Heroj koji je svjedočio najsramotnijoj epizodi američke vojne povijesti: Masakr u My Laiju!

Kroz protok vremena uviđamo da je heroja malo, shvaćamo da je gotovo jedino mjesto  gdje ih viđamo svijet kinematografije; gdje najčešće borave u romantično sklepanim pričicama, u kojima dobro pobjeđuje zlo. No život nas uči da je tome rijetko tako. Danas donosimo jednu sasvim posebnu priču koja se zbila u Vijetnamu, i koja pokazuje da heroji zaista postoje i da ponekada, ali samo ponekada se pojave, s tim da njihovo izdizanje iz tame, ne završi uvijek dobro, barem ne po njih same.

Kako je sve počelo?

Kako bi ispričali ovu nesvakidašnju priču vratit ćemo se u davnu 1968. godinu, i 16. ožujak, kada je glavni akter ove priče vojni časnik Hugh Thompson letio sa svojom posadom Glennom Andreottijem i Lawrencem Colburom iznad My Laija. Thompson i njegova posada su trebali sudjelovati u operaciji uništenja pripadnika Vietkonga na području sela Sơn Mỹ i njegove okolice, naravno, pod uvjetom da su neprijatelji tamo. Izviđanja zrakoplova tome nisu našla potvrdu, ali američki pješadijski napad je počeo bez izvješća zrakoplovnih snaga na terenu.

Hugh Thompson

Ljudi koji su napravili razliku!

Selo Sơn Mỹ sastojalo od četiri raštrkana zaselka Mỹ Lai, Mỹ Khê, Cổ Lũy i Tư Cung, no izviđanja zrakoplova i helikoptera su pokazala da tamo nema pripadnika Vietkonga. U toku leta Thompsonova posada je uočila na svoje zaprepaštenje velik broj mrtvih i ranjenih tijela razbacanih po cesti. Bila su to tijela osoba svih dobi od novorođenčadi preko male djece pa sve do starih ljud. Prvo što su Thompson i njegova ekipa pomislili da je riječ o žrtvama topničkog napada, no pokazalo se da su svjedoci najstrašnijeg poznatog pokolja, koji je izvela američka vojska, a za kojega se možda ne bi ni znalo da nije bilo časnika Thompsona. Kada su vidjeli američke vojnike kako masakriraju civile odlučili su se upetljati u sukob.


Što se u međuvremenu dogodilo?

Američka je vojska po ulasku u selo počela s ubijanjima i silovanjima, nakon čega je poručnik William Calley natjerao veći broj seljana da se u grupama spuštaju u jarak za navodnjavanje, gdje su ih potom američki vojnici ubijali noževima, bajunetama, granatama i malokalibarskim oružjem. Ono što su Thompson i njegova ekipa učinili zauvijek će ih činiti ljudima koji su napravili razliku. Ovo zauvijek, naravno, treba shvatiti kao stilsku figuru jer ništa nije zauvijek, ali su definitivno dali notu ljudskosti strašnom masakru koji se na tom mjestu i u tom trenutku odigrao.

Scena iz filma Masakr u My Laiju 4

Prijetnja otvaranjem vatre

No taj čin nije bio tako jednostavan kao što možda izgleda, trebalo je podosta hrabrosti kako bi se stalo pred pripadnike iste vojske te im se zaprijetilo oružjem koje je potjecalo s iste strane sukoba, nebi li stali s nepotrebnim ubijanjem. Thompson je, ne znajući kako prekinuti sve to, automatski sletio na mjesto s kojega je mogao razdvojiti vojnike i jednu veću grupu seljana. Njegova je posada uperila oružje iz helikoptera na “sudrugove”, a stražnjim dijelom je štitila preživjele stanovnike sela od nastavka likvidacije. Bez puno mudrovanja Thompson je upozorio počinitelje da ukoliko ne prestanu s ubijanjima da će otvoriti na njih vatru. U tom trenutku američka je vojska na najstrašnije načine već pobila više od 500 civila.

Nakon slijetanja Thompson je razmijenio neugodan razgovor s poručnikom Calleyem. Prenijet ćemo dio tog razgovora:

Thompson: Što se ovdje događa, poručniče?

Calley: Ovo je moje područje.

Thompson: Što je ovo? Tko su ovi ljudi?

Calley: Samo slijedim naredbe.

Thompson: Naredbe? Čije naredbe?

Calley: Samo pratim…

Thompson: Ali, ovo su nenaoružani civili, gospodine.

Calley: Gledaj Thompsone, ovo je moj show. Ja sam ovdje glavni. To nije tvoja briga.

Thompson: Da, sjajan posao.

Calley: Bolje se vrati u taj helikopter i gledaj svoja posla!

Thompson: Još ćemo vidjeti!

Ubijanje od doručka do ručka

Dok je Thompson razgovarao s Calleyjem, Calleyjev podređeni narednik David Mitchell, pucao je u kanal za navodnjavanje u kojem je bilo još preživjelih, a koji su davali znakove života. Na svaku naznaku pomicanja pucalo se u kanal. Thompsonu je brzo postalo jasno da ljudi na terenu ne žele odustati od ubijanja u kojem nije bilo nikakve podjele prema spolu i dobi već se uništavalo sve što je bilo živo. S grupom ljudi koje su uspjeli spasiti, a spasili su i četverogodišnju djevojčicu koja je bila još živa u jarku ispod gomile drugih tijela, oblivena krvlju i u potpunom stanju šoka.  Zapravo akcija ubijanja i lilkvidacije trajala je od jutarnji sati od oko 7 i 30 do 11, kada su vojnici pozvani na pauzu za ručak. Doslovno su dobili naređenje da ubijaju između dva obroka, što su i učinili. Želimo vjerovati da su ti mladi ljudi dobili nekakav stimulans drogu koja ih je pretvorila u zvijeri jer to bi značilo da nije sve tako crno kakvim se čini.

“Ono malo dobrih ljudi”

Časnik Thompson se nakon povratka obratio stožeru Operativne skupine Barker (Task Force Barker) koja je dobila ime po istoimenom potpukovniku, a koji je bio zapovjednik ove operacije, traživši pojašnjenje i prijavivši masakr nadređenima. Ono što Thompson nije znao da vojska nije čekala nikako izvješće već da je dobila nalog da uništi područje spomenutog sela i da tu pobije sve živo. Thompson je razgovarao i s pukovnikom Oranom Hendersonom, ali kao što pretpostavljate s malo učinka. Ono što je bila najvažnija posljedica njegove reakcije bilo je zaustavljanje sličnih operacija iste operativne skupine, pa su na taj način spriječeni slični maskari što je spasilo na stotine, a možda i tisuće života u Vijetnamu. Službena izvješća nakon operacije su govorila o pojedinačnim žrtvama te spominjala više od stotine ubijenih pripadnika Vietkonga, što je bila notorna laž. Ron Ridenhour u to vrijeme mladac koji je služio u pješadiji, i koji je također potaknuo pokretanje istrage o onome što se tu događalo 1968. godine. On je u Vijetnamu prikupljao dokaze i intervjuirao ljude o zbivanjima na području poznatom kao My Lai, te je po povratku u SAD-e napisao pisma kojima je zahtijevao istragu, poslaviš pisma na najviše instance američke vlasti. Sve što je dobio bilo je zataškavanje, ali nikada nije dobio službeno očitovanje na svoja pisma.

Brifing i maltretiranja

Nakon što se Thompson vratio u SAD-e stvari nisu bile na njegovoj strani. Pozvan je odmah na brifing u Washington, gdje su mu kongresmeni solili pamet. Najviše ga je napadao Mendel Rivers koji mu je otvoreno rekao da je on jedina osoba koja zaslužuje nakon ovoga biti izvedena pred vojni sud. Kako bi vjerojatno smirili uzavrele tenzije između Thompsona s jedne i vojske i političara s druge strane, vojska je odlučila odlikovati ga uglednim letačkim križem pri čemu je kao razlog njegova dodjeljivanja navedena diplomatička opaska da su on i njegova posada zaslužni u približavanju dvaju naroda, nakon čega je časnik Thompson brzo zaključio da mu tako što u životu ne treba, pa je taj križ odmah bacio s gađenjem. Tek dvije godine nakon počinjenog masakra Thompson je svjedočio protiv odgovornih počinitelja. Dvadeset i šest časnika i vojnika uključujući Williama Calleya i Ernesta Medinu optužno je za kaznene djela silovanja ubijanja, ali su svi nekim čudom na kraju oslobođeni ili pomilovani. Međutim, Thompson nije bio te sreće pa iako je ostao u vojsci sve do mirovine bio je  izopćenik, koji se zamjerio vojsci, vlasti, ali i javnosti. Tako je neprestano bio maltretiran dobivanjem prijetnji smrću, a na njegovom trijemu su mu “dobronamjerni” susjedni i drugi građani ostavljali s vremena na vrijeme ubijena tijela raznih životinja, s jasnom porukom: “danas oni, a sutra ti”. Sve je to rezultiralo PTSP-em, nakon čega je došao i alkohol, a s alkoholom bračni problemi i razvod. Život mu je postao lakši 1983., nakon odlaska u mirovinu.

U skladu s Hobbesovom

Tek trideset godina nakon ovog događaja u kojem su Thompson, i posada spasili živote preživjelim i ranjenim seljanima, došlo je zasluženo priznanje za herojski čin. Nismo sigurni da volimo govori o herojima, kada su za nas postali gotovo pa natprirodna bića, no u ovom slučaju ćemo učiniti iznimku. Ovo odlikovanje koje se dogodilo puno prekasno sadržavalo je približno prvu, iako ne kristalno jasnu formulaciju nagrađivanja. Navedeno je da se nagrada dodjeljuje za hrabrost koja nije uključivala kontakt s neprijateljem. Koliko je bilo kasno za odlikovanje pokazuje i to što je jedan od članova Thompsonove posade već u tom trenutku bio mrtav. (Andreotti).

Postupci Thompsona i njegove posade danas se koriste kao primjer u etičkim priručnicima američkih i europskih vojnih snaga. My Lai je velika mrlja u američkoj povijesti u kojoj su mladi američki vojnici, ljudi poput vas i nas, između dva obroka pretvorili se u zvijeri i ispunili onu općepoznatu izreku Thomasa Hobbesa “Čovjek je čovjeku vuk”.

Piše: Sonja Kirchhoffer

Komentari