U Hrvatskoj je unatoč prisutnim revizionističkim tendencijama borba za kažnjavanje ratnih zločinaca polučila priličan uspjeh i to u vrijeme kada se to najmanje očekivalo. U tom trenutku na čelu Hrvatske je Franjo Tuđman čiji su stavovi po pitanju holokausta bili već nadaleko poznati. Jedan od najpoznatijih slučajeva iz hrvatskog pravosuđa vezan je uz postupak protiv bivšeg zapovjednika koncentracijskog logora u Jasenovcu, Dinka Šakića. Šakić je nakon rata pobjegao u Argentinu gdje je poslije razotkrivanja dao i ovu izjavu:
Ljudi su umirali prirodnom smrću. Na primjer imali smo epidemiju tifusa, ali nije bilo peći za spaljivanje koje su bilo koga ubile. Mislim da vi ne razumijete. Pravi problem s Jasenovcem jest što nismo uspjeli dovršiti posao. Spavam kao beba. Da mi danas ponude isti položaj, prihvatio bih.
Šakić je slobodno živio nakon Drugog svjetskog rata u Argentini. Za razliku od svih dosadašnjih slučajeva Argentina, Hrvatska i Jugoslavija su nakon što je Šakić detektiran, brzo reagirale na iznesene optužbe i Šakić je brzo došao pred sud. Najpoznatiji lovac na naciste Efraim Zuroff kaže da je Hrvatska osudila Šakića kako bi “uspostavila pune diplomatske odnose s Izraelom, a suđenje Šakiću se smatralo cijenom koja se mora platiti uz obavezno priznanje krivnje za počinjen zločin.” Prema Zuroffu i židovska vlada je iz koristoljublja uspostavila diplomatske odnose s Hrvatskom. U konkretnom slučaju u pitanju je bio unosan trgovinski ugovor prema kojem je Hrvatska kupila oružje od Izraela u vrijednosti od jednog milijuna dolara što je dotični okarakterizirao izdajom žrtava holokausta. U svakom slučaju ova je trgovina je ukazala na moralnu dvojbenosti i drugog entiteta u priči.
Šakić i osobno sudjelovao u likvidacijama
Državno odvjetništvo optužilo je Šakića za zločine nad civilima počinjene u Jasenovcu dok je bio na čelu tog logora tijekom 1944. godine. Međutim, isti je optužen i za osobne likvidacije. Tako je Jakov Finci bivši zatvorenik iz Jasenovca potvrdio Šakićevo osobno sudjelovanje u likvidacijama. On je prema Finciju osobno ubio crnogorskog komunista, liječnika Mileta Boškovića koji ga je tražio da ga strijeljaju umjesto vješaju. Šakić je navodno sa zadovoljstvom ispunio ovaj zahtjev. No, nije priznao ovaj zločin, kao i uostalom ni druge, te je izjavio da je žrtva politički motiviranog procesa. Na suđenju Šakiću se postavilo i pitanje kriterija na osnovu kojih su ljudi završavali u Jasenovcu, pri čemu je jedan od bivših zatvorenika, Dragan Roler, izjavio da su u Jasenovac Židovi dolazili jer su bili Židovi , Srbi jer su bili Srbi, a Hrvati uglavnom zato što su bili neprijatelji ustaša.
Prilikom opisa Šakića Zuroff je pribilježio iduće:
Taj je čovjek bio čudovište, a to se uopće nije vidjelo. Izgledao je kao bilo koji drugi stariji muškarac, sasvim prosječna osoba starije dobi.
Psihopati ili ?
Iako neki ustaše zamišljaju kao lude psihopate upravo je Šakić ovim suđenjem srušio taj mit. On je bio mlad, dobro obrazovan, perspektivan s jakim nacionalističkim sklonostima. Kada primjerice radite na dokumentiranju ljudskih zločina, što je autorica ovog teksta svojevremeno činila, shvatite da se čudovišta obično kriju iza maski sasvim uobičajenih ljudi iz susjedstva, što obračunavanje s ovom kategorijom ljudi čini još težim.
Presuda
Šakić je osuđen je na 20 godina zatvora i proglašen je krivim gotovo po svim točkama optužnice 1999. godine. Što je za njega u visokoj životnoj dobi bilo ravno smrtnoj kazni pa je ovo prvi slučaj u kojem je sudstvo u postkomunističkom svijetu odradilo posao za primjer drugim demokracijama, neovisno o njegovoj možebitnoj političkoj motiviranosti. Presuda se smatra velikim postignućem jer je donesena kada je hrvatski predsjednik bio znate već tko.
Šakić je odslužio samo 10 od 20 godina zatvora, a uz to je mogao iz zatvora skoknuti do žene i posjetiti je u umirovljeničkom domu u blizini Zagreba. Kada je umro u zatvoru 2008. organiziran mu je sprovod dostojan ustaše višeg ranga. Pogrebu je prisustvovalo nekoliko stotina ljudi, a cijeli obred je vodio “nacionalno osviješteni” svećenik Vjekoslav Lasić, koji je, između ostalih bisera, izjavio sljedeće:
Svaki pošteni Hrvat treba se ponositi Šakićevim imenom.
Za sve one još žive i manje-više skrivene zločince Drugog svjetskog rata nije zgorega spomenuti da još uvijek nisu sigurni. iako je od završetka Drugog svjetskog rata prošlo podosta vremena Zuroff ne miruje i kaže da je on jedna od rijetkih osoba koja želi najbolje zdravlje nacistima, kako bi nastavio sa svojim poslom. Ne preostaje nam ništa drugo no da se pridružimo Zuroffovima dobrim željama.
Piše: Sonja Kirchhoffer
