova Republikanska stranka

Kultura nasilja, ako je tako možemo zvati, dolazi do izražaja upravo iz poteza američke vlade prema domorodačkom stanovništvu druge polovice 19. stoljeća. Prava je istina da prvi doseljenici nisu imali problema s Indijancima i da su trgovali i živjeli u dobrosusjedskim odnosima u prvoj polovici 19. stoljeća. Do prave provale nasilja ovdje dolazi nakon što je završio Američki građanski rat, a kada su apetiti političara nabujali. Političari rukovođeni čisto financijskim interesima potaknuli su pokolj Indijanaca. Tko je stajao iza toga? U osnovi korporacije koje je subvencionirala vlada za izgradnju transkontinentalne željeznice, a koje su bile ujedno i financijska okosnica Lincolnove Republikanske stranke. Stvari su funkcionirale tako da je vlada subvencije davala korporacijama, a ovi su pak na osnovu njih masno podmazivali političare i tako je stvoren zatvoreni krug u kojem je uvijek bilo dobro podebljati budžet. Naravno, trebalo je iznaći način za to podebljavanje, a tu su se kao žrtve sasvim prigodno našli Indijanci. Zahvaljujući subvencijama obogatili su se brojni članovi republikanske stranke. Indijanci su zahvaljujući takvoj politici postali nova klasa robova, a prema kojoj će se američka vlada ponašati gore nego prema crnačkom stanovništvu. Budući da su “inferiorni Indijanci” odbijali odstupiti i prepustiti bijelom čovjeku svoja zemljišta, kako bi superiorna američka kultura bila još superiornija trebalo ih je otjerati ili  još bolje uništiti.

Indijanski poglavica Šošona (Fotografija: Encyclopedia Britannica)

Kako je vlada prevarila Siouxe

Primjer odnosa vlade prema Indijancima može se već nazrijeti u 1851-oj godini kada su Indijanci Santee Sioux iz Minnesote prodali oko 25 milijuna hektara zemljišta američkoj vladi za nešto manje od milijun i pol dolara. Međutim, vlada je odlučila ne ispuniti svoj dio pogodbe pa je odustala od plaćanja Indijancima jer je bila svjesna da domorodačko stanovništvo ne može uzvratiti vladi nikakvim sankcijama. Možete si misliti gdje je profit od kupljenog zemljišta završio. Situacija se u to vrijeme prije Američkog građanskog rata bazirala na klasičnim prevarama, no to će postati znatno gore i brutalnije u vrijeme i po završetku spomenutog rata. Tako je do 1862. na tisuće bijelih doseljenika došlo na indijansku zemlju, a kako je urod bio nekoliko godina zaredom loš, javila se glad i Indijanci su pokušali vratiti svoju zemlju silom. No, cijenjeni predsjednik Lincoln je poslao vojsku čiji je general John Pope izjavio iduće:

Moja je svrha istrijebiti Siouxe. . . . Treba ih tretirati kao manijake ili divlje zvijeri, a nikako kao ljude s kojima se mogu sklopiti sporazumi ili kompromisi.

John Pope (Fotografija: Wikipedia)

Orgijastička sakaćenja, silovanja i uništenje

Jedan od najpoznatijih okršaja u kojima je došlo do masakra indijanskog stanovništva je poznat kao masakr u Sand Creeku, koji se dogodio već u predvečerje kraja Američkog građanskog rata 29. studenog 1864. Stanovnicima sela Cheyenne i Arapaho, smještenim na Sand Creeku, u jugoistočnom Coloradu vlada je garantirala sigurnost ukoliko izvjese američku zastavu, što su Indijanci i učinili. No, pukovnik John Cherington upao je u selo sa 750 teško naoružanih vojnika. Dan je prošao u kako navode povjesničari “orgijastičkom sakaćenju, silovanju i uništenju”. Procjenjuje se da je tada ubijeno više od 160 osoba, od čega je bilo 110 žena i oko 40-ro djece. O sprezi nekih medija i politike svjedoči članak koji je nakon toga objavljen u nakladi famozne Republikanske stranke, a u kojem je pisalo između ostalog: “Vojnici Colorada ponovno su se pokrili slavom”. Ovakvi zločini će se nakon ovoga u Sand Creeku ponoviti više puta u idućim desetljećima.  Naravno, postojali su pojedinci koji su iskazali svoje ogorčenje s ovim događajima no oni su ostali u manjini.Primjer jednog takvog pojedinca bio je nadzornik za indijanska pitanja Thomas Murphy  koji je izvijestio Washington o napadu generala Hancocka na logor  Cheyennea iz 1868. godine:

Ekspedicija generala Hancocka . . . nije rezultiralo dobrim, nego je, naprotiv, proizvela mnogo zla. Za moćnu naciju poput nas voditi rat s nekolicinom nomada u takvim okolnostima predstavlja najponižavajući spektakl i nepravdu bez premca, nacionalni najodvratniji zločin, koji mora, prije ili kasnije, srušiti nebeski sud na nas ili naše potomstvo.

Indijanci u rezervatu (Fotografija: National Archives)

Kanađani su naprotiv  izgradili vlastitu transkontinentalnu željeznicu u kasnom devetnaestom stoljeću, ali nisu primijenili  kampanju istrebljenja Indijanaca, kao što je to učinila vlada Sjedinjenih Država. Nitko zapravo ne poriče da je američka vlada ubila desetke tisuća Indijanaca, uključujući žene i djecu, tijekom godina od 1862. do 1890. Postoje samo različite procjene broja ubijenih. Zbog tog ne čudi što su brojni Indijanci zatražili utočište u Kanadi.  Američka je vlada SAD-a je primijenila tipičan postupak koji su kasnije primijenili nacisti, a on se može okarakterizirati kao dehumanizacija. Američka je vlada Indijance opisala kao “divlje zvijeri” ne bi li se opravdalo njihovo masakriranje. Ta je agresivna politika proizašla iz nakon gotovo pola stoljeća suživota doseljenika i domorodaca na Divljem zapadu. Život je ovdje postao divlji, ali pretežno za Indijance s dolaskom vladinih snaga i, naravno, ovlasti.  Tu su politiku predvodile male skupine bijelih ljudi članova Republikanske stranke.

Piše: Sonja Kirchhoffer

Komentari